Dezerter | Dinko Telećan
II
Borisov Izlazak dogodio se u gradu u kojemu je Alfred Hitchcock vidio „najljepši zalazak sunca koji se može doživjeti na svijetu“. Borisov Ćaća o toj je izjavi kojom zadarske turističke agencije već desetljećima reklamiraju Grad napisao sjetno-posprdnu pjesmicu. U neko davno, Borisu nepojmljivo vrijeme dok je Ćaća pisao pjesme, pjesme za koje je toliko malo mario, on koji je bio oličenje mâra, toliko malo da su ostale u jednoj ružnoj, ruzinavoj kutiji u podrumu zgrade, pjesme od kojih u njemu nije ostalo ništa, kao da je tada davno istisnuo iz sebe neki beskoristan, neupotrebljiv višak, nešto što bi mu u budućnosti moglo biti samo zapreka na čvrstim stazama Posla i Mira nakon Posla. Jedino je prepoznatljiv bio rukopis, iako malko razbarušeniji od rukopisa kasnijeg Direktora. Sve ostalo, sve te riječi, sve slike, zanosi, naivnosti zaodjenute retoričkom vatrom, sve to nije imalo nikakve veze s Ćaćom, ništa od toga nikad, ama baš nikad nije se probilo ni kroz njegove riječi, ni kroz njegova djela ni kroz njegovo lice. Boris je bio zadivljen i bijesan istovremeno. No uz bijes i divljenje kasnije je rasla i zahvalnost, rasla je sve više sa svakim tajnim silaskom u podrum. Limena je kutija, naime, bila nagurana između kartonskih kutija s knjigama. Njegovim knjigama, očito, jer Materino su štivo uvijek bili časopisi. Tu nije moglo biti iznenađenja. Iznenađenja su bila drugdje. A knjige su bile prašnjave i vlažnjikave, dobro su se držale jedino one u tvrdom uvezu, kao i poneke u paperbacku na jezicima koje Boris tada nije znao ni prepoznati. Prepoznatljivo mu je, odmah u početku, bilo samo to da su te knjige posve drukčije od onih gore, u stanu, brižljivo postrojenih, s natpisima na bridovima bijelih polica ispisanim pisaćim strojem na ceduljicama: „Ekonomska politika“, „Agrar“, „Statističke metode“, „Indikatori“, „Pravila prerade“, riječi koje mu nisu značile ništa, riječi koje su bile Ozbiljan Otac, njegova iskaznica, katalog njegove nepoznate, tvrde duše s kojom se od početaka svijesti bolno sudarao. Podrumske knjige bile su drugi svijet, one su ga pozivale, same se otvarale, obećavale su blago, a došle su tako kasno, tako kasno. Najprije ih je samo otvarao, listao, prevrtao, preskakao nerazumljivo, naročito poeziju toliko odudarajuću od školske lektire, a onda je postao pažljiviji, vraćao se da odgonetava, traži veze, uspoređuje, nalazi spone i srodnosti sa svojim mukama, a onda već i ono što mu još nije bilo muka nego će tek postati, ono što mu još nije bilo ljepota nego će tek postati. Počeo je s vremenom brstiti i knjige na drugim jezicima, za koje nikad i ni po čemu ne bi mogao naslutiti da ih Ćaća iole poznaje; činio je to bez ikakva razumijevanja, dakako, zamišljajući kako bi te riječi trebale zvučati i što znače, šaptom ih izgovarajući prema nekom svojem ključu, na razne načine, i prevodeći ih u nešto sebi blisko, a onda je iskopao i knjige koje su objašnjavale te druge jezike, gramatike i rječnike, i njih je s vremenom počeo iščitavati kao romane ili novele, i bile su mu jednako napete i s jednakom je strašću hrlio prema njihovim nepredvidljivim raspletima. Isti ga je žar gonio i da se probija kroz stihove Paula Celana i kroz strofe Bhagavad-gite, da sebe nađe na bojnom polju Kurukšetre i pita se bi li bio jednako kolebljiv i zatravljen kao ratnik Arđuna slušajući božanskoga kočijaša Krišnu koji se pred njegovim očima pretvara u sva strašna lica svijeta da ga na prepad uvjeri u nepredvidljivu istinu.
Boris je nekako podrazumijevao da te knjige ne treba iznositi iz podruma, pogotovo ne gore u stan, osim u par prilika kad baš nije mogao izdržati da do sljedećeg silaska bude rastavljen od štiva, i od toga dana kad je otišao po krumpir u to smrdljivo podzemlje u kojemu se nikad nije htio zadržavati dulje od tri udisaja i izdisaja, od toga dana silazio je onamo redovito, obično kad su Ćaća i Mati bili na poslu, i za svaki slučaj pri svakom odlasku ostavljao knjige u istom rasporedu, kao da bi u suprotnom, kad bi nekako otkrili da ih je pomicao, bio počinio neoprostiv zločin. Više puta je i sanjao kako ga zatječu na djelu i kako od užasa propada kroz memljivi podrumski pod.
Borisove rituale poremetili su skupni odlasci u podrum kad je počeo Rat. Dolje bi nahrupili svi stanari, bilo je tijesno i nije bilo načina da se neopazice posveti svojim otkrićima. Neizmjerno su ga nervirali svi ti preplašeni, glasni i srditi ljudi, to mnoštvo koje je upalo u njegovo smrdljivo svetište, njihov znoj, njihova proklinjanja. Sirene za zračnu opasnost u njemu su, činilo mu se, izazivale sasvim drukčiju jezu nego kod svih ostalih. Čak i onda kad se zgrada onako divljački zatresla. Kad mu se utroba zgrčila od straha.
