Dezerter | Dinko Telećan

XIV

Uzbune, zamračenja, lažna svjetla, vijesti o smrtima, odsječeni grad, odsječeni udovi, zjapeće rupe na fasadama i lubanjama, žuta, ljuta i bijesna lica, zastave, zastave, mrvljenje postojanja, hvatanje za mrvice, i nad svime strah koji truje krv, mlijeko, vino pa i samo more.

I na Otoku, utočištu na kojemu se rat događao samo na nekoliko tranzistora napajanih agregatima, jer struje nije bilo i dugo je neće biti, strah je zatrovao sve, sušio lozu i ukidao osmijehe. Muški pripadnici Borisove generacije i oni nešto stariji, potencijalno topovsko meso, koji su imali nekoga na Otoku odreda su se tamo sklonili, strepeći da ne dođu po njih, da ih ne odvedu, a kad bi se odvažili izmigoljiti iz kuća punili su Kafić, u njemu navijali domoljubne pjesme na kasetofonu, napajanom zadnjim baterijama, kleli srbočetničkounitarističkojugokomunističke majke i maljevima razbijali odavno napuštenu kasarnu jugoslavenske mornarice, čak sjekirama obarali borove i čemprese koji su je okruživali. Jedne noći, nakon opijanja s junačkim desnicama na srcu, netko se dosjetio da im je u mandraću blizu Kafića nadohvat ratni plijen, svojina kletog dušmanina, pa su čamac sklepan na Dunavu, u kojemu je do prethodnog ljeta pančevačka obitelj, inače prvi komšije Borisovih, odlazila na pecanje iako nitko na Otoku nije mogao vjerovati da bi takvo nesklapno čudo ikad moglo zaploviti, temeljito razlupali i potopili. Pred zoru su paradirali selom držeći u junačkim desnicama daske preostale od čamca zvanoga Gau Gau, kao da vitlaju dijelovima srušenog neprijateljskog aviona ili svježe oguljenim skalpovima vjekovnih protivnika.

Bilo je i drugih parada, kad je već o guljenju riječ. U ratu ne ubijaju ribe, zar ne, ali kako je kod nedalekog školja još bio usidren brod Jugoslavenske ratne mornarice, kako su Otok povremeno nadlijetali avioni pripadajućeg vazduhoplovstva te bi se čuli praskovi od probijanja zvučnog zida, i kako se čekalo da svakoga časa dođu catnici, gotovo nitko nije odlazio u ribolov, čak ni s kraja. Nije to značilo baš glad, jer su se trošile zalihe krumpira i pekao se kruh, ali je u želucima povremeno kruljilo kao pedesetak godina prije. Ne, nije to bilo zbog gladi, više uslijed obijesti i općeg osjećaja da je sada dozvoljeno ne baš sve, ali svakako mnogo više nego prije. Takav osjećaj, uobičajen u vremenu u kojemu se čini da vremena više neće biti, barem da bi ga moglo ne biti, ili barem da u neposredno predstojećem vremenu možda više neće biti ničega – osjećaj, opet, paradoksalno skopčan s viškom vremena – navodio je naraštaj nešto mlađi od onoga razbijačā broda na raznovrsne obijesne radnje. Meta je bio debeo tigrasti mačak koji je navodno krao hranu po kućama umjesto da lovi miševe. Jednoga popodneva mulci su ga ščepali. Očajno mijaukanje kod Maloga mula privuklo je Borisa, koji je šetao u blizini, i druge dokone gledatelje. Najodvažniji je bio Tonijev muali, koji je donio nož. Dvojica su držala mualoga tigra dok ga je Tonijev muali klao, ispod vrata, kao janje. Neki su uokolo prizora navijali, neki se čak suludo smijali, cure su se zgražale, i Boris isto tako, ali svi su bili opčinjeni. Stipe je s groblja donio drveni križ, čija je veličina bila neobično prikladna, i zabio ga duboko u zemlju. Trojica držača pribili su mačka na križ, a mali koljač ga je derao. Komadi ispruganog krzna padali su po borovim iglicama u šumarku. I ono malo preostalog zgražanja ustupilo je mjesto odobravanju i klicanju. Čudno je koliko je malo ostalo od debelog macuna: krvavi crv raširenih prednjih šapa – koje su djelomično prekrivali ime, prezime te godinu rođenja i smrti nekoga tko je sigurno barem većini prisutnih bio u rodu – i klonule glavice s optužujuće izbečenim očima. Lubanja kunića. Netko je donio kasetofon, netko drugi maznuo je roditeljima iz kućne zalihe bocu lozovače. Treštali su Guns N’ Roses, boca je kružila, plesalo se, vikalo i usput sakupljalo granje. Silvana je iza grma nagradila Tonijevog mualog ručnim i usmenim radom. Mačka su skinuli s križa, neobično pažljivo, i nataknuli ga na ražanj. Našlo se i piva za polijevanje. Vrtili su ga naizmjence, i cure su se ubacile. Mačje truplo poprimilo je lijepu, rumenu boju. I Borisa, koji je sve to gledao zgranut ali nikako se ne pomičući odande, ponudili su mesom. Odbio je samo zatresavši glavom, a govorili su da je mekano, sasvim slično mladoj kozletini, samo bez onog vonja. Veselje u šumarku pored Maloga mula potrajalo je do duboko u noć, kao da se na ražnju vrtio tucet janjaca ili tada popularnih volova, a ne jedan mačak. Žao mi je, Beli, pomišljao je Boris godinama poslije, izjedan grižnjom što nije reagirao ili barem prosvjedovao. Ali tako je to bilo na Otoku ljeta Gospodnjeg devedesetdruge.

