Dezerter | Dinko Telećan
XIX
Chabahar, 8. travnja 2000.
Druže daleki a bliski,
održavatelju dvaju velebnih stupova u visinama,
popravitelju demografske strukture na jadranskim otocima,
danas ti je rođendan, nadam se sretan. U svakom slučaju, sretno se poklopio s imenom mjesta u kojemu sada nakon nekoliko dana opet gledam more. Char znači četiri, dakle to je broj ovoga mjeseca i polovica ovoga datuma, a bahar označuje isto što nagoviješta i naš (?) behar, dakle proljeće. Htjelo se valjda reći da su sva četiri godišnja doba ovdje proljetna, dakle – raj na zemlji. Moš mislit.
Otkud ja u Iranu, po teorijama raznih jurodiva prapostojbini Hrvata, pitaš se zacijelo, o radoznali čitatelju koji si zacijelo dokučio da je o zemlji perzijskoj riječ? E vidiš, moja se istanbulska epizoda završila. Finita, tko te pita. Kako, zašto? Izvana: hirom, i kako da nekome osim tebi dam do znanja da nije samo hir u pitanju. Pisao sam ti kako sam se (s)našao u Istanbulu, div(i)na Veronika i sve to, samo što nisam Carigrađaninom postao, čak sam i taj nemogući turski donekle progovorio, čak sam i tezgu našao, u oba smisla te riječi: upoznalo me s nekim Nišlijom koji na Kapali čaršiji prodaje nakit, džezve i još svašta pa sam mu se uvalio u radnju kao pomoćni prodavač, u stvari šepavi animator kupaca. Nema da je netko iz naših (?) krajeva prošao kraj Aziza i mene a da nije stao, a kad je stao bome je teško otišao a da nije nešto i pazario. Dakle, baza riješena, za nadgradnju spremna. E, ali onda se umiješao neki dijava, kako bi rekli na tvom otoku, pa se za stolom u čajani kod Sulje (a kako ću drukčije zvati Sulejmana) gdje smo se Veronika i ja redovito nalazili s društvom, zadesio neki poznanik nečijeg poznanika, vlasnik kombija koji živi od prijevoza zombija, pardon, putnika na liniji Istanbul – indijska granica. Kako je on opisivao dogodovštine na toj relaciji, tako sam ja na leđima sve jače osjećao onaj prst koji me gura na tu stranu. Sirota Veronika nije znala da skoro sve slobodno vrijeme u iduća dva tjedna provodim posuđujući šolde i vodeći borbu s birokracijom da mi izdaju putne dozvole i vize, da u sebi ponavljam hindske i urdske fraze i sanjam o pustinji Thar. Kad sam joj dan prije polaska rekao kamo smjeram, sâm, i dodao da se u doglednoj budućnosti ne mislim vraćati u Istanbul, umalo me zadavila. Onda je bilo suza i svega, ali bolje da ti to preskočim.
A preskočit ću ti i putopisni dio – taj mi žanr nikad nije naročito ležao, a i u ova četiri dana koliko se drndamo u ovom rasklimanom kombiju opažanja mi se uglavnom svode na beskrajnu raznolikost rupa i rupetina na cesti i atmosferu prispodobivu s istočnjačkom varijantom Ko to tamo peva. Sa mnom je izraelski par koji je nakon vojske otišao u Istanbul pa se naumio jedno godinu dana provoditi u Indiji, i koji demonstrira otvoren, nesmiljen prezir prema svim suputnicima, a naročito prema vozaču kojeg s onim svojim grlenim h-ovima opsuju svaki put kad naleti na rupu ili kad se na nekom prijelazu čeka više nego što oni misle da treba. Vozač i drugi Turčin koji je s nama srećom ne razumiju engleski pa ne znaju kakve komentare na račun njega i svega turskog i islamskog Izraelci rigaju kad ih odluče podijeliti s nama ostalima. Šteta, Izraelka je prava lipotica, onako čokoladna, ricasta i baršunaste kože… tu je zatim balavi Francuz s polumetarskim dredloksima, nakićen pirsinzima, ogrlicama, narukvicama, nanogvicama i ostalim đinđama-minđama, koji ide u Rišikeš tražiti prosvjetljenje. Taj neprestano iz hipi-torbice vadi lulu, na nju puši hašiš (on je jako dobar kao priprema za prosvjetljenje) i nudi je svima, pa iako sam povukao samo jedanput, stalno sam omamljen jer je kabina neprestano puna dima, putujuća pušnica. Ostatak ekipe čine šutljivi Afganistanac Osama (imenjak nekog Bin Ladena, možda si čuo za njega, ovdje je svima junak, prije četiri godine objavio je rat Amerima, znači bit će da je OK tip), pa istanbulski švercer koji se neprekidno prepire s vozačem i na kraju dugokosi Korejac s ogromnim fotoaparatom koji na engleskom zna reći samo „art, art“, dok nam pokazuje svoje retuširane fotografije istanbulskih semafora i automobilskih registracija; to su njegovi artistički objekti u svim zemljama u koje putuje, i „sed, sed“, dok pokazuje prema svojim očima nakon što se previše nadimi pa se rastuži i počne ukočeno zuriti u krajolik. Eto, s tom ekipom ti ja prolazim kroz Ankaru, Tabriz, Isfahan, Širaz i sva ta druga mjesta bajoslovnih imena koja više ne pamtim, a kako da ih i pamtim kad stajemo samo da natočimo dizel i nešto žvaknemo u čajanama kraj ceste, a spavamo u kombiju. Ono malo ljudi što ih srećemo i letimično upoznajemo putem (a što idemo dalje sve je manje putnika i vozila) neopisivo su srdačni; ni u Turskoj nisam vidio takvo što. To su lica koja umiruju i obnavljaju vjeru u ljude.
Ti, znači, ostaješ na otoku. Hvala ti na detaljima iz Magreba, stvorio sam sliku, dali su mi misliti. Žao mi je što je priča sa šejhovom pokćerkom tako završila, iako ti kažeš da je pravo što je tako završila. Zapravo, zvučat će ti glupo, ali ja nekako mislim da uopće i nije završila. Ne pitaj me odakle mi taj osjećaj sada kad si se, u doslovnom smislu, izolirao. Možda sam pod utjecajem otočke tradicije u novijoj hrvatskoj književnosti, pa sve nešto očekujem romaneskan, da ne kažem barem romantičan rasplet.
Dok ovo pišem (ne zamjeri na wc-papiru, nestala mi je teka) čekajući da ekipa dovrši svoju mršavu spizu, odmaram oči na valovima Omanskog zaljeva i pitam se kako će odavde stići pismo do jednog malog otoka u zadarskom arhipelagu, i hoću li ovdje uopće pronaći poštanski ured. Drž mi fige da hoću, da ćemo sutra uspjeti prijeći pakistansku granicu kao što je najavljeno i da se prije toga neću udaviti u oblacima dima, prdeža, ispušnog plina i pijeska.
Saludos, amigo!
M.
