Dezerter | Dinko Telećan

XXI

Riječ unaprijed i unatrag

(Svijetlo ljetno jutro. Pranje zuba. Zubi su u lubanji. Lubanja je koštica voća koje misli.

Ne držim je na pisaćem stolu, koji i nemam, držim je pred unutarnjim okom, na stalnoj i pristojnoj udaljenosti od središta svojih misli za vrijeme jutarnjeg i za vrijeme večernjeg pranja zuba, vani, pored gusterne. Ne slučajno baš onda, jer zubi zauzimaju posebno mjesto na površini lubanje: jedino se još pri pogledu na njih vidi nešto od dinamike truljenja, raspadanja, rasklimavanja. Bez njih bi ljudska lubanja bila savršeno cjelovit predmet s tri para rupa – naravno, ako neki nasilni čin, još dok se kroz te rupe gledalo, njušilo i slušalo, nije pridodao još pokoju rupu ili pukotinu. Zubi su ostatak vremena na napokon osvojenoj vječnosti lubanje. U njima se još vidi trojedinstvo djelovanja, boli i svijesti.

Sljedeći pogled (već pljujem slatku zelenkastu pjenu na travu, lubanja je iza sklopljenih vjeđa) pada na mjesta odakle je gledani predmet gledao dok nije bio sveden na gledani predmet: duplje, prazne, mračne, dva hladna žarišta ništavila. Nisu to više prozori duše, nego prozori u ništa koje iskonski jesmo. Predugo gledanje te dvije tmine fatalno je ako se nadalje u svakom paru očiju vidi sjena te tmine, ako taj mrak naruži svako plavetnilo, svako zelenilo, svaku šarenicu. Kao onda kad sam u svakoj glavi koja je preda mnom govorila vidio lubanju. Ljekovito je to gledanje ako postigne da se u svakoj šarenici vidi odraz apsolutnog, a ne apsolutno samo, milošću dani ures, a ne krasota sama, nešto što mogu obožavati a da se uz to ne vežem, kao školjka lupar, koja, kako kaže drugi od četiri stara crna sveska koji me razonođuju prije spavanja, dijeli etimologiju s lubanjom; da gledam sunce slobodno, s pa-lube, a ne zamišljajući ga i drhteći u tmuši štive, trunući kao lub-enica. Da, lubanja uči nevezanosti. Sve pod kapom nebeskom tome uči, ako ćemo pravo, pa i pranje zuba lišeno misli, pa i hod uzbrdo po kozjoj stazi prema Tiki i Vjeku, također lišen misli, ali lubanja je učiteljica čije su metode nešto izravnije.

Pranje zuba u rano ljetno jutro pogodno je za spomen na milijarde kostiju pokopane u snijeg svijeta, u ledenu noć zaborava, na oceanska dna. Ljetno jutro tim je sjajnije i tim nezaboravnije. Iz perspektive buduće lubanje pranje zuba je najuzaludnija radnja na svijetu, a kada se ta uzaludnost providi, može se toj radnji prionuti budno, još revnije. Proviđena uzaludnost postaje plodnost, postaje slobodno gledanje sunca s palube, budno u boli, budno u sreći.

Nikakav Hamlet tu ništa ne znači. Nikakvi dusi, očevi ni osvete – one Hamleta ili niškoga paše koji je dao sazdati Ćele-kulu. Nikakvi solilokviji i nikakve sjete. Hamletovske osvete rađaju krvoprolića i za njima druga, nedogledna krvoprolića, u kojima se lubanje kalaju poput lubenica; zdanja poput pašinoga tjeraju ničice u prašinu, ulijevaju stravu i zazivaju osvetu i opet osvetu, u nedogled i u nedovid; pouka iz pogleda lubanje i pogleda u lubanju ima biti drukčija, razbuđujuća a ne razorna, nadahnjujuća a ne zastrašujuća.

Dijamantna astečka lubanja koja materijalizira boga-tvorca Tezcatlipocu, Pušeće ogledalo, bila je zeleno zrcalo, bila je neopoziva usmrtivost u neokrnjenom životu, bila je dijamant koji ostaje kad se svuku koža i meso, bilo je blistavi memento mori, nesrušivi hrast sred rasapa, bila je srž u propadljivoj kori, netaknuta cijenom, ocjenom, procjenom i trajanjem. Tezcatlipoca jesi ti, tvorac, korijen, plod i voće čija koštica misli svoju dijamantnu neusmrtivost. Je li tako, Beli?)