* * *

A u Gruadu samoća jača i od straha, ništa se ni s kim ne može podijeliti, u Borisu od straha još jača čežnja da se privije uz toplo žensko tijelo, da uđe i nestane u jednom od tih tijela koja je gledao na Kalelargi srkućući jedan mali makijato sat vremena, tih tijela nekako otpornijih na otrove, lijepih i glatkih, blistavih i nedostižnih. Zalazio je u malobrojna uvečer otvorena mjesta, nadao se čudu, dodiru. Prezirao je svoje donje katove, mrzio ih što ga toliko nadjačavaju, uprezao sve moguće misli da ukroti toga mladog, zapjenjenog crnog bika, raspomamljenog bika jačeg od svega, razornu silu koja ga je ponižavala i odvlačila na mjesta na koja njegov gornji dio nikad ne bi ni primirisao, i najgore je bilo što je na takvim mjestima znao sresti i Dinku. Osjetili bi jedno drugo i prije nego što bi se ugledali kroz dim, preko čupavih glava, a kad bi se ugledali nelagodno bi se nasmiješili, Boris bi joj prišao samo ako nije bila okružena s previše mulaca, a kad bi joj prišao ona bi ga upoznavala s čupavcima i ćelavcima koji su bacali šale i jedva skrivali pohotne poglede, jedan bi dobacio da Dinka ima svoju ružniju i mutavu verziju koju drži kod kuće i svima bi to bilo jako smiješno, i Boris bi se onda pokupio i potražio drugo takvo mjesto, ako ga je uopće bilo.

