Dezerter | Dinko Telećan

XXV

Jer jesen je krajnje vrijeme da se nešto dovrši. Život, roman ili kuća, recimo, makar kuća bila i od šibica. Gradnja kupole se odužila, jer klasičnost tu podrazumijeva zaobljenost a šibice se ne daju savijati. Pokušao sam s lomljenjem na sitne komadiće, ali onda bi nastala nevolja s lijepljenjem i sve bi ispalo jako ružno i neuredno. Drugo rješenje je povećanje kupole u odnosu na izvornu zamisao, tako da zaobljenost postignem blagim prijelazima između čitavih šibica, ali u tom slučaju statika dolazi u pitanje. Ni Beli nije pomogao: prekjučer se u hramsko zdanje pokušao ušuljati gušterčić, a mali snježni tigar ga je ugledao na pragu, s praga naše kuće, skočio, zamalo promašio i šapom zamalo razvalio dovratak. Popravak je trajao do jutros. Što bi tek bilo da sam ostao pri nakani da ulazu dadem oblik arapske potkove?

Jučer me u poslu zatekao don Gabrijel, koji se osmjelio i prvi put mi došao na vrata, dakako s travaricom u ruci. Ukorio me zbog nedolaska na misu, pozvao da se već jednom ispovijedim i pitao me po čemu to prčkam. Prekrižio se kad sam mu, iako uvijeno, objasnio što je posrijedi, zagrmio je kako on neće nikakve poganske hramove u svojoj župi, odjurio po škropilo u crkvu, vratio se i ublažio sramotu neznabožačku. Molio sam ga da ne pretjera i da ne škropi barem po friško zalijepljenim dijelovima i po dovratku koji upravo popravljam. Poslušao me, obavio svoje, zadovoljan sjeo, pa više-manje sam ispio cijelu bocu raspredajući o neotesanim mulcima koji mu u svako doba dana prekidaju molitvu igrajući košarku na igralištu preko puta kuće. Potom je uz velikodušnu gestu rekao da mi ostavlja bocu, valjda misleći da u njoj još ima nečega, oprezno ustao i oteturao prema svojim dvorima.

Da se vratim građevinskom pitanju, već uračunavam krajnju mogućnost: raspad cijele strukture pod težinom prevelike kupole i ponovni početak na proljeće. Ništa strašno, neće zbog toga bilanca godine biti ugrožena. Gotovo je s bilancama. I sa žurbom. A i red je da gradnja ide ukorak s gašenjem koje je tom gradnjom označeno.

U međuvremenu skupljam drva, odlazim Pietru na grob hodajući bos po mekoj, šuškavoj lažini dok je lažina još dovoljno mlaka da mogu tako, bos. Kad sam prošli tjedan zadnji put bio u Gruadu, da svojima popravim frižider (kad bu mi več jedamput nabavil novi, škrtac stari) i sebi i Belome kupim novu deku i petrolej, dakle u Obavljanju, ponio sam kutiju s fotografijama. Unatoč nađenoj i potvrđenoj sadašnjosti, ispostavilo se da prošli čvorovi ostaju, ipak, ipak, i svojom se neraspetljanošću petljaju u sadašnjost. Šejh ih se nije htio doticati. Moja stvar, rekao je. Neki se čvorovi smiju ostaviti gdje jesu, druge valja raspetljavati oprezno i polako, kao što don Gabrijel ustaje sa stolca nakon apsolvirane flaše, treće pak treba žestoko presjeći. Tako negdje piše, u knjizi koja nije nađena u podrumu nego posuđena u Fezu. Zato sam uzeo fotografije koje sam ugledao u Materinoj komodi tražeći škare, sada to znam. Na vrhu su bile Didine.

Didu, oca Materinog, nisam upoznao uživo, a jedva da je i ona. Umro je u Americi negdje prije zadnjeg rata. Pripovijest sam godinama sklapao od krhotina što ih je povremeno nevoljko iznosila Mater, od anegdota njezinih polusestara i opetovanog izvještaja barba Ognjena o susretu s Didom u New Yorku.

