Dezerter | Dinko Telećan

XIII

Kolovoz, kasna večer, Kafić. Posljednji zauzeti stol, nakon što su se zjakala pokupila, kartaši umorili, austrijski turisti se povukli u blago zaljuljana naručja svojih jahti. Na stolu Pietrovo pivo, Darkov gemišt, Katin džin-tonik i moje crveno vino. Dim se diže prema sjenici od loze. Koja god se tema potegla, najviše se čuje Darka.

On je iz Zagreba. Prije sedam-osam godina prvi put je došao ovamo na ljetovanje, tada sa svojim najboljim prijateljem Svenom. Nastavio je dolaziti i usput se raspitivati, potkožen nasljedstvom od neke tetke iz Austrije koju je jedva ikad vidio, o mogućnosti kupnje kuće ili terena. Nakon nekoliko dolazaka i obilazaka, prilika se ukazala: starome Zamariji umrla je žena pa je odlučio otići kod svojih u Gruad i prodati kuću s malim vino-gruadom, negdje na pola puta između dvije uvale, na najpovišenijem dijelu Otoka. Darko ju je uređivao, natezao se s dvojicom mjesnih meštara koji su logikom monopola nabijali cijene i izluđivali pridošlicu, kojega se na svakom izlasku iz trajekta moglo vidjeti s nekom kramom, izlizanom singericom ili antiknom lampom s resicama na platnenom zaslonu, crnim telefonom od bakelita, mesinganim svijećnjakom punim zelenih mrlja. Bile su tu i egzotične biljke koje će ubrzo umrijeti od prisile na nedovoljno južni život, i knjige, naravno, u mnoštvu kutija koje je trpao na Tonijev traktor, pa prastari, neupotrebljiv bicikl s onim velikim prednjim i majušnim zadnjim kotačem, pa kaširane reprodukcije Toulouse-Lautrecovih plakata, kožnati kovčezi okovanih uglova i nepoznatog sadržaja, preparirana sova, model crnog Forda T u omjeru 1:5, portabl pisaći stroj marke Underwood iz 1925., kao što je svaki put imao potrebu reći, iz 1925., pazi, to su ti prvi portabli, još je Rilke mogao svoje posljednje stihove tipkati na njemu, a onda je došla i vestern-kada s vijugavim lavljim nogama od mesinga, koja je na mulu izazvala posebno divljenje, zamalo koliko i replika Kožarićeva prizemljenog sunca iz prijestolničke Bogovićeve namijenjena vrtu pred kućom, koja se, replika naime, valjala po prikolici traktora i na Darkov užas udarala u njene limene rubove i svaki put se malo ulubljivala, ili obavezni gramofon s golemom trubom, već odavno stali zidni sat s intarzijama i kukavicom te jedra crnkinja koju su vidjeli samo toga dana na iskrcaju trajekta i nikad više, pa nitko više nije bio siguran postoji li ona doista ili je mulcima na mulu mašta nabujala od zvizdana i svih tih sumanutih stvari koje su vidjeli kako izlaze iz trajekta te su još i nju izmislili.

Darko se, dakle, smjestio i namjestio svoj muzej-dom, i otada silazi sa svoje uzvisine među domoroce, plemenite divljake, koje nuka da pred njim govore svojim jezikom, da se ne prilagođavaju njemu, on će razumjeti a i treba mu to, želi se udomaćiti pa i on govori da je ćipa citire uligne, makar su možda bile tri, ali bolje zvuči kad su citire, makar to citire bilo u istoj rečenici s prijestolničkim kajkavizmima i metaforama, i makar možda nije ćipa nijednu, i želi saznati sve o Mudukljuaku, otočkom vukodlaku kojega zovu još i Spudgulac, jer to mu sve treba, moraju mu sve reći jer će iz toga izaći velika, nečuvena priča. Počeo je sastavljati i slovar iliti bisednik otočkoga govora koji planira objaviti u luksuznom izdanju, u nakladi Matice hrvatske, zadarski ogranak. Nakon što je isparilo nasljedstvo, živi od književnih prijevoda. S engleskog i španjolskog. Nema šta, išao je na sigurno: još mu samo fali kineski, pa bi jezično pokrivao gotovo čitav aktualni globus. Ali njegove su avanture umjerene. Njeguje izgled negdje na pola puta između boema i katoličkog karizmatika: debele usne, koje se krive na jednu stranu dok govori, uokvirene su mu brkovima i ovalom brade koju održava taman toliko da se vidi kako mu do te brade nije pretjerano stalo, s pokojom namjerno ostavljenom predugom dlakom. Uvijek mrvicu masna kosa vezana mu je u ne predug rep. Uvijek nosi nepalske košulje i vrećaste hlače od lana, zimi obavezno i svileni šal pastelnih boja, tri puta vezan oko vrata i s umjerenim nemarom prebačen preko ramena. Na nogama gladijatorske kožne sandale, ovlaš iskrzane.

