Dezerter | Dinko Telećan

XII

Regrutacija, dok još nije bila novačenje. U uskom hodniku njegovi vršnjaci. Uglavnom nakratko ošišani, u niskom stavu za ratovanje. Većina šuti i gleda u svijetlozeleni zid ili u tamnozeleni pod, jedan očalinko grize nokte na jedinom stolcu u hodniku, neki izlaze pušiti, samo dvojica stalno govore, dobacuju dosjetke i povremeno pogledavaju ostale da vide ima li reakcije i kakva je. Boris je po strani, postranik obični, ne sluša, samo u jednom času čuje: „Jedva čekam, čoviče.“ U razmacima od pet minuta koji se, naravno, čine dužima, izlaze, mahom neprozirnih očiju, poneki, čini se opet, s iskrom ponosa i odvažnosti. Prozovu i njega.

Oficir koji će postati časnik ne diže pogled s papira na školskoj klupi, identičnoj, čini mu se, njegovoj klupi u 4. b razredu. Oficiru koji će postati časnik gornju usnu prekriva tamni brk koji će, čini mu se, Borisu, uskoro obrijati, bolje će mu pristajati i on će se bolje uklapati kad bude časnik. To je doduše on, Boris, pomislio dosta kasnije.

– Ime?

– Boris.

– Prezime?

– Potjehović.

– Ime oca?

– Toma.

– Datum rođenja?

– Osmičetvrtidevetstosedamdesčetvrte.

– Državljanstvo?

– Jugoslavensko.

– Nacionalnost?

– …

Tri točke označavaju vrijeme grozničavog razmišljanja koje očito mora biti što je kraće moguće, a svakom dodatnom sekundom ga, čini mu se, debelo nadmašuje i pritom rasplamsava vrućinu u njegovim obrazima; pojedinačno, točke znače sljedeća pitanja: prvo, koja je razlika između državljanstva i nacionalnosti? Drugo, ako ima razlike, a on dosad nije čuo ništa izričito o tome, ili je to možebit prečuo ili mu je promaknulo, zašto je ona sada važna? Treće, zašto oficir koji će postati časnik i po svoj će prilici ostati bez tamnog brka, prvi put podiže pogled i polako mijenja izraz lica koji ionako nije bio naročito prijazan, ni onoliko koliko to budu izrazi od kojih to na nekim mjestima ne očekuješ, ali se, makar neuspješno, trude da budu takvi, naime donekle prijazni, unatoč životu koji ne žive onako kako bi htjeli i poslu zbog kojega ih spopadaju bolesti unutrašnjih organa?

– Jugoslaven.

(Što je još mogao biti? Što su oni koji su izišli prije njega i oni koji će ući poslije njega? Što se to događa s licem budućeg časnika čiji brk broji zadnje tjedne, a možda i dane? Zašto ga prvi put gleda u oči, i to netremice, i tako dugo šuti prije nego što će zaškiljiti i reći:)

– Tako dakle. I takvih još imamo.

On je, dakle, jedan od takvih. Ubrzo će saznati kakvih. A ubrzo nakon riječi „dakle“ sjetio se što bi on to trebao i morao biti.

Zgodu je poslije podne prepričao Materi. Mati je bila samo malo nacvrcana, još je bilo prerano da bude puno.

– Pa kaj si ti normalan? Kak si me mogel tak osramotiti? Čistokrvni Hrvat, tiboga, i onda veliš da si Jugoslaven? Kak ti je to uopće palo na pamet? Pa kaj ne vidiš kaj se događa, kaj nam Srbi spremaju? Si slep, gluh, ne gledaš vijesti? Jel ti znaš ko su danas Jugoslaveni?

– Ali nikad nismo govorili da smo…

– Kaj se ima govoriti, to se zna, uvek se znalo! Kaj ti ne znaš, mulac jedan, da ti je pradjed bil f Hrvatskom saboru? Čuješ, dečec, f Saboru! Ko to od ovih otud ima vu familiji, de mi reči? Jugoslaven, ti boga vražjega, sada kad naša Hrvatska samo kaj ne prokrvari. Buš ti videl svog boga, bedak jedan bedasti.

I vidio ga je, bedak jedan bedasti, samo dva dana nakon toga, jedne večeri usred grada u kojemu tonu najljepši sutoni i smrkavaju se najčarobniji sumraci na svijetu.