Jedne večeri se učinilo da se događa ono što mu treba, što mu najžešće, prešno i prijeko treba, ona se stvorila na stolcu kraj njegovog, obratila mu se, zaboravio je njezino ime čim ga je izgovorila, ono je bilo najmanje važno, osjećao je toplinu daha i kože, drugu samoću kraj sebe koja se žudi bar načas ukinuti, izgubiti se, makar već sluteći da to ne ide tako, ne ide tako, zaboraviti budućnost, skloniti se u jednom naručju. Dah joj je vonjao na votku a vrat na jeftin parfem, nespretno su se milovali i pleli jezike. Izašli su na ulicu kao da hapse jedno drugo, opipavali se poput slijepaca, i bili su lijepo slijepi i slijepljeni, nisu mogli učiniti ni dva koraka a da ne posrnu u pokušaju da hodaju obavijeni jedno oko drugog. Jednom su i pali na izlizane, hladne kamene ploče ali ništa nije boljelo, smijali su se i ugledali mračni portun u kojemu nije bilo znaka života, svjetala ni koraka. Ona mu je pomagala, bila je spretnija, dok se on gubio u slojevima, naborima, kopčama, gumbima, rasporcima, porubima, o zašto se sve to isprečuje, toliko tih besmislenih koprena, bilo bi lakše kad ne bi stajali i kad ne bi bila ovakva tama. Vodila ga je u njegovoj hitnji, na trenutak mu se učinilo da vidi podsmijeh ali se na to nije obazirao, samo da se već jednom probije, provuče, prodre, i kad je došao do uskih dveri iz kojih se oslobađao neki dosad neznan miris, vođen toplom, sigurnom, mekom rukom, kad su se mokre dveri odškrinule nešto se u magnovenju ispuhalo, ukočio se i istovremeno smekšao, dok je žar i hitnju u njemu polako zamjenjivala panika. Ona se spustila da pomogne ali ništa nije pomagalo, ni topla ruka ni topli jezik ni toplije usne, gledao ju je odozgo, privikavši oči na tamu prvi put je vidio bijelo obojane pramenove koji su se spuštali s obje strane razdjeljka izmjenjujući se s crnima. Crni pramenovi bili su masni, dva razbijena reda masnih klavirskih tipaka, a na narukvici ispod šake kojom ga je prečvrsto držala i natezala bile su šiljate zakovice koje je sada isto tako prvi put vidio i presijavale se u mraku portuna. Blago ju je primio za glavu, odmaknuo od sebe i odmahnuo glavom, gledajući u neki crni ugao. Ona je naglo ustala, nadlanicom otrla usne i rekla:

– Jes ti neki peder, a?

On je zurio u isti ugao, drhturio i odmahivao kratkim trzajima glave. Ona je popravila majicu, prezirno podigla gornju usnu, frknula, i dok se okretala prema ulazu preko ramena dobacila:

– Ja iden natrag u kafić. Ako ‘š i ti doć, moga bi mi barem platiti piće.

Kući je išao zažarena lica i otkopčana šlica. Osjećao je da mu je glava usijana crvena kugla što jedina sjaji u mračnim ulicama. Dobra meta, pomislio je, kao šibica upaljena u rovu. I bilo bi dobro da mu je glava šibica, da je u rovu i da jedan precizan pogodak sada, baš sada, sve okonča, kao što je nekome pogrešnome, tada, baš tada, u nekom rovu u zaleđu zacijelo sve i okončala.