Brkat muškarac, oniži ali stasit, gavrancrne i blago valovite kose, gavrancrnih i blago sanjarskih očiju, pojavio se jednoga ljeta tridesetih godina na otoku, ne ovome mom nego većem, ozbiljnijem i sjevernijem, Rabu, i ondje je otvorio malu trgovinu narodnih rukotvorina, bukolikih slikarija i već onda antiknih gramofona. Na Rabu je ljetovala moja baka. Ne, nije se ona zagledala u markantnog došljaka, niti on u nju. S bakom, koja je kao i stoljeće u kojemu se ovo odigrava bila u srednjim tridesetima i već je se moglo zvati starom curom, u pratnji su bile njezine sestrične Micika, Terezija i Amelija, odreda fine zagrebačke gospođe kakva je bila i baka, koje su umah stale uzdisati za malko egzotičnim gosponom. No em su one bile udane, što gosponu i ne bi bio osobit problem, em nisu bile bogzna kakve krasotice, a to je u rapskoj ljetnoj konkurenciji bio problem. Mihajlo, koji je sudeći prema fotografijama uvijek, ali baš uvijek bio opremljen ili violinom ili lulom ili kistom (a ako je držao kist obavezno je pozirao i s francuskom slikarskom kapicom), obilato je koristio svoj šarm, znanje francuskih fraza i fraza na violini te zagonetan pogled prekaljenog putnika po dalekim morima, i osvajao je gospođe i gospođice, zagrebačke milostive koje su došle liječiti nježne živce ili plućne bolesti na Jadran, Bečanke koje su čekale svoju priliku kad bi njihovi zadrigli i dosadni muževi pozaspali, Mađarice koje su opijene otkrićem bajnog mora bile spremne na stvari koje ni sebi kasnije neće htjeti priznati. Još mi je davno ruku dopao album s portretima tih ženski, debeo album zelenih korica s po jednom velikom crnobijelom fotografijom na svakoj stranici, ispod koje bi bilo zapisano ime, ponekad i prezime, i uglavnom rečenica ili stih iz pera same dame, nerijetko uz kakvu osvajačevu dopunu ili korekciju, recimo: Natalija Schwarzhof, pa ispod: Mihajlu za vječno i nježno sjećanje na onaj suton… par vitica, jedan nacrtani cvjetak, pa ispod toga, odlučnijim rukopisom: …i suton i zvezdanu noć. Jednom me je davno baka zatekla kako listam taj album, za koji je vjerovala da je dobro sakriven ispod kutije za šivanje u njezinu kredencu, pa ga je žustro dograbila i rekla da bu se ona mam rešila te sramote, da je to trebala narediti več odavno, i stvarno je rasparala to blago preda mnom, stranicu po stranicu, po podu su padali djelići Iloninih uvojaka, pola Magdalenina crnobijelog oka, maglovit obris nježne Slavičine ušne resice s naušnicom. Da u koš utrpa i korice, baki su trebale škare za piletinu. Elem, sestrične zavidne svim tim damama i damicama, koje na jednoj od preživjelih fotki zadivljeno na obali gledaju Mihajla kako u kupaćem kostimu, visoko na hridi, svira violinu, ali ujedno zabrinute da im rođakinja ne ostane usidjelica, raspitale su se za Mihajlovo bračno stanje i navodno došle do pouzdanog podatka da je zavodnik odavno razveden: čuj srce, to ti je praf fajn partija, on ti je pravi artist, i to dobrostojeći, pogleč sam kakav atelje ima iza dućana, vele da je iz familije rumunjskih grofova, a kak je samo feš… Dale su se dakle na posao, uslijedilo je upoznavanje, raspitao se i Mihajlo, ustanovio da je baka vlasnica butika na Zrinjevcu i dva pogolema stana u