Dezerter | Dinko Telećan

V

Popa sretnem na putu kući kad izlazi iz crkve ili, ljeti, kad odlazi na kupanje. Kupaća oprema je ovakva: crni kišobran umjesto suncobrana koji drži u bijelim rukavicama, gore samo kolar i stara potkošulja bez rukava, sa sitnim rupama i uvijek istim crvenim mrljama. Katkad pomislim na ciklu, drugi put na krv. Pod rukom smotana tanka pletena prostirka. Dolje crne svećeničke hlače od debelog štofa i zimske cipele iste boje. Tako opremljen kreće po oštrom kamenju dalje od sela, do najnedostupnije hridi, gdje dugo traži kvadratni metar prostora na koji može sjesti. Samo ga iz kaića možeš vidjeti kako se kupa i sunča, prilagođavajući svoj položaj konfiguraciji stijena, u nevjerojatnim pozama. Nemoguće ga je vidjeti na povratku. U selu pretpostavljaju da se vraća kad se smrači.

Otkako su počele audijencije ne moram više po zabavu odlaziti na misu, ali se živo sjećam detalja s euharistije kao što su papirić od vrećice čaja koji je virio preko ruba misnoga kaleža i golema boca spreja protiv muha kojim je obilato prskao oltar i sluđene ministrante. Ili jedan čuveni pogreb, kad je nakon obreda na groblju mrtav-hladan rekao da je mrtav-umoran, zatražio da pred njega dovezu kola na kojima je bio donesen pokojnikov lijes, nasmiješen se udobno opružio na ta kola, isprepleo prste na prsima i zatražio da ga tako odvezu kući.

Na prvu audijenciju pozvao me nakon Povratka. Zatekao sam se ispred crkve kad je on izlazio iz nje. Pozvao me, primio za rame i rekao:

– Ooo, Borise, mladitju, ti si onaj što dugo je izbivao po bijelomu svijetu… Majka Lilijana, otac Toma, je li tako?

– Jest, velečasni.

– Jesi li se molio za svoje, mladitju, dok si bio daleko od zavičaja?

– Vazda, velečasni.

– Tako valja, sinko. A čujem da si putovao i po zemljama koje nisu krstjanske?

– Jesam, don Gabrijele, Bože mi prosti.

(Don Džibrile, pomislim i u sebi se slatko osmjehnem.)

– A nisi se valjda ondje oženio za kakvu ne-katolkinju?

– Daleko bilo, velečasni.

– Tako, tako, toliko je lijepih cura u selu koje valja udati… A i tebi bi bilo vrijeme. No, znadeš li, mladitju, odavno nisam zborio sa svjetskim putnicima, moram štošta od tebe doznati. A i na štošta te podsjetiti, da mi se ne udaljiš od svete vjere. Audijencija sutra u šesnaest i trideset kod mene, pamtiš li?

– Svakako, don Gabrijele.

Sutradan u šesnaest i trideset dugo kucam na teška drvena vrata. Napokon mi otvara stara pomoćnica, pozdravlja me, a iza njezina ramena pojavljuje se i sijeda popova glava. On odguruje staricu u stranu, uzvikuje: „Hvaljen Isus“ i visoko podiže politrenjak crnog vina koji je držao u desnici. Prije nego što stignem odzdraviti, nalaže mi ozareno:

– Evo, mladitju, pij!

– Što, ovako iz boce?

– Nego kako. Tako ti je mnogo zdravije i Gospodu draže. Zar hostiju jedeš iz tanjura? Nagni samo. Hajdemo gore. Antice, donesi nam još gore pred sobu!

Škripavim drvenim skalama penjemo se na usko odmorište s izrezbarenim rukohvatom. Na katu su troja vrata, zelena, bijela i siva. Hitro otvara zelena, dograbi dva stolca i iznosi ih na odmorište. Stižem vidjeti samo gomilu cigala. Kasnije, kad sam stekao dovoljno njegovo povjerenje da mu vidim spavaću sobu, doznao sam i koja im je namjena: unutra je velika peć na drva u koju zimi ubacuje ciglu po ciglu s visoke, uredno naslagane gomile u desnom kutu sobe, potom ih vadi velikim hvataljkama od kovana željeza i gradi pravokutni cigleni okvir na za to previđenom mjestu: dva kvadratna metra iz kojih su iščupane podne daske te blista goli kameni pod, na rubovima pocrnio od cigala izvađenih iz peći. Legne među njih kao u lijes, ruku prekriženih na prsima, i griju ga, kaže, cijelu noć.

Nagurani u uskom prostoru odmorišta, dodajemo jedan drugome politru, sve brže. Antica se stalno iznova penje, uzima prazan politrenjak i donosi ga napunjenog, zajapurena, bez riječi. Pop me ispituje o muslimanskim običajima, o tome kako se oni tamo odnose prema proroku Issi, te jesam li se u svakoj prilici trudio upozoriti inovjerce koji je pravi Put, Istina i Život. Raspredam mu i o budizmu, prenoseći Mirove riječi, ali večer je već poodmakla, on je crven u licu, klati se na stolcu i samo mrmlja: „Buda, Buda, o krvi Issova…“ Na koncu objesi glavu i tone u drijemež. Ispijam do kraja zadnju politru, tapšam ga po ramenu i nesigurna koraka spuštam se u trijem. Do mene dotrčava dobra Antica, sa starom limenom padelom u rukama iz koje krasno miriše.

– Uzmi, sinko. Uzmi ove lipe rake, danuas san ih skuhala. Un mi opet niš ni poji, samo je bumbi.

Svi su, kao, zapeli. Fiksirani kao muhe na ljepilu.

Ja, kao, nisam. Ponekad pomislim da sam završio s naukovanjem. Naravno, glupo je to pomišljati. Ali još je gluplje pomišljati da se nikad ne završava s naukovanjem. „Učiš cijeli život i umreš blesav.“ Ma nemojte. Glupi fatalizam. Slijepa ljubav prema ljepilu. Da, ja se lijepim za slike zdenca u jednom dalekom dvorištu, za rombove i kvadratiće u mozaiku, u sutonu kada dolazi ona, leptirasta, da pjeva dok joj lice poprima jantarnu boju. Lijepim se za te slike i preslikavam ih u ovaj suton, selim ih na izmišljenom tepihu iz trećega u prvo lice. U ja koje je odapeto, koje gordo misli da je odapeto u beskraj i bespočetnost, iako sam sklonjen u skučen zaklon. Jer otok nije još jedna stijena u moru koju suton zatamnjuje i gdje se žive neki neobični životi, otok je beskraj, onaj o kojemu muca Pietro koji misli da ga je izgubio. Ali ne lijepim i ne preslikavam nekažnjeno: ljepilo me drži na rubu, na rubu mene samoga. Jer sam ja samo ja, a još ne i ti. I još je moguće da, dok znojnim prstima držim ruzinavu kutijicu, bude ovo „još“. Još se ono što se otvori u Spilji ne otvara i izvan nje. Još se priviđaju prije, sada i poslije, unutra i izvana, ja i ti, još se priviđa čvrstoća stvarī: stijene usred mora, čaše u kojoj su ostaci vina kao osušena krv, punih usta koja pjevaju, gramofona sivog od prašine, raskupusane knjige koja mi je dosadila. Još se gradi Hram Utrnutih Plamenova. Još nema Asme, mene u Asmi i Asme u meni.

Asma. Sama.

Asma i Boris. Asis. Morenebo.