Iza Dinkinog prozora gorjelo je svjetlo. Dakle, vratile su se i Dinka i struja. Išao bi k njoj, Dinki, ali će radije ući tiho, ne paleći svjetlo na stubištu, u hodniku i svojoj sobi, polako okrećući ključ i spuštajući kvaku, bešumno skidajući cipele dok mu se žar ne bude rascijepio na dva ugarka u sljepoočnicama u kojima mu nikako neće prestati pulsirati. No čim bude dotaknuo kvaku na svojim vratima čut će kako ga zove imenom, i neće imati smisla praviti se da je ne čuje, a ionako bi sada mogao jedino k njoj. Otvorit će njezina vrata, proviriti glavom unutra i vidjeti je samo u majici na špaline i kratkim hlačicama kako sjedi na krevetu, naslonjena na zid, s knjigom položenom na koljena. Pitat će ga kako to izgleda i šta mu se desilo, a on će promrmljati nešto namjerno nerazumljivo i onda, razumljivije, odgovoriti joj da bi išao leći. Onda će ona nepovjerljivo zaškiljiti i reći mu da ne zajebaje i da joj dođe reći zašto sliči na lika iz lošeg hororca i drhti. On će se došuljati do nje a ona odložiti knjigu sa strane, nagnuti se prema njemu i poljubiti ga u obraz. On će plaho sjesti kraj nje i početi govoriti nešto deseto od onoga što mu je na umu, ali će se kroz to deseto sasvim dobro čuti ono prvo i drugo, ona će čuti i prebaciti mu ruku oko ramena. Čut će i slušati, povremeno okrećući lice prema njemu i šireći oči, što će on uočavati samo krajičkom pogleda jer se čitavo vrijeme neće usuđivati pogledati je u te raširene oči. Samo će je ovlaš uhvatiti za prste koji će mu visjeti preko ramena i tobože odsutno prelaziti svojim drhtavim prstima preko tih njenih obješenih. Onda će se malo igrati i bockati prstima i on će joj spustiti glavu na rame. Ona će reći da odavno nisu ovako čavrljali u kasne sate na krevetu a on će pomisliti da to nije njegovom voljom, ali to neće izgovoriti. Potom će ona reći da joj se baš lipo prispavalo i da neka on ne ode nikamo, i on će na to reći da mu se nikamo i ne ide i da je ovdje sada upravo kako treba. Ona će sklopiti oči, sveudilj s rukom oko njegova ramena i naslonjena kao i on na leđa koja će osjećati hladni glatki papir postera na toploj koži. Disanje će joj se usporavati i tijelo će joj polako kliziti u stranu, prema kantunalu. On će segnuti rukom da ugasi lampu, cijelim tijelom se priviti uz nju i disanje mu se nikako neće usporavati a ona dva ugarka polako će se rasplamsavati i spuštati, spuštati kao i njegove ruke. Ruke će valovito prelaziti preko njezina tijela koje će se početi meškoljiti. Tada će se on primiriti, zaustaviti dah i zapovjediti sebi da zaspi, ali će ubrzo potom ruke nastaviti svojim putanjama u mraku, zabranjenim stazama prema dolini, i na putu će ostati samo jedna ruka dok druga bude skidala jedne pa druge hlače, i tada će ga zalediti glas:

– Idiote, šta to radiš?

