Dezerter | Dinko Telećan

XI

U Sjevernoj luci, Pietro odvezuje kaić na čijem se bijelom drvu odražava mlako rumenilo sunca koje se sprema nestati iza brežuljka na kojemu su Vjeko i Tiko, i podno kojega skrovito zjapi Pizdina. Činim par zaveslaja, koliko treba da se otisnemo iz mandraća, izvlačim vesla, a onda Pietro pali dizelski motor na sredini kaića, i počinje njegovo pouzdano i ritmično tuk-tuk koje jedino narušava nepovijesnu tišinu luke. Pietro drži kormilo dok nam ja pripremam peškafonda, blago peckava od starih naslaga soli na olovu. Njemu plavi, meni crveni. Polako siječemo ljeskavo more, maestral miluje lica, ispod narančastih iskri crno je i bezdano. Pogledam iza, kuće u Sjevernoj luci već su sitne bijele točke što se gnijezde između dva brijega, dvije crne otočke grudi. Kormilar elgrekovskog lica zna dobre pošte gdje se i u ovo lipanjsko nedoba za lignje može ponešto uloviti za dobro odabranog vremena, makar za skromnu viceru. Usredotočen, pogledava prema sinjalima, odmjerava razdaljine, blago ispravlja smjer, usporava, još jednom ispravi, promrsi nešto nečujno i gasi motor. Dohvaćam sidro i bacam ga u crnu dubinu, plop, more halapljivo guta debelo uže koje mi tare dlan. Naglo se zaustavlja u sudaru s dnom, zatežem ga, fiksirani smo, postajemo provizorni otok. Smještamo se svak sa svoje strane i svak na svoju klupu, kao dva posljednja govornika nekog drevnog jezika koji će izumrijeti njihovom smrću, ali je zapravo već izumro jer su dvojica staraca posvađani i od jezika se čuje samo ono što čangrizavo sebi mrse u bradu. Sjedimo tako da se možemo vidjeti preko ramena, uzimamo pluta s peškafondima, tim olovnim vretencima na čijem se kraju kišobranasto rascvjetavaju olovne udice bez ješke. Odmatamo najlon vrteći pluta iz zglobova, ponovo plop, odmatamo, na dodir dna malko povlačimo najlon da oštre lumbrelice ne zapnu. I onda počinje: nekoliko opuštenih trenutaka pa trzaj uvis, zatim opuštanje i potom novi trzaj. Trzamo, opuštamo, pogledavamo se preko ramena pa polako počinjemo gubiti iz vida zašto nam to ruka čini.

