Dezerter | Dinko Telećan
I
Uvijek istim putem. Kroz selo do Malog mula, pa na stazu koja vodi do groblja, pa skretanje prema brežuljku pokraj kuće koja nikad neće biti dovršena. Slijedi stazica obrubljena suhozidom, dračem i kupinama, utabana crvena zemlja prošarana kamenjem, sve uža i sve zaraslija.
Suhozid biva sve niži. Na Otoku ga zovu mocira. Mocire su već odavno mahom spomenici vremenu prije turizma. Bijele mreže u zelenoj makiji koje iskrsavaju i iščezavaju. Drhtavi kvadrati unutar kojih je sve isto kao i izvan njih; već bi davno posve nestali da nije slanih vjetrova koji neumoljivo krote vegetaciju.
Slijedi uspon, nagli zavoji, sve više kozjih brabonjaka. Staza se prekida kod male zaravni ispred bivše kasarne koju sve čvršće obavija drač a s leđa je podupiru stameni borovi, najviša stabla na otoku. Gotovo i jedina osim obaveznih čempresa tamo dolje na groblju, nešto tamarisa koji, skvrčeni, prijateljuju s burom, i pokoje kržljave masline. Ljudska ruka ovdje gore nije dotaknula ništa otkako je prije dvadeset godina, kad je počeo rat, porazbijala što je mogla.
Mršava crna koza često se uzvere na poklopac goleme gusterne, pogleda oko sebe, jednom, dvaput, sveudilj žvačući, pa skoči na kamen u podnožju i nestane u gustišu. U tom gustišu hrapavom poput mačjeg jezika koji stalno, stalno osjećam na koži podlaktica i potkoljenica.
Kad zaobiđem kasarnu i stupim na puteljak koji vodi dalje uz brdo, obično prvi put bacim pogled iza sebe. Zapravo, mogu imati i zatvorene oči i ne znati koje je doba godine da bih znao što se dade vidjeti dolje, u luci: ako je miris gust, težak, gorko-sladak, a cvrčanje jednako gusto i glasno, na pozadini dalekog žamora, onda se dolje vide stotine bijelih jarbola, onda je more iscrtano putanjama brodova, brodica i jahti, onda se nejasno razabire gibanje ljudi, misli, govora, želja. Ljeto. Ako je miris oporiji, ako na tijelo naliježe tišina koju povremeno proparaju krici galebova, onda je more dolje tamnije, od neke druge, hladne tekućine kojom se usuđuju broditi tek mali bijeli drveni kaići koji čine tuk-tuk-tuk i beskrajno sporo odlaze i vraćaju se. Zima.
Preko puta je drugi, viši brijeg. Na vrhu mu crkvica do koje vodi, iz daljine gledano, pravilna cik-cak staza. Onamo idem rijetko.
Penjem se dalje, kutija s alatom postaje dvostruko teža. Čekaju me još dva velika zavoja, jedna veća strmina, i eto me na kamenoj zaravni. Na vrhu. Između kamenja pod nogama tek rijetke čestice crvene zemlje. Niska makija. I vjetar puše uvijek, uvijek. Kad je bura neugodno je, ali dobro. Otvaraju se svi kanali. Stvara se bistrina u svim osjetilima. Vidim daleko, bez naprezanja. Samo se treba nečega držati: vlastitih čvrstih koraka, misli o nekom proljetnom plodu, misli o povratku u ugrijanu sobu, o parangalu koji predugo čeka, o jednom andaluzijskom trgu u ljetno podne, u meridijalni trenutak kad bjelina sažeže sve i sve se sažeže do bjeline.
Čekaju me moja dva stupa, nedavno obojena u crvene i bijele pruge. Jedan je na prvoj zaravni na koju sam stupio nakon uspona. Trusnim puteljkom koji vodi po hrptu dolazim do manje zaravni, i na njoj je odašiljač konkurentskog operatera. Jednaka dva betonska postolja, neznatno različite konstrukcije. Katkad mi se više svidi onaj prvi, stariji, katkad drugi, naknadno podignut. Ovisno o tome, a čini se da to ima veze s tim puše li bura ili jugo – rjeđe, dakako, i maestral, tramuntana ili levanat – popišam se na jedan ili drugi, okrenut niz vjetar. Ima i onaj vjetar što ga zovu lebić, tada mokrim u smjeru sjeverozapada i kapljice pršte u daljinu, ponekad i dalje od betona, pa poprskaju cijeli jedan grm žutike. U tim okolnostima gledam u otočić koji je preslika Otoka, dakle leptir je ili otvorena školjka. Samo što na tome manjem otoku odnedavno više nema ljudi, a u južnoj uvali nalazi se samo ruševna kamena tvrđavica. Suprotna mu je uvala pješčana, i s ovog mog vrha jasno se vidi taj pijesak i to svijetloplavo more koje zamalo dopire u napuštene i čudesno očuvane kuće i gusterne nekadašnjeg sela. Ljudi su odavde otišli jer je uvala preplitka pa u nju ne mogu pristajati veći brodovi da donesu blagodati napretka. Neki su još živi i sada su uglavnom na Otoku.