* * *

Idiote, moga bi mi barem napisati dvije-tri riječi nakon svega ako već nećeš doći da vidiš gdje ti je tvoja obožavana seka koju bi ti branija od svijeta, da me zapravo vidiš prvi put sada kad ja vidim da nisi vidija mene i da nisi branija mene nego nešto u sebi, od sebe, tupane jedan koji si mislija da me voliš a nisi vidija ništa, ništa, gledajući moje ruke nisi vidija masnice na venama, samo si zna mrko gledati one mulce za koje si mislija da me otimaju od tebe, da, oni su me ljubili i svašta mi radili ali se barem nisu pretvarali i tepali mi, i nisu bili samo oni nego i one, jesi li zna, s njima je bilo još i bolje jer su znale bolje što i kako triba, a nisu samo htile u mene, gurati svoje životinje u mene kao što si to htija i ti, koji bi me odveja na kraj svijeta da se tamo u mene guraš, u svoju čistu seku koja je odavno prestala biti čista, onako kako valjda ti zamišljaš čistoću za mene a ne slutiš što meni sada znači biti čist, ali se smijala ta tvoja seka, i stvarno se od srca smijala što si ti odavno presta činiti, i te noći sam ja više od ičega želila samo da se ponovo nasmiješ, da me ponovo počneš slušati, da ti kažem što se već dvi godine događa, ali ne, ti si samo htija u meni viditi dite koje je u tebi umrlo, nešto nespasivo, moj mili Boro, i onda u dite koje izmišljaš hoćeš staviti kurac, ajme, ti bi se valjda bija onesvistija da si ikad iz mojih usta čuja tu rič, siša bi s uma da znaš šta je sve u mene ulazilo, kroz sve moje otvore i kroz one koje je tek trebalo napraviti, igle, pilsevi, kurci, da, i oni, otkad već nisam ona curica koju si onako gleda onog popodneva u uvali, ono kad smo se već počeli stidjeti, oli si mislija da mi je promaklo, naravno da nisam to znala imenovati, ali bija je to novi pogled koji više nije bio bratski i koji je žudija za nečim drugim, a ja sam bila previše zbunjena da bih te pitala, tada ili ikad posli, pa sam to nekako i potisnula, sve do te noći kada si ti doživija tko zna kakav fijasko koji nisi htija sa mnom podijeliti nego ga izbaciti iz sebe u mene, ne, ta se curica spetljala s ekipom s kojom se ti nikad ne bi htija ni moga spetljati, i možda je to bilo ono još čisto u tebi, ili je bija običan strah, zar si ti takva kukavica, zar su te strahu naučile sve te knjige koje si dovlačija iz podruma misleći da ja ništa ne znam o tvojim tajnama, moj mili, veliki Boro koji je Ćaću onako prostrilija pogledom kad smo se ono vratili iz Stare kuće, bija si moj junak, Ćaća mi više nikad nije pred tobom smija uputiti grubu rič, poslije mi više nije upućiva nikakve riči ali to je druga stvar, i ti i on htili ste vječnu dobru curicu s violinom, i bude mi ža što sam je prestala svirati samo zato što mi se čini da ste me onda još i slušali, slušali ste to što sam gudeći pokušavala reći kao neka živčana ptičica s riđom kukmom, a mogla bih svašta govoriti i o kavezu, ne mogu takve stvari govoriti na talijanskom, moj talijanski sveo se na formule kojima se ovdje ove