samom centru Zagreba, razmislio, nakon jednog nedužnog plesnjaka zaprosio baku i par se vjenčao iste jeseni u Zagrebu. Mihajlo je, odloživši violinu na vrhuncu svadbe, nakon bravurozne izvedbe zbog koje mu je publikum oprostio što se skinuo do pasa ostavivši samo leptir-mašnu, izjavio da ne bi ni u snu uzeo Julijanu da nije bila intacta. Iduće godine rođena je Lili, sunce tatino zelenooko. Dida se u Zagrebu fino snašao, u jednom od stanova uredio je raskošan atelje, u drugi je pak neprestano pozivao sve brojnije goste, koji su morali biti ili umjetnici ili dobro potkoženi, idealno oboje, a za nofce je bila zadužena baka, koja je osim neposredno prije i poslije porođaja povazdan predano radila u butiku. U gradu a i šire, međutim, zapuhali su neki novi vjetrovi, koji možda i nisu bili sasvim novi ali su sad zapuhali nešto jače, potpomognuti vihorom sa sjeverozapada, pa su povremeno padale primjedbe na račun Mihajlova podrijetla, imena i puti, pak se aludiralo da gospon umetnik morti baš i nije grofovskog porijekla kak pripoveda, pa taj rječnik, pa ta ikona kaj ju je tam obesil pa sve tak. Početak rata Dida je dočekao ravnodušno, jer da njega interesuje samo umetnost, jer umetnici nose ovaj svet na svojim plećima i nagovešćuju drugi, velelepan, a baka, ponovo trudna, bila je sve samo ne ravnodušna, marljivo je sve održavala, natezala se s radnicama koje su je furt potkradale. Ipak, nakon desetoga travnja četrdesetprve, kad su se ostvarile određene povijesne narodne težnje, Mihajlo je osjetio da mu u tom ostvarenju baš i nema mjesta, pritajio se i stao kovati plan. Skovavši ga, još ga je vrućeg podastro krotkoj Julijani, barem one dijelove plana za koje je smatrao da ih ona treba znati. Dakle, Julijana, vremena su teška, pogotovu za nas umetnike i pogotovu kad još imamo određena imena i prezimena, mada je pravi umetnik vaseljenac, iznad krvi i tla, vidiš šta se dešava, najbolje će biti da se ja sklonim na neko vreme. Ovako ćemo: valja nam prodati stanove u Bogovićevoj, pa ćemo podeliti pare, ti lepo da kupiš pristojan manji stan, a druga polovica biće najsigurnija kod mene. Nemoj da me pitaš kamo ću, neću dugo, ne može ovo ovde dugo ovako, znaš da imam prijatelje u inostranstvu, umetnike, mecene, naučnike svetskog glasa, biću bezbedan kod njih, a novac uzimam zlu ne trebalo, uostalom i bolje je da je na švajcarskoj banci. Pre nego što odem, a krećem čim obavimo prodaju, nadam se za sedmicu-dve, nemoj da se jadiš, što pre to bolje, dakle pre toga moram da ti poverim par detalja. Ti znaš da sam ja imao život i pre tebe, i to buran život kakav već umetnici imaju, bio sam posvuda, voleo žene i one su volele mene. Iz tih su se ljubavi rodila i deca, a kako ja, mada umetnik, nisam bezosećajan otac, a znajući te brižnu, zahtevam da povedeš o njima brigu dok me nema, jer eto više verujem tebi nego njihovim majkama, vetropirkama, evo ovde su ti adrese pa lepo kad ja pođem na put a ti stupi u kontakt sa njima, sve same dobre devojke, k tome i lepotice, koliko ih je? pa četiri, jeste, šta se čudiš toliko, jeste malo čudno što su sve devojke, valjda će dete koje nosiš sada u sebi biti muško, da nasledi oca violinistu i slikara, a Lilijana može da bude i balerina.