Te se večeri vraćao s popodnevnog turnusa u najglupljoj školi na svijetu, jednim od puteva, da ne bude uvijek isto, ovaj put najdužim, zaobilaznim, preko Poluotoka, od ruba kroz središte prema rubu, kao i uvijek u sebi nešto svirajući, puštajući da svira, da govori, sa što manje veze s onime što je slušao, gledao i činio u proteklih šest sati. U uličici koja se spaja s Kalelargom, na desnom ramenu osjetio je jak, čvornat stisak, podigao je pogled s tla i vidio dva poznata lica, Kane i Matas iz c razreda, i s njima jedan nepoznati, visoki, činio se stariji. Nije imao vremena za razgledavanje lica jer ga je Kane odgurao u prvi portun i stisnuo uza zid.

– Šta je, Boro, čujem da si Jugoslaven, a? Jugović, jebatipasmater. A da ne šuruješ s onim balvanjerosima, a? Niko te ne obadaje, nemaš ovdi ekipu pa si je naša drugdi, baš sebi po guštu, je li? Pizdo jedna…

Borisu se šaka zabila duboko u trbuh, a taman kad je htio uhvatiti zraka munja ga je pogodila u obraz ispod oka, bolna munja koja ga je oslijepila, pao je i onda počeo dobivati po rebrima, pa nogama u guzicu, da se bol zaoštri poniženjem, tjerali su ga da četveronoške puzi pa ga obarali s boka, udarci, još udaraca, gromovitih, oštrih, tupih, bijesnih, sva su trojica cijelo vrijeme nešto vikali ali on više nije razabirao što, bila su to stopljena tri glasa koja su režala i bjesnila iz ponora i onda se čula još jedna, odsječna završna riječ samo jednog glasa, nastala je tišina, barem izvana, jer unutra je bubnjalo i šumilo i pucketalo i žarilo, i ležao je dugo na popišanom i krvavom tlu koje je postajalo sve hladnije, i čuo je korake kako ulaze, zastaju pa ulaze dalje, neki bi nešto promrmljali pa nastavili ulaziti i ostavljali ga u popišanoj tišini, probadanog bijelim munjama, propalog u šumeći ponor.

Dinka je bila kod kuće, jedina budna, jedina dobra, probdjela je noć uz njega i gotovo ga ništa nije pitala, govorila mu je dobre i lijepe stvari koje je napola razumio ali bile su dobre i lijepe, bile su jedine potrebne, potrebnije od obloga i čaja od mente pa i od milovanja po slijepljenoj kosi, čime zaslužuje takvu sestru, tako lijepu sestru čije pjegave grudi sada dopola vidi nad sobom dok mu govori, dok ga blaži i taži a on čak i sada misli, što misli, neke sramne tamnocrvene misli potekle s donjih katova, uza stube topću vojničke čizme ali do njega neće doći, neće ući, ona im neće dati, jer ona je toplo sunce svijeta koje isušuje kaljuže, koja će sigurno isušiti i njegovu kaljužu, tu tamnocrvenu kaljužu na njegovome najdonjem katu, katu na kojem bukti, kako može u kaljuži buktati, kakve su to glupe slike, kako je sve glupo osim ovoga toplog mliječnog sunca.

* * *

Mirovo lice kad je toga popodneva osvanuo na vratima nesuđenog suistraživatelja Zemljine utrobe bilo je takvo da ga je samo trebalo lagano dotaknuti po ramenu, uvesti, posjesti na kauč i na plin staviti kafetijeru, jer Miro voli espresso za razliku od Borisa, i sada mora dobiti espresso. Iz torbe izvadi četiri knjige posuđene od Bore i stavi ih na stolić ispred kauča. Sami su, to je dobro, Ćaća je duboko u moru svete sieste koju je spretno uklopio u depresiju jednako kao i ratna događanja, a Mati je, valjda, u kupovini ili u ćakuli uz pelinkovac s kokošima koje prezire i bez kojih ne može, nakon što je prijepodne provela pred televizorom s rukom na srcu, u falsetu pjevajući domoljubne pjesme i zazivljući novootkrivenog Boga da spasi zemlju Hrvatsku, baš nju od svih zemalja.