cure spašavaju i kojima bi trebalo spasiti mene, Padre nostro che sei nei Cieli, što da još izvučem iz tih melodioznih riječi, trebala bih, kao, biti sretna što su ovdi još dvi Zadranke, barem su one sretne, mole se po cili dan, ma i ja se molim ali nisam sigurna kome, ti si mi se uvijek smija, onda kad si se još smija, tome kako ja zamišljam Boga, ti si reka da nemaš sliku u glavi, da je ne moraš imati, ali ja ti nisam virovala, i onda si mi reka da ti se pred očima ponekad stvori onaj kliše, mrki stari šjor, koji naravno gleda odozgo na moje predodžbe o Svevišnjemu kao što su velika ljubičasta artičoka koja se skriva iza sunca ili rastreseni daktilograf u fraku, krepat ću ovde, Boro, budalo jedna, ja sam na onoj obali koju smo gledali gori s Briga na Otoku, a ti si, znam, proša kroz Italiju a da ti valjda nije palo na pamet svratiti ovamo, pogledati mi lice i ruke, ruke koje ovde beru pomidore, peru kondute i mole se priko volje, mole se da nekoj od ovih aveti ne iskopam oči, da ne vežem kamen oko noge i bacim se u more i da te ne mrzim.

Legao je na krevet kao u sarkofag, odlučan da sve zaustavi i nikad više ne učini ni pokret. Možda ne da umre, nego da umrtvi dosadašnji život, što nikako nije bilo isto. Umrijeti prije smrti, o tome je bilo riječi u nekom teško razumljivom štivu čiji su mu odlomci prolazili kroz svijest. Naložiti vatru pod blatom tako da se ono osuši, smrvi u prah i raspe na vjetru. Ali ovo sada nije bila vatra, nego crna, hladna voda. Za budnih sati zadržavao je položaj na leđima, ako bi ga zasvrbjelo nije se češao, ako bi ga nažuljala leđa nije se pomicao lijevo ni desno. Izbjegavao je i treptanje, pa su mu se suze stalno slijevale niz obraze. Umjetne suze, pomišljao je, a ne suze žaljenja. Ispiranje suhih očnih jabučica. Prvi put je pustio da mu na bradi narastu riđe, praseće dlake nalik na komadiće razmrvljene bakrene žice. Nije zaključao vrata od sobe da izbjegne Materinu paniku i lupanje koje bi ubrzo uslijedilo. Ovako, dolazila je prva dva dana u više navrata, bez kucanja kao i uvijek, prvi put rekla mu je da već smrdi od lijenosti i da izvoli već jednom ustati i nekaj napravit sa sobom i potražit neki posel da im malo pomogne, kaj misli da je njima lako, njoj pogotovo s njim ovakvim i Ćaćom furt u toj fotelji, i di je Dinka, kaj ju je videl, nema je od prekjučer, di se sad pak ta smuca, sumnjiva mi je u zadnje vreme, pa oni podočnjaci i sve to. Drugi put je bilo uvečer pa je već bila pod gasom, da kaj je Bogu skrivila da mora živeti s ovakva dva truta, a sestre ti nema i uopće se ne javlja, a ti, kak moreš tak ležati celi dan, kaj si bolestan, jesi uopče nekaj pojel, bum ti juhu donesla ak si bolestan. I donijela je juhu, sutradan, i juha se na vrućini usmrdjela i kad je idući put došla rekla je da je gori od svinje i da bi ga trebala strefiti jedna od ovih krmača kaj ih hičeju iz aviona po nama pa da vidi malo kaj je život i kaj se događa, prasica na prasca, baš bi ti praf bilo.

