Dezerter | Dinko Telećan

XVIII

Španjolska riječ za grad ženskog je roda. Boris je smatrao da je to u slučaju Córdobe naročito važno. Jer Córdoba je bila bijela dama opružena kraj rijeke u koju je bilo nemoguće ne zaljubiti se, na prvi i onda ponovo na drugi pogled, pa bio ti maurski osvajač, dezerter sa suprotnoga kraja staroga svijeta ili bjelosvjetsko potucalo. Boris i Vuk bili su prosjaci pred bijelom kraljevnom koja je bila i maurska, katolička i židovska, i arapska, latinska i hebrejska, i evropska, azijska i afrička, i ništa i više od toga. Raskriljena, sebedarna a ničija. Lijepa, zacijelo, poput Azahare, kalifove milosnice kojoj je Abd Al-Rahman nedaleko odande, u podnožju Sierre Morene podigao čitav grad, Madinat al-Zahru, i po dovršetku gradnje pitao je nedostaje li joj štogod u toj raskoši od koje danas ostade tek nekoliko slutnji u kamenu. „Snijeg“, odvratila je ona, „koji smo vidjeli prelazeći one orijaške planine na putu ovamo.“ Kalif se zamisli pa dade zasaditi cijeli gradu okrenut obronak brda bademima, koji dogodine u veljači procvatoše i cvatnim krošnjama zabijeliše predjel. Abd Al-Rahman tada stupi pred Azaharu, pokaza joj rukom prema Sierra Moreni i reče: „Evo, mila Zahro, snijega kojeg si se uželjela.“ Čudo veće i od snijega u Al-Andalusu sazdali su kalif i njegovi nasljednici posred Córdobe, džamiju tako veličanstvenu da je se ni istjerivači Maura nisu usudili razoriti, mesmeričnu Mezquitu, labirint stupova u čijem su dvorištu rasle gorke naranče, cvijeta ništa manje mirisnog i bijelog. Kada su se Boris i Vuk iskrcali u Córdobi, u punom cvatu bijahu grmovi jasmina diljem središnje, Židovske četvrti, najmirisniji i najbjelji od sviju. I sve bijaše tako bijelo i čisto da je sve ono još čisto u njima moralo zaiskriti i zamirisati, te su se zadnji ostaci mačjega smrada iz Barcelone morali raspršiti, i barem je jedan veo od onih četrnaest o kojima Boris još ništa nije znao morao pasti. A s njima i barem dio umora, prošlosti, rana i grijeha, barem načas, barem izvana i prividno, pred bijelom damom koja je štedro širila ruke.

Smjestili su se u omladinskom hostelu nedaleko od Džamije, u jednu od trokrevetnih soba napučenih bezbrižnim studentima koji su višak energije tratili tumaranjem i zabavljanjem po gradovima Zapada, tako divno sigurni, neozlijeđeni i naivni. Ispitivali su premorene došljake o ratu i njihovim plemenskim odnosima i jezicima, hinjenom brigom i radoznalošću nevješto krijući prezir. Prikraćeni za sočne ratničke detalje iz prve ruke, za klanja, silovanja, čerečenja i ostala uzbuđenja, razočarano su okretali leđa. No barem su prosjacima pred vratima bijele kraljevne umjeli platiti piće. Nakon dvanaestosatnog sna i obilnog doručka krenuli su namjernici nasumce po uskim i već usijanim ulicama Juderíje u kojima se miris jasmina miješao s vonjem konjske balege. Vuk je zahvaljujući prisnom poznanstvu s madridskom plesačicom koja je u Beogradu živjela od poduke flamenca natucao španski, što im je, uz njegove komunikacijske vještine, olakšavalo raspitivanje za sobe. Našli su putem i Konzervatorij, pred čijom se teškom drvenom kapijom Vuku ozarilo lice kao djetetu pred lunaparkom; prijemni ispit čekao ga je za dva tjedna. Dvije ulice dalje, u blizini Arheološkog muzeja, ugledali su kuću iz nekog drugog vremena, bijelu palaču obgrljenu bugenvilijom. Boris se naglas zapita kako bi bilo živjeti unutra, nadomak Džamije, velike rijeke Guadalquivir i pod ovako blistavim nebosklonom. Vuk reče da tu nema šta da se razmišlja, pozvonit će i pitati izdaju li sobe, i prije nego što je Boris stigao izustiti da je samo naglas razmišljao, njegov suputnik već je pozdravljao staricu guste, u crveno ofarbane kose koja je na dijalektu osiromašenom za suglasnike nešto objašnjavala, dizala guste obrve, gestikulirala. Vuk se okrene prema Borisu, namigne mu i reče da pođu za njom. „Kaže da tamo, u desnom krilu zgrade, iznajmljuje sobe studentima na drugom spratu. Rekoh joj da smo studenti iz Jugoslavije. Pitala me da li je to u Rusiji, rekoh da jeste. Ja studiram gitaru a ti šumarstvo, samo da znaš, mnogo smo marljivi i talentovani studenti. Kirija nije previsoka, idemo da vidimo.“ Starica otvori niska vratašca na drvenoj kapiji nekadašnje konjušnice i povede ih uskim skalama do golemog, derutnog salona na drugom katu ispunjenog prašnjavom skalamerijom. Jedna od soba koje im je namijenila bila je nekadašnja obiteljska kapelica s kamenim podom, majušnim klimavim krevetom željeznog okvira i prozorom nalik vitraju, čiji je gornji dio tvorio polukružni triptih od plavog, crvenog i zelenog stakla, a na stropu se kočila gipsana i ispucalom zlatnom obojena figura ptice, Boris nije mogao dokučiti da li goluba ili orla. Uz krevet je, osim prastarog dvokrilnog ormara, jedva moglo stajati još dvoje ljudi. Druga soba bila je još manja, bez vitraja, ali zidova ispunjenih dubokim nišama i s isto onako zlatno obojenim stupom po sredini, bez jasne funkcije. „Uzimamo, zar ne?“ veselo upita Vuk. Nego kako, Vuče. Borisa je dopala kapelica – „ja ću već od ove svoje rupe da napravim svetište“, rekao je Vuk veseljak – a kad su platili najamninu za dva mjeseca unaprijed, ostalo im je taman za tanku večeru toga dana, i možda, samo možda, za kavu/kafu idućeg jutra.