* * *

„Ma je li to Nikolin mali?“ pita Ćaća za stolom, zagledan u vijest u crnoj kronici. Stol je pred kućom, kuća je obiteljska, obitelj je na ljetovanju, od istoga datuma kao i svake godine, bez obzira na umirovljenja i izostanke, dobro je znati red i raspored. Ćaća je u gornjem dijelu amplitude, u kojem mu je najgornji doseg komentiranje novinskih vijesti za stolom. Toči se iz kafetijere nakon ručka, cvrčci su marljivi, na stolu su fritule, za stolom je Mati, zagledana u Ćaću. Zagledavam se u oboje i odgovaram Ćaći:

– Je, Pietro.

– Piše da su ga našli u kaiću, na otvorenom moru. I da se neslužbeno saznaje kako je ležao na pajolima, otvorenih očiju i blaženog osmijeha. Nisu pronađeni tragovi nasilja niti išta upućuje na samoubojstvo. Čamac nije bio usidren, motor je bio ispravan. Misterij. Zašto se ti smješkaš, sinko? Oli ti nije bija prijatelj?

– Ma tako, više od muke, prolaze mi neka sjećanja kroz glavu.

– Kaj je to bil onaj šahist kaj se propil? Beži z mene, odurna mačketino! – javlja se Mati.

– To nije odurna mačketina, to je Beli – ispravljam je. – Da, bio je šahist.

– Napil se je i zgubil, ni prvi ni zadnji. Samo kaj ga nisu našli f jarku nego na pučini. Tak su našli i Dinku, ali fala dragom bogu na vreme.

– Eee, jadna moja mala – potiho će Ćaća.

– Ma kaj jadna, jadna sam ja s njom i s vama ovakvima. Sve joj dam, i kak mi vrati? Šprica si heroin u vene! Sva sreća da prek Olgice znam časnu Angelinu pa smo je tak brzo spremili.

– Spremili je, veliš – ne da se Ćaća.

– Je, neg kaj. A ti bi je pustil da trune na cesti? Da nam dalje krade nakit i prodaje ga za drogu? Pa da, morti bi joj i neku od tih svojih tableta dal, da se zrihta do kraja, skup s tobom. Boris, daj si zemi fritule i ponesi ih f taj svoj brlog.

– Hvala, mama, ne treba.

– Buš uvel več jemput struju tam? Kak da si s kromanjoncima odrasel, kaj misliš do kraja života kak troglodit živeti?

Priznati nemoć. Priznati si da ne možeš ništa sa zaustavljenim sudbinama, da ne možeš pomoći, da u ovom srazu ništa ne vrijede sva znanja i iskustva, da možeš samo svjedočiti, razumjeti, biti tu, vidjeti, sagledavati, donositi jutros ulovljenu ribu, priznavati njihov doprinos u tvom dolaženju na svijet, razumjeti slijed stvari do te mjere da kao Schopenhauer ne optužiš svoju majku na sudu zbog toga što te rodila bez tvoga pristanka, razumjeti poraz čovjeka koji uspomene na življi dio svoga života spremi u podrum, razumjeti to kao svoje vlastite poraze, i još više i bolje razumjeti. Prihvatiti to da na tu terasu nikad nitko neće htjeti kročiti, osim možda don Gabrijela i tete Antice, jer već izdaleka mirišu otrov, jer se vino tamo pije grčevito i od toga grča se gorča i jer se tijela usukavaju i jer oči upadaju u svoje duplje.

– Uvest ću je, mama. Obasjat ću pećinu reflektorima i pustiti s gramofona glasnu muziku, tako da možda ti i Ćaća poželite unutra zaplesati kao na vašem prvom susretu, ako ste ikad imali prvi susret.

– Nego kaj smo, ovaj truli bedak je nekad meni i pesme pisal, onu jednu sam i zapamtila (ustaje i frfljavo ali teatralno recitira):

Omogućila si da sunce svane
tako daleko od svoje kolijevke
od svoga modrog ishodišta
i provukla ga kroz svoje crvene uvojke
otrla ga njima kao malo mokro dijete
i pružila ga rukama što boluju bez modrine
i glume život daleko od…

– Od čeg je ono bilo, Toma?

– Od Hitchockovog sutona
u kojem tiskaju se vedre ptice – probrunda Ćaća direktorskim basom.

Mati sjeda, odsutnih očiju u kojima se ugasila nakratko oživjela zvijezda. Tišina.

– Idem ja. Hvala vam na ručku – kažem. – Ostajte u pjesmi.

– Čuj, daj si zemi fritule i dojdi sutra da nam več jemput popraviš frižider – kaže Mati.

Ćaća začudo ustaje iz pletenog stolca, stavlja mi ruku na rame i na uho protisne:

– Žao mi je zbog Pietra, sinko.

– Ne treba ti biti, Ćaća. Pietro je na ishodištu. Ali hvala – kažem, uzimam Belog u naručje i odlazim u Staru kuću da završim krov Hrama Utrnutih Plamenova. Odlučio sam se za klasičnu kupolu, bez kerefeka, a šibica u limenoj kutiji trebalo bi biti taman dovoljno za završetak.