Dezerter | Dinko Telećan

VIII

U trećem razredu pojavio se taj mulac sitnih, strujastih, živahnih smeđih kovrča i još živahnijih očiju iste boje, i odmah sve i sva stao osvajati, obarati, osvjetljivati i ozarivati svojim žarom. Mulice su uzdisale, učitelji bjesnjeli ili se divili, kako koji, dramska i sve ostale sekcije otimale se za njega kao i sportski klubovi u školi, Miro je bija faca, bija je hit, bija je glavni. Inicijativa je bila njegova, u ludorije je pozivao on.

Nekim čudom je za jedan čudesan naum odabrao baš Borisa. Baš Borisa koji se vječno povlačio u ugao školskog dvorišta, u ugao svih vidokrugova. Valjda je tako u se uvučen dečko djelovao kao tip koji će čuvati tajnu. Miro tada još nije otkrio sadržaj podruma, tek je otaljavao dosadnu školsku lektiru, a Boris je gutao pustolovne romane, scijentifičnu fikciju, Marka Twaina (skoro sve), Karla Maya (sve) i iznad svega Julesa Vernea (sve, opetovano). Dakle, Miro je uhvatio trenutak kad se oko njega nisu rojili uvlakački osmijesi i zujale magnetnim medom privučene mušice zujalice, isti trenutak kada je Boris bio u sjeni dubljoj od uobičajeno duboke sjene, u mjehuru izolacije čiju opnu nitko drugi ne bi ni dotaknuo niti joj se približio, i u tom je treptavom trenutku Miro došao k blijedom bbBorisu koji je ostao bez svoga mjehura. Odmah ga je pitao je li čitao Put u središte zemlje. Boris se još nije othrvao zapanjenosti i prestrašenosti, a već se morao sraziti sa sramom i priznati da nije, ne, nije čitao, ima kod kuće, baš je mislio. E, onda je Miro, desnom rukom gestikulirajući a lijevom rukom koju je ispružio iza leđa tjerajući mušice koje su se već približavale, uzeo nadugo i naširoko, ne sasvim povezano ali prilično zanimljivo čak i za isprepadanog dječarca upalih očiju koji je od svih otvora namijenjenih vanjskom svijetu ostavio samo jedna odškrinuta vratašca, nadugo i naširoko, dakle, raspredati o avanturama koje su započele u nedjelju 24. svibnja 1863., avanturama profesora Lidenbrocka i njegova nećaka. Miro je već sve u tančine isplanirao: krenut će s iskapanjem u uglu dvorišta u koji djeca gotovo nikad ne zalaze, a ipak je dovoljno udaljen od mora – jer ako je more blizu, sve će nam upropastit, razumiš ti mene, provalit će u tunel i potopiti ga – za vrijeme školskih odmora i, kad budu mogli, uvečer, dok nema nikoga, preskočivši onu ruzinavu ogradu koja ipak nema šiljke. Prethodno će, kao u kaubojskim filmovima, izrezati komad tratine i njime pokrivati ulaz u jamu svaki put kad završe s kopanjem. Miro je, doduše, odmah priznao da postoje dva krupna problema: prvo, pitanje je je li to baš idealna polazišna točka za silazak u središte Zemlje kao ona na Islandu s koje su krenuli profesor Lidenbrock i njegov nećak, ali dobro, vijugat će u podzemlju prilagođavajući se pojavama i vrstama tla na koje naiđu; oni nemaju para a imaju vremena, do kraja osnovne je pet godina, računaj samo, budemo li kopali tristo dana u godini, znači uz praznike i odmore, to ti je tisućupetsto dana kopanja, a ako na svaki takav dan prokopamo u prosjeku jedan metar, to ti je kilometar i po u dubinu. Istina, negdje je pročitao da do središta ima više od šest iljada kilometara, ali to su sigurno izmislili, kod Vernea je to puno kraće, a osim toga njegovi junaci jedini su tamo bili. Drugi problem bio je nedostatak alata. Kad bi i došli do lopata ili mašklina, bili bi previše upadljivi, pogotovo pod školskim odmorima, gdje bi ih čuvali, kako bi ih nosili do jame a da ih ne primijete itakodalje. Nema to veze, samo treba strpljenja i upornosti, pred njima je pet godina rada i onda će njih dvojica biti pravi junaci, dolje ih čekaju iskušenja, podzemna mora, magnetske oluje i pretpotopna čudovišta o kojima neće govoriti nikom sve dok ne dođu do kraja, do žarkog srca planeta.