Vuk je, međutim, počeo zarađivati već sutradan, ponijevši bez krzmanja gitaru na najcvjetniji od svih cvjetnih kordopskih trgova, opsjedan turistima od čijeg se znoja jedva razaznavao miris jasmina. U jednom uglu bio je Ciganin Paco s gitarom koju nikad nije naučio svirati, ali je zato imao živopisan šešir i dva vrućinom omamljena psa mješanca sa sunčanim naočalama, i naplaćivao je fotografiranje. Svi su bili na dobitku, jer se u toj gunguli povremeno činilo da Vukova svirka na suprotnoj strani trga zapravo dolazi od Pacove gitare, pa je Pacov honorar rastao, a i u Vukovoj futroli se nakupljala pristojna količina kovanih peseta. Boris je sjedio na rubu fontane posred cvjetnog trga i slušao. Kad bi se svjetina prorijedila, Paco bi smotao marokanski hašiš i nudio ga „Yugoslavos“. Borisu je s vremenom dogulilo sjediti u publici i zamišljati što bi sve moglo biti da mu je sada njegovo davno zapušteno violončelo, pa je pola dana provodio u kapelici, tamaneći preostale konzerve tunjevine te bubajući španjolsku gramatiku i frazeologiju iz kupusare koju je sa sobom ponio Vuk. Poslije podne i s večeri lunjao je gradom, polugladan i poluprazan, s vremena na vrijeme zavirujući u radnje s kožnom galanterijom i keramičkim suvenirima nanizanim uokolo Mezquite da pita ima li kakvog posla. Tu je dopunjavao svoje znanje španjolskog, pa je tako prva fraza kojom je njegovo s mukom sročeno pitanje dočekala osorna prodavačica kiča, ruku podbočenih o masne butine, glasila „¡Qué va!“ „Ma kakvi“, dakle, utvrdio je došavši kući, šteta što nije raspolagao odgovarajućom uzvratnom frazom. A i ne bi mogao bogzna kako uzvratiti: imao je posla s jezikom priličnom siromašnim u psovačkom pogledu. Tako se i Vuk mučio da prevede, recimo, „pizda ti se ogadila“. Tome je eventualno bila dorasla dražesna uzrečica „me cago en la hostia“, koju Vuk iz ekumenskih razloga ipak ne bi upotrijebio.

Elem, projezdivši gotovo svim ulicama srednjovjekovne jezgre Boris se odvažio zaći i u modernu epidermu bijele ljepotice, sivlju, bučniju i u šarolikosti jednoličniju. Na samoj periferiji, gdje više nije bilo palmi, kočili su se divovski supermarketi. Obitelji su ondje parkirale svoje karavan-automobile, nestajale na nekoliko sati u utrobi šarene zgradurine, vedro iz nje izlazile s natrpanim kolicima čiji su sadržaj istovarivale u portapake i odlazile u svoje domove, sretno živjeti do kraja života. Boris je jednom zašao unutra, privučen odjelom prehrane, slinio je nad đakonijama u vitrinama i na policama, i onda izjurio iz nemani shvativši koliko je zapravo gladan. Posljednja dva dana živio je od konzervi koje je u palaču dovlačio Vuk, a njemu je bilo neugodno otvoriti za sebe više od jedne dnevno, iako je Vuk govorio nemoj da jedeš govna pa se ispravljao govoreći jeste da su govna, ali sada ja imam para i nemoj da se sekiraš. Izjurio je, dakle, na stražnji ulaz i ondje promotrio situaciju. Mislio je da tih nekoliko Cigana raspoređenih po parkiralištu žica pare od starih parova koji su praznili svoja kolica u aute, ali pogledavši bolje uočio je da se radi o razvijenom i poštenom poslovnom sustavu: gitanosi su starčićima nudili da odvezu njihova kolica natrag u supermarket. Ondje bi ih spojili natrag na lanac i izvukli stotinu peseta, koliko je trebalo ubaciti za njihovo otključavanje. A sto peseta znači jedna konzerva. Još sto, i eto čaše vina. Ponukan tom računicom, Boris pogledom potraži prvu moguću mušteriju. Eno jednog dide, jedva gura kolica. Pričekao je da spusti vrećice u prtljažnik, tobože ležerno došetao do njega i upitao ga najudvornije što je umio: „Dopustite mi, señor.“ Stari se nasmiješi ne pogledavši ga i promrsi: „Hvala vam na ljubaznosti.“ Čist posao. Dok je gurao kolica prema nemani, grub glas nešto je zaurlao u njegovom smjeru. Iz urlika je razabrao da je to njihovo područje rada i da neka ode na susjedno parkiralište. Boris je ljutitom Ciganinu uputio pomirljivu kretnju iz koje je bilo razvidno da neće zadirati u njihov djelokrug, ugurao kolica u predviđeno mjesto, klik, i u plastičnom okviru ukazala se čarobna, žuđena kovanica. Krenulo je.

Te večeri Boris je na stol u zajedničkoj kuhinji svečano istresao dvije konzerve skuša i bocu crnog vina.