Gledam Pietra. On ne govori, samo ono što je nužno i manje od toga. Dugačak, mršav, u otrcanoj majici francuskoga šahovskog kluba, u svjetloplavim japankama, u oblaku koji uvijek nosi sa sobom. S njime je dobro šutjeti, jer to je šutnja koja nije napeta, ne traži da se nečim prekine i nečim ispuni, ne zove u pomoć. Fokusiran je, kao za šahovskom pločom. Neproziran, to ga razlikuje od minerala. Oči u vakuumu, duboko utisnute u lubanju. Neuvrstiv. Ispušta nečujan izdah kad u trzaju najednom zastane pa počne povlačiti prema gore. Samo na tren pogleda preko ramena, trepne, vrati pogled prema najlonu koji frcajući kapljice ide iz desne u lijevu pa u desnu ruku, vuče, zuri u neprozirno, u tamu iz koje nešto ima doći, desna pa lijeva, i izranja meki, ružičasti, meko pobunjeni stvor kojeg on prima desnicom za donji, krilati dio i skida ga s peškafonda, na brzinu ubacuje u sić da nas ne poprska crnilom. Lignja se trza, kiše, skuplja se pa širi, počinje se meškoljiti i mijenjati boju: ljubičasta, skoro bijela, plavičasta, siva. Na Pietru se ne mijenja ništa, peškafondo već tone natrag, na trag mekuščevog rođaka. Tražim njegov pogled, neki izraz kratkotrajne slavodobitnosti, ne, iznad sivosmeđih podočnjaka ne oživljava ništa. Trzam, opuštam. Što je unutra? U Pietru, u moru? U meni, koji nešto prozirem, bez znanja što ću s time? Što znači sve prozreto u odnosu na ovo što se zbiva, u odnosu na neprozirnosti koje se, Spilji i svemu drugom usprkos, ne otvaraju do te mjere te kao da hoće dati do znanja da se nema što otvarati, samo spuštati peškafondo, plop, opuštati pa naglo trzati? Znači li njemu nešto to što sam ja, bilo tko, sada ovdje, na kaiću usidrenom nedaleko od otoka, na otočkom satelitu zaustavljenom u orbiti, dok sunce spušta zadnje zrake na naše besmislene pokrete? Što za njega mogu značiti riječi bez kojih ja nisam mogao dalje živjeti? Ako sada, ovdje, one njemu ne mogu biti ishodište, onda kome išta mogu biti? Što može prodrijeti u tu samoću? Samoću? Nakon svih samoća, morao sam moći saznati da je samoća tlapnja. Da sam samotan samo onda kad ne vidim, i kad, uz pomoć plitke nadgradnje, svoju mrenu uzvisujem u otmjenost lijepe duše. Kad mi se ne zatvara svijet, nego se ja zatvaram njemu. Kad mi se pričinja da postoji nešto izvana, nešto što tek treba dosegnuti, neka mogućnost, moguća ljubav, vanjski svijet, nerođeni svijet, neobznanjeni bog naspram kojeg bih bio sâm, jer bi između njega i mene bila tvrda, okrutna i besmislena opna. Šejh je pomogao raspršiti taj pričin, pomogao da saznam da sam ja isključivi tvorac tog ovoja lažne maternice. Ako samo meni, onda nikome, rekao je. I onda evo težine na drugom kraju najlona, evo je. Vučem, povlačim, lijeva, desna, polako, samo da ne otpadne, izranja na površinu, ružičasta sa sitnim pjegama, srce mi se ubrzava, ona se buni, iščupana iz tople crne samoće, dođi, okrutno te zazivam, grabim te sluzavu, otkidam s prijevarnog, naopakog kišobrana, polažem kraj drugarice, supatnice, jest ćemo vas večeras, još polužive bit ćete svečano položene na vrelo ulje. A Pietrova opna, njegov oklop? Kao da oklop nije oko njega, od njega ili od nekog drugog stvoren, nego on sâm jest oklop koji je to odlučio biti. Pa ipak, riječi, zrake, boje ne odbijaju se od njega kao od glatkog metala; ako izrijekom i ne odgovori, osjećam da se moja izgovorena riječ nekako smjestila u njemu i nastavlja svoj život, bogzna kako preobražen, da posljednja zraka ovog rumenila u njemu ne trne nego se meko rastavlja u dugine boje, u skrivenu dugu koju on u sebi motri daleko od svih očiju. Ne traži i ne odbija, ne hrli i ne odguruje. Poneseni didaktikom šlagera i melodramatskih filmova, neki misle da je to duboko zakopana tuga. Ništa dalje od toga, mislim ja, bez obzira na sve razloge koji svima mogu izgledati jači od činjenice da je jedan stroj pobijedio jednog čovjeka u šahu, svima koji su vidjeli kako je godinama gledao pjesnikinju koja nikad nije pogledala njega, a on je nju, čija je kuća na Otoku od njegove bila udaljena jedva stotinu metara, a stan u Gruadu od njegovog niti toliko jer je živjela dva kata iznad njega, on je nju pogledao zadnji put na pločniku pred ulazom u zgradu, nemoguće izvijena tijela i očiju iskolačenih prema nebu, nebu na čijem se rubu ukazuju najljepši sutoni na svijetu, poluotvorenih usta koja više neće izgovarati stihove na odsječnom a mekom otočkom jeziku, sakatim stakatom, glasom uvijek spremnim za posljednju tišinu:

…i suâmo v nebo pȁzu
onī kima kuća ovde ni
kima se koren ne darzī:
kî me je uvde pusadī?
ki me carnu more pubrȁti?

I prije nego što su Martu pobrali s betona po kojemu se prosuše crne vitice on je otišao, kažu, nestao na četiri dana, nikad je poslije nije spominjao i ništa mu se na licu nije pokretalo kad su je spominjali drugi. Kaić se blago ljulja, El Greco ukočena trupa i brzih ruku vadi drugu lignju, minutu poslije još jednu, to je tri-jedan za njega, i kao da se u polutami nazire tračak smiješka kad mu kažem bravo. Bit će dosta, već je pretamno, dižemo sidro. Tuk-tuk, zavijamo oko rta, ukazuje se selo, svjetalca kuća skromno odgovaraju na izazov zvijezda.

A dok hodamo strmim putem prema Južnoj luci, Pietro sa sićem u kojemu još kišu mekušci, u mraku se čuje Tonijev glas koji pita:

– Ca je, momci, ca ste ćipali?

– Citire uligne.

– Ma jesi vidi, dvua ćipuna kako imaju sriće…