Priča se u nastavku odvila otprilike ovako: Mihajlo se povezao s raznoraznim likovima, a oni su njega povezali s ljudima koji su organizirali ilegalno isplovljavanje za Anconu, prema jednoj verziji iz Crikvenice, prema drugoj iz Paga, a prema trećoj čak iz Zadra, iako se potonja s obzirom na geopolitičke okolnosti čini najmanje vjerojatnom. Do broda ga je dovezao jedini preostali prijatelj s terevenki u Bogovićevoj, s kojim se u zlatnim vremenima gađao kandiranim voćem, vanili kiflicama i kanape sendvičima što ih je baka onako brižno slagala na srebrne tacne te razmjenjivao donžuanska iskustva. Dida je te maglovite večeri na sebi imao dva najbolja kaputa, francusku kapicu, a nosio je golem kofer i u njemu drugi sasvim malen, okovan i pod dva ključa, te violinu u crvenoj kožnoj futroli. Brod, prije brodica, tek dopola natkrivena tanašnom ceradom na dvjema motkama, mogao je ponijeti tucet ljudi ali je na njemu već bilo ukrcano dvadesetero nesretnika koji su drhturili u vlažnoj jesenjoj noći. Negdje na pola Jadrana uhvatila ih je nevera od koje se najviše uspaničio umetnik Mihajlo. Putnici su se držali za sve što su mogli da ne poispadaju, polivani hladnim crnim morem, stišćući svoje stvari, a Mihajlo je najprije zapjevao pjesme iz staroga kraja, pa je u naletu artističke kuraže dohvatio i violinu i stao cviljeti i urlati, da bi se cvilež i urlici i fijukanje vjetra i grmljavina domalo slili u jedan sveobuhvatni i zaglušujući vapaj u tami, a onda je netko priseban privukao Mihajla k sebi, čini se da je to bio sâm kormilar, zveknuo ga crvenom kožnom futrolom po glavi i potom bio dovoljno pažljiv da mokru violinu spremi natrag u futrolu. Mihajlo je i dalje omamljen pjevušio ali više nije pojačavao paniku među putnicima, i kako se stišao on tako se postupno stišala i oluja, te su negdje u svitanje stigli na drugu obalu, neki kažu u Anconu a drugi u Pesaro, iako je vjerojatnije da je bila Ancona. Pretpostavlja se da je odande produžio vlakom u Rim, govori se da je ondje odsjeo kod grofice Giovannelle Caetani, potomkinje obitelji koja je dala i papu Bonifacija VIII, stare znanice s Raba koja mu je, ako je priča točna, zacijelo mogla pomoći u emigrantskoj nevolji iako je on za kratkog boravka u Vječnome gradu pokazao priličnu nezahvalnost izrazivši neprimjereno nasrtljivo zanimanje za mlađahnu Topaziju Caetani, posljednji izdanak plavokrvne obitelji, govori se, velim, no posve je neprovjerljivo, dočim se pouzdano zna da je u Rimu iskoristio sadržaj manjeg kofera pod dva ključa, koji je sadržaj konvertirao i na dva ili tri mjesta nakupovao svu silu antikviteta. Te je antikvitete potom dao zapakirati u dva golema sanduka, koje je zatim dao transportirati u luku, odakle je isplovljavao prekoatlantski mastodont. O mogućim pikanterijama s dvotjedne plovidbe ne zna se ništa, a isto tako se brkatom emigrantu s violinom po iskrcavanju na Ellis Island na neko vrijeme gubi trag. Prošla su približno četiri mjeseca nakon Mihajlova odlaska iz glavnoga grada Nezavisne države Hrvatske kad je baki stiglo pismo, nacifrano, puno potcrtanih i precrtanih riječi, vitica, ljupkih četvrtinki i osminki, uskličnika i trotočja, u kojemu umetnik prešućuje rimsku epizodu i usredotočuje se na svoje meditacije u brodskoj kabini, gdje je, kaže, posmatrao njenu sliku, sliku toga tobože nevinog lica, i najednom shvatio, onako kao što to samo vizionar može, da u međuvremenu netom rođena Leona nije njegovo dete, i neka ga niko ne pita zašto i kako, umetnik neke stvari oseti u svome bezdanom srcu i tačka. Kao da je to bila tek nevažna uvodna primjedba, uslijedili su popisi i opisi svih velikana kojima je na brodu svirao, listom nakićeni bilo naučnim ili aristokratskim titulama, a na brodu je bio i direktor Metropolitan Opere, ushićen njegovim sviranjem, a ushićenju nije bilo kraja kad je Dida skromno obznanio da je zapravo slikar i da svira tek zato da izrazi gudalom onu vaseljensku tugu koju kičicom ne može da izrazi, i tada su svi ozareno pitali gdje mogu vidjeti njegove slike, a on je stidljivo odgovarao da će ih uskoro moći vidjeti u New Yorku ako baš budu inzistirali, i bit će to nove slike nadahnute Novim svijetom, slike koje mu već sada, dok se svi skupa ljuljaju na tome veličanstvenom brodu, titraju pred očima. Slijedi iscrpan i teško čitljiv opis civilizacijskih i tehnoloških čuda New Yorka kao što je primjerice centralno grijanje, u kojemu uživa gotovo kao u gracioznom društvu Vivijen Li (tako je napisao). Tu je našao sebe, a sada je na New Yorku red da otkrije njega te na Julijani, kojoj će sve oprostiti, i malim budućim umetnicama Lilijani i Leoni, da dođu ovamo kako bi ga ispratile na trijumfalnom pohodu na Ameriku, zemlju koja zna da ceni umetnike, naučnike i vizionare svih fela, uopšte slobodne duhove. Pismu nije bila priložena karta za parobrod ili kakva banknota, ali jest fotomontaža u sepiji na kojoj Umetnik, opkoračivši vrh Empire State Buildinga, zagledan dolje u njujorške dokove, sjetno svira violinu, a okolo glave nalivperom je ispisano: „Mala, volela si me lažno“ i malo niže: „Plači violino da ne plačem ja“, uz neizostavne notice i G-ključeve. Sljedeće pismo, veoma kratko („pišem u žurbi, uskoro opširnije“) i posljednje koje je stiglo iz Amerike, imalo je dva priloga: kolor-fotografiju uznositog slikara pred svojim slikama, dalo se razaznati, jadranskih motiva, s lulom (koja je bila nov moment), i pozivnicu na izložbu Mihajlovih slika u galeriji „Popovich & Sons“ na Petoj aveniji. Opet bez karte i novca, kao da je samorazumljivo da će slikarevi najbliži, rod rođeni, već naći načina da se dokopaju New Yorka kako bi vidjeli tu veličanstvenu izložbu.