U snu su ga krmače doista i pogađale, ali prave, žive životinje, jednoj ružičastoj se u snu i nasmijao, evo ga, smijem se, pomislio je, samo je bježao od onih crnih, golemih, i nekako je znao da ih sam stvara i da ih samo mora prestati toviti. Majka je prestala dolaziti, barem se njemu činilo da se više ne pojavljuje, samo je u magli čuo kako spominje Dinku, nezahvalnost i dizanje ruku od svega.

I onda, nakon neodredivog vremena u kojemu je izgubio svijest o svemu osim o tim neodredivim prikazama koje su ga salijetale i davile ga i grizle, sve manje što se on manje odupirao i bježao, dogodila su se ta četiri dana. Bez razloga, bez povoda, bez prijeloma, naprosto bilo mu je dano: ništa za njega, oko njega, nije opravdavalo sreću, kakva sreća, pobogu, ništa i nikako nije vodilo do nje. A ipak iznutra, iz koje li nutrine?, pojavila se baš ona, tako nezaslužena, tako velika i sveobuhvatna da nije stala ni u jedno ime, osim možda milosti o kojoj nije znao ništa i koja je bila samo još jedna riječ, i ni u jedan okvir, i nije popuštala ni u jednom trenutku. Ništa se dobro, a kamoli zanosno, nije dogodilo prije toga sivog jutra kad je, malne otromboljen nakon sveg tog prasećeg ležanja i valjanja, ustao rano, širom otvorivši oči kao što se otvore vratašca na zidnom satu pa iz njih iskoči ptičica, prožet vedrinom. Dopola spuštene rolete na koje se nahvatala paučina kao crvenkaste dlake na njegovoj bradi povukao je uvis takvom silinom da su se zaglavile i više se nisu mogle spustiti. Grad i zaleđe zbrajali su ratne rane, ničega osim ranā kao da i nije bilo, nikoga da vida rane jer nije bilo nikoga bez njih, on je ranio Dinku i bio sav izranjavljen, na fasadama su zjapile rupe od granata, na licima se ogledala pustoš, vatru koja je u njemu buktala nije imao s kime razgoriti i razgovoriti, prošlost je tvorila nisku poraza i niskosti; budućnost nije nudila ništa, ni u jednoj kući nije bio dobrodošao pa ni u svojoj, koja više i nije bila njegova i nikad više neće ni biti, ništa nije bilo stvoreno, para nije bilo ni za cigarete, smisao nije dopirao ni iz jedne točke, pa ipak, pa ipak, toga jutra otvorila se sadašnjost, jedina stvarna, otvorila se i u njemu usidrila, vedra, prozirna sadašnjost koja u svojoj nepomućenosti nije marila za prije i poslije, iz koje se sve proziralo ali ništa nije trovalo, kočilo ni mučilo, ni ono što izvana jest bilo muka i što je vidio kao užad koja veže i steže sve duše oko njega; koraci su bili lagani, sve je bilo lagano i ništa nije bilo naporno. Ustao je, dakle, zamalo razbio roletu, umio se vodom koja kao da je izvirala iz snježne planine na koju još nitko osim zaboravljenih bogova nije kročio, umivao se dugo i blaženo pio tu vodu. U tinelu je ugledao sivog Ćaću stopljenog sa svojom sivom foteljom i zagledanog u ništa, zagrlio ga prvi put u toliko godina, tako jako da je načas čak i u njemu, u tom sivom Ćaći, neki život zatreperio i nakratko se pokrenuo, u kuhinji je pojeo ostatke jučerašnjeg kruha s malo meda od kadulje, polizao ljepljive ostatke s prstiju, navukao na sebe robu razbacanu po sobi koju je napokon valjalo provjetriti, izišao na ulicu, uz obalu, prešao most, prošao kroz kamene dveri ispod slavoluka, skrenuo u Kalelargu, polako i dugo hodao njome, osvajao je bez otpora, s noge na nogu, klizio po glatkom kamenu, gledao u lica, u sva ta lica koja nisu gledala u njega, koja nisu htjela gledati. Svako od tih lica poželio je pomilovati, poznata lica su se zaustavljala i on ih je pozdravljao nasmiješen, njima valjda blesavo i besmisleno i bestidno nasmiješen, stiskao jednu ruku s obje svoje ruke, nekoliko tih tijela je nagonski zagrlio i ona su se u čuđenju uvlačila u sebe, govorio im je jednostavne rečenice, govorio o medu od kadulje, o nekakvom kristalu na kojemu se svjetlost iskušava; mlade, stare, tamne i bijele ruke gestikulirale su ne znajući što bi sa sobom i s njime, užasno blijedim i mršavim a tako ozarenim, i s tim rečenicama. Sjeo je na terasu kafića iz kojeg se nazire more, uz crkvu Svetoga Donata, naručio vječni makijato koji je bio vodnjikav ali to nije bilo važno, prolistao novine koje su pisali ogorčeni ljudi – i njih bi zagrlio nekako, preko šuštavog papira, preko tih olovnih redaka i imena, zagrlio bi fotografe koji su snimali užas, poveo ih ovamo u vedrinu, u kristal koji ne mari za olovno nebo, koji kroz olovo vidi zlato i kroz zlato vidi izvor koji vrulji ovdje gdje nitko nije kročio, a tako je blizu taj izvor, evo ga nadohvat, i prije dohvata, priljubljen uz dušine stijenke, ne treba ni korak napraviti ni ruku pružiti. Samo podići rolete i izaći. Ili ući, svejedno.

I tako je to trajalo četiri dana, zbog nečega baš četiri dana, i tako mu se otvorio smisao davno pročitanih i nikada proživljenih stihova koji govore o vrelu dubljem od onoga iz kojeg izviru suze. Topli val počeo se spuštati toga četvrtog dana, znao je da će se uskoro spustiti sasvim, do kamenitog dna, svesti se na šaku pjene, možda već sljedećeg jutra koje će možda biti blistavo ali ništa neće blistati njemu i iz njega i sve će popustiti pred prije i poslije, rasplinuti se i zamagliti. I zato je odlučio, zapravo više osjetio, osjetio iz kostiju, iz onog vrela koje se pruža prije dohvata, da je najbolje otići baš sada, toga idućeg jutra, rano, na vrijeme, kada to neće biti bijeg pretučenog psa nego trijumfalno otisnuće, trijumf koji je samo unutarnji ali je nepobitan, odlazak odande gdje nije potreban i gdje njemu više ništa nije potrebno, gdje srcu koje je kristal na kojemu se svjetlost iskušava nema mjesta, gdje se naprosto jedan krug zatvorio, bez žaljenja, bez ljutnje i bez strepnje, kamo, nekamo, kamo god vode neki vlak, neki vjetar, nosnice.