Miro dugo gleda cvjetiće na svojoj šalici, pa u fildžan desno od nje u kojemu je Borisova turska kava, pa u pod pa u sve što u ovom kičastom tinelu tako dobro zna. Gleda onda i tako dobro znanu geografiju Borisovih zjenica, pa u pod, pa u te zelene zjenice na bijelom licu, gleda nespokojno i potom lice rasvijetli osmijehom koji bi samo Boris mogao prepoznati kao osmijeh. Obojica dohvatiše svoje tako različite a tako jedna drugoj poznate šalice te onaj prštaviji počne izricati isprekidane rečenice koje su kao razlomljeno sitno granje bez kojeg se suvisla vatra ne može razgorjeti. Kad je popio kavu plamen se razgorio i Miro razgovorio:

– Znam da ćeš se sad čuditi. Samo me pusti da ti sve do kraja kažem, jel može? Da, idem na front, na bojišnicu, tako to sada kažu. Ne bih još smio, da, ali to ti je, kao, paravojna formacija. Ma, nek je šta je. Uglavnom, odlučio sam, kreće se sutra i ja krećem s njima. Nemoj praviti takvo lice, Boro… Razumijem ja tebe, razumjet ćeš i ti mene. Mi smo, eto, kao dva lika iz nekog od onih romana iz osamnaestog ili devetnaestog stoljeća, doppelgängeri ili jedan lik sa dvije strane: aktivnom i pasivnom. Srećom smo zajedno čitali i proučavali i svašta drugo, pa ćeš i zato bolje razumjeti, znam da hoćeš, jel da hoćeš? Gledaj, ti si odabrao ostati po strani, ja to poštujem i shvaćam. Za to si, uostalom, i podnio neku žrtvu, nemoj se kesiti, stvarno to mislim, skoro si ostavio kosti u onom portunu, iako onim majmunima nije moglo biti jasno što je kod tebe u pitanju. Ja sad idem podnijeti svoju žrtvu, a moja je prednost ta što će ona biti uvažena, ako mi se nešto desi bit ću slavljen kao junak, a meni sad nije junačenje na pameti, toliko me poznaješ. Idem, pokušat ću učiniti nešto dobro, iako ni ti ni ja ne gledamo to dobro tako kao što ga sada svi gledaju. Sa mnom ide jedan od one trojice koji su te mlatili u portunu, ne tjeraj me da ti kažem koji, nije to sada važno, njegovi motivi nisu sada važni, a moj je motiv to što gledam što se događa, to što se događa krvava nepravda, što gore sela u zaleđu i ljudi ginu na pravdi Boga, tu, nama pred nosom ili iza leđa, i ja ne mogu a da ne pokušam, da budem prisutan. Slušaj, jebe se meni kao i tebi za naglo konstruirane svetinje i mitove, ali ne jebe mi se za to što stradavaju oni koji ni sa čim od toga nemaju veze, ubija me sjediti i gledati, i znam da znaš da bih išao i da mi nisu ubili barba Zvonu, mog barba Zvonu koji me naučio kako se love komarče i kako se režu gropi i kako se curi nalaze mekana mjesta. Ti ćeš ostati, imaš utočište na svom otoku, a ja sada ne želim utočišta. Miro će se boriti, a Boris mirovati, ha. Ajde, ne mršti se. Ne želim da se sada patetično opraštamo, već je ovo sve dovoljno patetično. Nekako mi se već sada čini dobro da ti ostaješ a ja idem, treba nam to, Boro, trebaju nam dvije perspektive, nemam pojma koja će na kraju biti bolja i šta tu uopće ima biti bolje. Nemam pojma ni kakav motiv ima netko tko se u ovo sve prijavljuje iz Varaždina, zapravo imam ali s tim pojmom i motivom ja nemam ništa, kao ni s motivima onog mandrila koji te mlatio. Nije ovo misija, shvaćaš, ovo je samo moj pokušaj, da pred užasom samo ne kršim ruke, da samo ne psujem i ne proklinjem. A ti mene nemoj proklinjati kao što me zbog ovoga danas proklinjala moja lipa uplakana Anita. Adio, dragi moj, hvala ti na kavi.