Sve te zanosne riječi Borisa su trgnule iz njegove malne cjelodnevne sluzave rastresenosti, slušao je Mira poluotvorenih usta, svidjelo mu se sudjelovati u junaštvu, čak se zapitao kako se već i sam toga nije sjetio. Dogovorili su se da će početi sutradan pod prijepodnevnim školskim odmorom, kad budu sigurni da drugovi i drugarice ne obraćaju pažnju na njih. No cijeli taj odmor proveli su u potrazi za štapovima dovoljno čvrstim za početak kopanja. Svi grmovi imali su pretanko granje, tamarisi su bili neupotrebljivi, borove grane bile su mekane i ljepljive. Na kraju su naletjeli na otpad od školskog inventara naslonjen na stražnji zid škole, nekoliko čvrstih nogu od klupa, koje su međutim imale oštre bridove pa će im jedan kraj trebati nečim omotati. Bili su ondje i željezni okviri starih kancelarijskih stolova čiji bi ravni dijelovi zacijelo bili savršeni za kopanje, ali kako ih prerezati, nikako, nema veze, imaju čvrste drvene noge s kojih se ljušti zeleni lak, poslije podne će krenuti. Poslije podne su i krenuli, rezanje komada tratine nije prošlo glatko kao što izgleda u filmovima, ali su naposljetku iščupali kakav-takav pravokutnik pa prionuli na kopanje, sučelice jedan drugome, svatko sa svojom drvenom nogom čije su gornje krajeve umotali donjim krajevima svojih majica, zabijali su te oštrobride noge u zahvalno rahlu crvenkastu zemlju pa nakon nekoliko udaraca, već orošenih čela i crvenih šaka, naišli na nezahvalno kamenje. Mirov kamen bio je manji i on ga je uspio izvaditi, Borisov je bio nemoguć, kopao je oko njega ali nikako da zađe ispod, da siva tvrdoća prestane, kao da je otočić, kao da je vrh kamenog cvijeta čija stapka seže do utrobe Zemljine. Zvonilo je, prekrili su mjesto zelenim pravokutnikom, sakrili drvene noge u grmlje mesnatih listova, Miro je drhtavom rukom obgrlio Borisa oko ramena, Borisa su pekli dlanovi, lupalo mu je srce, bio je ponosan, bio je junak i žalio što još toliko dugo nitko neće znati da je junak, što ne smije reći nikome, ni Dinki, što se mora praviti kao da se ništa ne događa, kao da nisu nadomak magnetskih oluja i podzemnih mora, smiješili su se, ušli u školu.

Sutradan prije podne su nastavili, Borisov kamen je i dalje odolijevao pa je zasad odustao od njega i krenuo kopati uokolo, one crvene pjege pretvorile su se u žuljeve koji su bili nesnosni, pogledavao je prema Mirovom dijelu, on je zašao do možda dva dlana dubine, Boris jedva do jednog, Miro mu je prigovorio da previše širi rupu, tko će to poslije kamuflirati, idemo u dubinu a ne u širinu, pa su se sjetili, nekako istodobno, da će i svu tu iskopanu zemlju i kamenje morati nekamo staviti, ma dobro, zasad će ih nositi do ovoga najbližeg grma, do ugla školske živice gdje ionako je sve puno svakakvih škovaca, sada je važno da imaju pravi otvor u jamu, pravi početak tunela, Miro je rekao da bi bilo dobro krenuti malo ukoso, bit će lakše kasnije se kretati tunelom, Boris je, nešto manje bojažljivo nego prije, rekao da nisu iskopali još ni pola metra i da se imaju kada dogovarati oko toga, jedan žulj već je bio krvav, zvono je već zvonilo, pokrili su plitku jamicu, a u Borisu se, dok je hodao prema razredu, nešto počelo magliti, stezati, zatvarati, srce koje je bilo onako visoko sad se počelo spuštati nisko, suzio mu se grudni koš, iako su Mirove oči još bile zažarene bez obzira na žuljeve koje je i on skrivao i povremeno puhao u njih, Boris se sada već bojao, to je sazrijevalo u njemu za vrijeme ručka, za stolom za kojim na sreću nije bio Miro, kojega će ipak morati pogledati u te smeđe oči, baš tada kad su se trebali dogovoriti oko prvoga večernjeg kopanja, pogledati ga i reći mu da ipak ne, ne može, pa kako ne, pa tako, boli ga, teško je, pa naravno da je teško, zar je mislio da će biti lako, svaki početak je težak, neka se sjeti kakve ih divote čekaju, kakva nikada doživljena čuda, i onda će oboriti oči, mrmljat će da otkud im snage, da neka je početak težak ali ovaj je pretežak, da nemaju čime razbijati kamenje, da mu je ža, puno ža, da oprosti, Miro će ga ukočeno pogledati, neće više ništa reći, žar će se raspršiti, nadomjestit će ga žalost, ali nekako sućutna, obješenost bez bijesa, Boris će s kućne police skinuti prašnjavi Put u središte Zemlje i čitati ga, pročitati dvaput i triput i tek onda sveudilj oborenih očiju predložiti Miru da se na biciklima upute nekamo daleko, možda do Velebita i preko njega, a Miro će se samo nasmiješiti.

I jesu se vozili biciklima, isprva, naravno, na Mirovu inicijativu, daleko, uvijek sve dalje, do Velebita pa i preko njega. Prvi put Dinka nije bila u igri, ona nikad nije voljela nikakva prijevozna sredstva, ni brod, čak ni bicikl, morala je uvijek biti u neposrednom dodiru s elementima, na zemlji, u moru, u vodi, u zraku. Penjanje na rasklimanim BMX-ima bilo je mučenje, ali nagrada je bio trijumf, pogled iz visine prema Gruadu, prema moru i otocima koje su promatrali razmjenjujući prve tajne, okruženi brnistrom i mirisnom tišinom, onako znojni, iznad svih, iznad svega. A dodatna nagrada bila je jurnjava pri spuštanju, kada su se natjecali tko će manje kočiti i više se naginjati u zavojima, kad je adrenalin nadjačavao strah dok im je koža bridjela i ježila se od vjetra, kada su bili vjetar, sloboda i streloviti zaborav svega što ih je dolje čekalo i mučilo.