Četrdeset godina koje slijede ostaju mahom zagonetne. Kad je, tko zna kojim putevima i kome zahvaljujući, stigla obavijest o njegovoj smrti, baka, koja ga je dugo nadživjela i odavno pokopala brata kojega su kao domobrana streljali partizani i bratića kojega su kao ustašu objesili za noge u šumi, prošla je rupčićem ispod oka, ali se nije potrudila da sazna gdje je to točno njezin muž pokopan, a još je manje to zanimalo Lilijanu i Leonu, čiji se bijes zbog očeva nejavljanja i neslanja brodskih karata ili barem američkih žvaka udvostručio otkrićem starijih polusestara. Da se oganj umjetničke slave u međuvremenu baš i nije rasplamsao u mjeri u kojoj je Dida najavljivao, svjedoči stric Ognjen koji ga je jedva našao u jednome njujorškom predgrađu, u sobičku u zgradi predviđenoj za rušenje u kojoj su tavorili doseljenici kojima je izmakao američki san, sobičku u kojoj je od svih antikviteta kupljenih u Rimu preostalo samo jedno bidermajer ogledalo. Dida se za rođakov dolazak brižno spremio, stavio je na se prastari frak i poveo Ognjena u najbolji restoran u četvrti da mu ispripovijeda kako je uspio i kako još iste večeri očekuje birane uzvanike, njujoršku i ne samo njujoršku kremu, a nakon cigare i kave uhvatio se za džep fraka, tresnuo po čelu i procijedio kako mu je lisnica ostala kod kuće u drugom kaputu. Na povratku prema oronuloj zgradi (pešice ćemo, da nam pospeši varenje), Mihajlo je jedva čujnim glasom, dajući sve od sebe da taj glas bude ležeran, pitao rođaka može li mu posuditi ten baks, jer da ga je eto zadesio neki dug, ali već za koji dan očekuje ogromnu narudžbu slikā pa će mu vratiti s debelim kamatama, i pošto je pruženu novčanicu zgrabio i drhtavom rukom tutnuo u džep fraka pohitao je uza škripave stube, ispričavši se što ga ne poziva gore jer se mora pripremiti za uzvanike, jerbo to nisu bilo kakvi uzvanici, i prije nego što se okrenuo da pođe samo se na trenutak, priča barba Ognjen ili se barem ja tako sjećam njegove priče, na trenutak se u tim gavrancrnim očima nešto zamaglilo, presvuklo tankim vlažnim velom, taman toliko da zastre strašnu tamu, tamniju od očaja i poniženja, koja je htjela pokuljati van.