Nekoliko dana potom, Boris je od četiri ponuđene teme za pismenu zadaću iz hrvatskoga: a) Moj doprinos čišćem moru i okolišu, b) Moje idealno ljetovanje, c) Što mogu učiniti za svoju domovinu u ovom strašnom času, i d) Razno, odabrao četvrtu i dao joj naslov

Dezerter

ispod kojega je, kad je nakon pet minuta sjedenja i zurenja u ploču, pošto je u njemu već uskuhalo te mu je para počela izlaziti na uši, u dahu napisao sljedeće:

„Želim nešto napisati o riječi koja se kod nas u posljednje vrijeme dosta često spominje na televiziji i u novinama.

Različito se možemo postaviti prema toj riječi. Učili smo: dulce et decorum pro patria mori. Znači, kome je do časti doma, roda i naroda, kome je do vrijednosti junaštva i odvažnosti, tome će dezerter biti oličenje niskosti, pravi ljudski otpad.

Dezertera se, naravno, može smatrati i kukavicom koja bježi od dužnosti, ljigavom jeguljom i nečasnom pobjeguljom. Ali možemo ga gledati i kao nekoga tko se odbio uvrstiti, tko je odbio biti u stroju, u redu, u rodu neke vojske, koji neće biti stroj u ljudskom obličju, predan tobože višem cilju koji mu je nevidljiv, a ako mu je vidljiv onda mu je besmislen.

Dezertera, znači, možemo gledati kao nekoga tko ostavlja, napušta, odriče se. Ne žrtvuje se na oltaru koji za njega nije svet, ali se zato žrtvuje na neki sasvim drugi način, koji je za njega možda važniji pa i svetiji. Odriče se društva, slave, časti, odriče se zasluga i nagrada, odriče se ordenja i zahvalnosti, odriče se i svoga imena kojim bi, da se nije odbio svrstati, mogle jednog dana biti nazvane škole, ulice i bolnice. Po tome je dezerter u stvari nekakav asket, kao čovjek koji se povukao u pustinju. I to baš povukao, ne pobjegao, a ja mislim da to nije isto.

Na dezertera nitko nije ponosan, a na ponos on se ne odvažuje, jer na što biti ponosan, u ime čega se odriče i žrtvuje u odricanju od žrtvovanja, radi čega sebi uskraćuje mogućnost slave i dobrog glasa, u što to on zapravo istupa i iskoračuje kad se izvrstava iz časne vrste? Je li to tek drugi stroj, je li to njegova apsolutna sebičnost ili samo jedno neprozirno ništa u koje naglavačke i ništa ne odvagujući skače? Je li to tek sigurnost – u bezimenosti ili u pustinji u kojoj jednom možda nazret će se oaza, neko drvo s kojega će kusati do kraja svojih prokletih dana?

Dezerter je onaj koji ne sluša Krišnu, božanskog kočijaša u staroj indijskoj knjizi koja se zove Bhagavad-gita, koji kolebljivom Arđuni nalaže da se odazove dužnosti svoje kaste, da ne gleda bezbrojne oči svoje rodbine koje će se zbog njegovog mača ugasiti, da gleda samo kako će ispuniti svoju zadanu svrhu, bez milosti. Gospodu Krišni toliko je stalo da razuvjeri sumnjičavog Arđunu od dezerterstva da mu se pokazuje u svim svojim obličjima, čudesnim i strašnim, da mu izlaže čitavo božansko učenje o svim oblicima joge, o svim dimenzijama univerzuma, o Atmanu i Brahmanu, o stvaranju, uništavanju i onome što se ne može uništiti.

A dezertera koji se ni božanskim govorom ne da nagovoriti ni ljudskim nagovorom uvjeriti da je sinja kukavica – koja neuništivost njega čeka i koji odgovor na kraju stranputice? Onaj tko se svrstao i uvrstio, uredio i odredio, namijenit će mu pustinju kao nemilosrdnu vječnu vatru u kojoj će gorjeti njegovi grijesi izroda i odmetnika; netko nesvrstan (ali ne kao što je naša zemlja do nedavno bila) možda mu prepusti pustinju kao prostor u koji će jednom stupiti njegova buduća braća, slobodoljubiva, izuzeta od svake vrste, svakog stroja i svakog rata, božanskog ili ljudskog, pa i onoga rata za koji Heraklit Mračni kaže da je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima; možda dakle odmetnik, u pustinji kao beskonačnoj mogućnosti slobode, jednom zaista samog sebe oslobodi, pa makar onda po njemu ne nazvali nijednu ulicu ni školu.“