Kad je maestral, okrećem se prema Gruadu, čija se svjetla vide za bistrih noći, kao što se na suprotnoj strani, za burom razbistrenih dana, vidi Italija. Kad svira bura, okrenut sam na jugozapad i vraćam se onamo odakle sam se vratio ovamo: u Andaluziju, pa preko Gibraltara. Zatvaram oči, uzimam zalet, okrilaćujem se i opernaćujem, nosnice mi se pune Marokom, na nepcu čaj od mente, u ušima krici tamne djece i kolorature mujezinā. Gruad, pak, sada znači još samo Obavljanje – kažem: idem u Obavljanje, odradim i pokupujem što treba i vraćam se istoga dana ili najkasnije sutradan. Gruad znači prošlost, znači ne postoji. Ili postoji kao davno napušteno, raščihano ptičje gnijezdo obješeno na zid kao ukras ili uspomena.
Kad je pišanje niz vjetar obavljeno, laćam se pregledavanja stupova, najprije starijeg pa onda mlađeg, kao što je i red. Provjeravam spojeve i kablove, podmažem što treba, očistim od soli. Sasvim rijetko dogodi se neki zamršeniji kvar, uglavnom na novijem odašiljaču. Tada cijelo prijepodne ode na popravak, ali barem znam da nisam uzalud teglio alat. Kao što nisam uzalud išao u onu tako besmislenu tehničku školu. Sa svojim stupovima sam se već toliko zbližio da sam im nadjenuo i imena: stariji je Vjeko, a mlađi Tiko.
Posao mi je pao s neba, tu nema spora. I to odmah po Povratku. Najprije je natječaj otvorila Vjekova tvrtka. Održavanje odašiljača, za to sam bio kvalificiran, a drugih kandidata na Otoku nije bilo. Plaća je bila mala, ali ovdje se s njom moglo preživjeti. Nije prošlo ni godinu dana, a već je natječaj za održavatelja-skrbnika otvorila i Tikova tvrtka. Ja sam bio logičan izbor. Osim kvalifikacija već sam imao i gotovo jednogodišnje iskustvo. Tikov tata ponudio je i malo veći honorar od Vjekinog, pa sam sada mjesečno imao zajamčenu sasvim lijepu svoticu. U Tonijevom dućanu više ne moram uvijek birati jeftiniju paštu, a u Gruad mogu kad mi se prohtije. Makar mi se prohtije rijetko.
Prodao sam se, dakle. Još jednom.
Dobio sam, dakako, i mobitel od obje firme. Najprije nijedan, pa odmah dva. Mali Vjeko i mali Tiko. Nasjeo sam, koristio ih i oni mene, zvao i odazivao se, blebetao i chatao iliti ćeretao, slao sms-ove i mms-ove, nosio ih sa sobom, uzrujavao se kad ih ne bih imao kod sebe. Puklo je onoga dana kad sam se zatekao kako u lijevoj ruci držim jedan, a na desnom uhu drugi i govorim ovome desnom kako me upravo zove lijevi pa moram načas prekinuti s njim, desnim, da bih ga za minutu opet nazvao. Otišao sam do Male uvale, sveudilj s jednim komadom crne plastike u lijevoj i drugim u desnoj ruci, i teatralno bacio oba u more. Bio sam jako ponosan na to. Velika hrabrost i oslobođenje. Možeš misliti. Nevolja je nastala već istog poslijepodneva, kad me Vjekina tvrtka uzalud zvala da provjeri nešto u vezi s održavanjem odašiljača. Naknadno sam zamišljao kako mobitel zvoni na morskom dnu, među algama, i kako se ribe začuđeno okupljaju oko njega te onako naškubljenih gubica i izbuljenih očiju slušaju kako se unedogled ponavlja digitalna verzija teme iz Turskog marša.
Zadnje su mi godine, dakle, materijalno sigurne i ostavljaju mi prostor i vrijeme da se, trun po trun, slegne dim od svih onih praskova iz prethodnih nekoliko godina, beskrajno gorućih godina koje bi nekome mogle biti romaneskna građa a meni sada, iz ove daljine, izgledaju kao vrijeme provedeno u polusvijesti, polusvijesti koju je samo jedno lice jednom razbistrilo, čini mi se barem. Jedno lice i možda riječi jednog čovjeka koje sam, znam tek sada, onomad tek na pola uha slušao. Logorujem na sigurnom utočištu, do daljnjeg. Osnovne potrebe namirene, ako se pod osnovnim razumije ono što je dolje, a ne gore.
Nekad je izgledalo da je tih doljnjih potreba i nužnosti mnogo više. Nisam znao koliko je malo potrebno. Ne, nisam isposnik. Nije mi cilj dosegnuti onaj „slobodni minimum koji dovodi do maksimuma slobode“, o kojemu je pisao Miro ili neki drugi izvjestilac s Istoka, ne sjećam se više, iako sada izvana sve kod mene djeluje šturo i suho u odnosu na onu prepunjenu i pjenušavu čašu života koju sam, kad god je samo bilo prilike, halapljivo ispijao, pa i zaklinjao se u nju. Volim, dakle, smotati dobar duhan, ne previše aromatiziran, kresnuti šibicu kojoj otpuhnem plamen pa je stavim u limenu kutijicu s dvoznačnim ili troznačnim A urezanim na poklopcu, uspoređivati dimove s oblacima. Volim dobrim, gustim crnim vinom zaliti ribu koju ulovim. Kao što volim i post kojim pratim svoja tihovanja: dane kad, ništa ne čineći, činim više no stvoritelj stotinu svjetova. S Popom se mogu katkad i podnapiti, tada uspijemo sjajno smekšati dogme. Moje i njegove. S Katom isto zna biti lijepo, iako to nije to, kao što oboje znamo. Volim se sjetiti riječi i priča čovjeka iz grada Feza čije ime znači prijatelj i koji me je, zapravo, poslao ovamo, natrag, da saberem iverje i vidim što mogu, što se može, što možemo.
