Dezerter | Dinko Telećan
IV
Bjegovi, bjegovi.
Boris je imao sreće jer je imao dva pribježišta: otkriveni podrum i, još otprije, odlaske na Otok. Nakon otkrića podruma, doduše, na Otoku su mu nedostajale njegove tajne, navikao je na taj ritual čitanja u polumraku, već je postao sustavniji, selektivniji, imao je svoje favorite kojima se vraćao, znao napamet raspored knjiga u kutijama, u njegovoj svijesti i dalje svet.
Ali je zato na Otoku imao Dinku. Imao ju je, dakako, i u Gruadu, ali na Otoku se s njom mogao osamljivati, odlaziti na Brig, istraživati uvalice, odlaziti na ribe, smišljati igre. Dinka je, doduše, još od malih nogu bila društvenija. Ona je objeručke primala svijet u sebe, izlagala mu se i davala. Nije bježala. Imala je osmijeh za svakog, osmijeh koji se, nakon udaraca, pretvarao tek u ukočeno čuđenje, katkad u blagu sjetu, nikad u bijes i gnušanje. Pogotovo ne u mržnju. Boris ju je pokušavao zamisliti kako nekog mrzi, makar kako nekog ružno gleda. I nije uspijevao.
Pa joj je zavidio.
I obožavao je.
I štitio je i čuvao za sebe, opsjednuto.
Dinka je bila toplo srce svijeta. Kad bi se s Ćaćom vraćao s jesenjeg lignjolova na kaiću, promrzao, kože naježene i izgrizene od soli, trebao je kod kuće, uvečer, na vratima, samo dotaknuti tu tanku bijelu ruku posutu pjegicama, samo vidjeti te guste crvene uvojke, i već bi sva studen, sve gorke soli svijeta nestale, zažarili bi mu se ukočeni obrazi i opet bi osjetio sponu s tim svijetom.
Boris je mukotrpno susprezao svoju muku kad bi je vidio u društvu koje nije bilo njegovo, naročito ako bi tada bila nasmijana. Želio je da svi drugi nestanu nekamo daleko, dalje od njegove sestrice, od njegove sunčane osi koju mu nitko nije smio zaklanjati. Na Otoku je uvijek bilo puno bolje: tamo nije bilo svih tih njenih mulaca i mulica, barem ne toliko – jer ipak bi se uvijek netko našao blizu, privučen crvenim, pjegavim suncem – pa su se mogli osamljivati, igrati samo njima znane igre, obogaćivati rječnik samo njihovog jezika.
Toga ljetnog dana, na početku praznika, prvoga samo njihovog, izdvojenog dana nakon žuđenog dolaska na Otok na kojemu će provesti još jedno čitavo ljeto, on je imao četrnaest a ona trinaest godina. Odmah nakon doručka stavili su stvari u Borisov ruksak – vodu, breskve, namotani najlon i udice – navukli tenisice i odjurili prema omiljenoj uvali, preko Briga. Utrkivali su se čitavim putem, ogrebotine od oštre makije množile su se na još neosunčanoj, bijeloj koži, Borisu se znojila gola leđa ispod sve težeg ruksaka, Dinki je na pola puta lice već bilo jarkocrveno. Kao njezina kosa. Kao pijesak u uvali na koji su stupili u trku izuvši patike, topli pijesak koji je nakon dva strelovita koraka prešao u more, u mlaku plićinu pa hladniju dubinu. U uvali nije bilo nikoga, nijedne jahte, kao kad su bili sasvim mali, kad su onamo dolazili s Ćaćom i Materom, u kaiću. Pljuskali su se, ronili i prekobacivali satima, vriskali i smijali se, vraćali se na pijesak da se na njemu osuše pa kad bi zapeklo opet u more, koje se crvenilo od uskovitlanog pijeska.
Već je bilo prošlo vrijeme ručka, taj sveti čas na Otoku. Ležali su na pijesku, potpuno iscrpljeni. Ona je imala crveni dvodijelni kupaći kostimić. Svoj prvi. Gornji dio sada je nešto skrivao. Nešto što se prošle godine već naziralo. Dvije sasvim blage izbočine sa svjetlosmeđim kružićima u sredini.
Nalaktili su se, okrenuli jedno prema drugom i počeli smišljati izlike za izostanak s ručka. Tada je Dinka savila nogu i podigla koljeno prema suncu. Boris je, škiljeći, vidio njezinu bijelu preponu koja je na rubu gaćica bila posuta jedva vidljivim crvenkastim paperjem. Napetu tetivu s nutarnje strane bedara. Tada ga je nešto zapahnulo, duboko iznutra. Toplina drukčija od topline sunca na kojemu su se pržili, toplina drukčija od one koju je osjećao prema Dinki otkako ju je prvi put ugledao, toplina koja ga je vrelom rukom vukla prema njoj… I oštra bol u isti mah.