Spremam fotografije, kasno je, nestaje petroleja – nigdje u Gruadu nisam našao obični pišljivi puki zgoljni petrolej, a čak i u ratu ga se dalo naći. Svjetlomrcanje odraženo u ogledalcu obasjava stvari razbacane od jučer, plahte dopola na podu, tragove seanse tješenja s Katom u kojoj sam ovaj put ja bio domaćin, unatoč manje komotnim uvjetima, i kojoj se sweet Kate tako zdušno predala, kao i uvijek, o Kato zlato, ne, nisi zamjena ni nadomjestak, ni ne pomišljaj na to, nisi porok nego potpora, a jesenje večeri budu duge i hladne a ti si tako topla ispod svojih hladnih rečenica.

Dovršavam čitanje rukopisa Darkova romana. Sastavljen je upravo od priča kao što je ova gore a možda i ova dolje: priča likova koji su zapeli, koji se batrgaju, više ili manje samosvojni, zastanu i padnu. Lako je s njima se identificirati. Stil je tečan, elegantniji i odmjereniji nego u gornjem primjeru, napetost ne jenjava, rečenice su fino isklesane. Prizori su uvjerljivi, živi, poveznice s aktualnošću su uzbudljive, kao i s aktualnim, ultimativnim književnim trendovima. Nenametljivo se upozorava na neuralgične točke neumoljive sadašnjice. Zapravo, nije to ni po čemu daleko od takozvanih vrhova svjetske književnosti. Bez pretjerivanja. Ali kvaka je u tome da su meni ti vrhovi sladoled rastopljen na suncu. Nisu mjerilo ničega. Što onda jest? Strahovita množina onog nenapisanog. I još veća silina onog neispisivog koja me natjerala da onako glupo blebnem ono o šparogama i lignjama, a čime je Pietro, jedina iskrena duša na otoku, bio natjeran da me onako pravedno poklopi… Da, knjiga se čita u dahu. I onda se izdahne, i zaboravi, i sutra si isti, i jednako dišeš, i jednako se teško budiš, i jednako si nepažljiv prema porukama tamarisa, i jednako se osjećaš uz nadgrobne ploče. Ploče, recimo, na otočkome Starom groblju, na kojima uvijek stoji uklesana ista formulacija, za primjer:

STANE SKOMAĆ
UGLEDAVŠI OVAJ SVIJET NA
21. III 1866
ZAMIJENIVŠI GA BOLJIM NA
7. XI 1939

I opet:

LUJZA POTJEHOVIĆ
UGLEDAVŠI OVAJ SVIJET NA
13. VI 1874
ZAMIJENIVŠI GA BOLJIM NA
29. XII 1925

Na Novome groblju, izmještenom iz središta naselja u susjedstvu crikve daleko od sela, uz obalu (da se smrt ukloni iz svakodnevnog vidika), izostaje razlikovanje svjetova i pripadni, nazovimo to tako, optimizam: na mramoru se koče tek imena, godine, fotografije i katkad kičasti izrazi tuge, rjeđe i zahvalnosti.

Ne znam zašto, Darkov me roman podsjeća na takvo groblje. Gdje leže pa ustaju pa leže igračke vjetrova, crvi u žrvnju koji ne žive svoje živote nego živote svojih predaka, predaka koji vuku podrijetlo od dvoje ošamućenih ljubavnika, od Nje i Njega koji su se nakon pada propili, prokurvali i odali teškim drogama te se sad zaljubljuju u tlapnje koje ih održavaju u pijanstvu i prodaju svome porodu šuplje priče koje nesretnici dalje šire potomstvu. I ponegdje netko nazre neku pukotinu, neku nit koja kroz sve te prljave hodnike možda vodi nečemu nepropadljivom, možda naprosto nit koja spaja, ali doista spaja neku nju i nekog njega, kako god se to zvalo, to, ta nit, ta pukotina – Darko, možeš li napisati roman koji makar malo proširuje tu pukotinu, koji makar malo poteže tu nit? Makar jednu rečenicu o tome? Ali nisam li nepravedan, još i više nego što je osjetio Pietro? Ako sad stavim na stranu svoje tlapnje o neispisanom i neispisivom: je li itko dosad izborio više od jedne ili dvije rečenice, jednog bljeska, jednog otoka koji odolijeva?