Za sastav je dobio četiri. Ispod ocjene urednim je rukopisom, crvenom kemijskom bila ispisana primjedba:

„Pokazao visok stupanj pismenosti i vrlo precizno izražavanje, iako mjestimično pomalo nedorečeno. Bila bi to petica s obzirom na formalne i stilske značajke, ali s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo i neukusno provokativan izbor teme, bilo bi nepravedno ocijeniti ovaj sastav s odličnim. U vrijeme kada naša zemlja prikuplja snage za obranu i kada naša Crkva napokon slobodno podiže svoj glas, u najmanju je ruku neprimjereno raspisivati se na ovakvu temu, na ovako afirmativan način, i to još uz pozivanje na autoritet nekakve neznabožačke i primitivne vjere kojoj u našoj sredini ne bi smjelo biti mjesta.

Rado bih o tebi porazgovarala s tvojim roditeljima i sa školskim pedagogom.“

Uskoro je došla vijest da je Miru, najmlađem dobrovoljcu u njegovoj paravojnoj jedinici, u zaleđu kiša gelera zahvatila nogu. Nakon nekoliko operacija, amputacija je ipak izbjegnuta. Boris ga je dvaput pokušao posjetiti, jednom u bolnici i jednom kod kuće, ali rekli su mu da Miro ne želi primati nikakve posjete. Teško je bilo vjerovati da baš takva uputa dolazi od Mira, njegovog Mira. Otac unesrećenoga, koji ga stotinu puta bijaše dočekao raskriljenih ruku i uvijek ga je nečim nudio, smokvama, bajamima, pršutom, zadnji put čak i vinom, sada ga je gledao mrko i neprijateljski. Tek u proljeće Boris je ugledao Mira na Poluotoku, na suprotnoj strani Narodnog trga kako polako, na štakama, nestaje u sporednoj ulici. Prvi poriv, da dotrči do njega, u Borisu je zaustavila neka čudna rampa, još teža i tvrđa od one koja ga je priječila da se u uključi u vihor oko sebe, i u vezi s njom, tom rampom, kasnije mu je na um pala banalna i nedostojna pomisao da ima oblik križa.

Nakon toga o Miru je samo slušao, trudeći se da od izvora obavijesti prikrije gorljivu znatiželju: ranjeniku su omogućili da maturira bez obzira na zaostatke, ljeto je proveo zatvoren u rezervatu svoje sobe, manijakalno čitajući iza poluspuštenih roleta, i najesen je u Zagrebu upisao studij indologije i komparativne književnosti. Potonju je nakon prve godine zamijenio filozofijom. Čuo je da je tamo gore upoznao neku Ivonu, koja je znala liječiti traume od mraza, magle i stravičnih sjećanja, i ubrzo se doselio k njoj i njezinoj cimerici u unajmljenu mansardu. I o toj se mansardi govorilo svašta, ali to je Borisa manje zanimalo. Po njegovim informantima, ispadalo je da posrijedi leglo razvrata i opskurnih obreda, u kojima je sudjelovao i stanoviti Jarac-Mudrijaš, a navodno je na vratima stana stajao natpis „Kod troje desperadosa“. Štake je, rekli su, zamijenio štapom i za sobom je dostojanstveno vukao nogu punu vijaka i pločica. Po birtijama je opčinjavao dosjetkama i kalamburima, kozerijama i fabulacijama, opservacijama i elukubracijama, kanonadama kalambura, svom tom produkcijom od koje se sada, pišući iz dalekih zemalja koje više nisu daleke, sve više susteže, i čini se da dobro zna zašto to čini.

A Boris je ostao u napadanom gradu i također uspio maturirati a da mu nije bilo jasno kako. I zašto. Bio bi se smijao da je mogao: ispit zrelosti. Između dva urlika sirene. Između prošlih i budućih kukavištava. Između prva dva usamljena pijanstva i grčevitih masturbacija. Između dvije roditeljske patologije. Između žudnje da za sobom povede Dinku nekamo izvan toga svijeta i slutnje da je, kudikamo više od njega, njegova sestrica sada svoj čovjek i svjestan, sazreli dio toga svijeta. Između Otoka i Gruada. Između zova žileta i izazova užeta.