Darka se, dakle, čuje i on uzvikuje:

– Kaje, ne bu valda fajrunt? E da, kak ovdje velite fajrunt? Kate, daj još jednoga, lipo ladnog, prosim te. I za Borisa i Pietra, ne, no, bute još, ca ste glave obesili, baš je krenul razgovor. Znate kak je rekel Hegel u Fenomenologiji: istina je cjelina, skup svih članova, a ono istinito je bakantski zanos u kojemu nema člana koji ne bi bil pijan. Zato i sebi isto tak nekaj natoči, jer Kate, znaš, došel sam ovamo iz Bufeta koji su tak rano zaprli, ne znam koji vrag, i onda san reka, čuj, ak…

– …ne možemo prominit svit, možemo birtiju.

– Baš tak, čitaš mi misli, o sweet Kate, do you wanna be my mate?

I dohvaća čašu gemišta koju je na stol donijela sweet Kate, ispija tri duga gutljaja i nastavlja:

– Nemre se disat od tih turista, čovječe, od njih i od ove sparine, nemre se ništa, ni delati ni pisati…

– Inače, kako tvoje pisanje, Darac? – ubacujem se, jer ako ga nitko za stolom ne bude ništa pitao o romanu morat će popiti još barem tri gemišta, a onda će navući izraz uzvišenog očajnika i tijela blago povijenog pod teretom neshvaćenosti, s rukama na leđima kroz tamu krenuti u svoj muzej-nespokoj, gdje će pojesti ukiseljenu japansku šljivu koja, kaže, zajamčeno sprečava mamurluk i usnuti halucinantne snove pod damastenim baldahinom.

– Ah, pisanje… – odmahne širokom gestom. – Ponekad mi to sliči na guranje gorostasnih kola po beskrajnoj blagoj uzbrdici, guranje koje ti donese nagradu u vidu jednako blage, ali kratkotrajne nizbrdice, kada kola načas krenu sama, kanda bez tvoje pomoći, i onda osjetiš…

– …blaženo oslobađanje i smisao svega.

– Bravo, Kate. Jebiga, ponavljam se, to čini cuga, bez moje pomoći, haha, ali slika je dobra, zar nije?

– Dobra, dobra – mrmljamo svi uglas i dižemo čaše za stvaraoca.

– Za stvaranje – skromno uopćava Darko, uzdiše i otvara vrata svoje radionice:

– Trenutno me najviše muči kompozicija, stvar klizi u više kolosijeka, bez zapreka, materijala ne fali, ali kako to sve orkestrirati da nigdje ne škripi, da spojevi ne strše…

– Koga dijuavla uvuah guvori – pita Pietro, ispod glasa, više onako za sebe, ali stvaralac se ne da omesti:

– Mislim da ću morati izbaciti neke dijelove, a to je uvijek tako bolno, jer i ti dijelovi su iziskivali krv i znoj, da sad ne govorim baš o porađanju… Bajdvej, Boro, motaju mi se po glavi one tvoje storije iz Andaluzije i Magreba, pa sam baš mislil da iskoristim nešt od toga, da geografski rastegnem priču, ali i duhovno, kaj veliš? Mislim, ako nećeš ti, jer kada ti pripovedaš sve to, sve te slike, to samo da se stavi na papir…

– I šta bih ja onda s tim stavljanjem na papir?

– Pa niš, čuj, mogla bi iz toga izrasti jedna, ono, novela, ili spiritualni putopis, to bi išlo, kajaznam, možda čak i roman jednog dana, mogu ti dati i pokoji savjet, ono, iz iskustva, kužiš.

– Ma zapišem ja ponešto tu i tamo, nije da se nisam u tome okušao, ali meni to nije dovoljno.

– Misliš, nisi zadovoljan time kako to ispada?

– Ne, nego nisam zadovoljan time kako ispadam ja, kako živim i kako sam u tim bilješkama ispao bolji nego što jesam, čak i kad opisujem ono najlošije od sebe, a ono što se događa u meni i oko mene dobilo je privid reda i smisla, pa se i ja nakon toga osjećam nekako uredniji i smisleniji. Nekako opravdan pred sobom i svijetom. Meni treba budnost.

– Pa i pisanje je način razbuđivanja, probuđenja, ne.

– Je, ali kad odložiš olovku ili ugasiš kompjuter, što onda? Naložio si peć svoje budnosti do usijanja, do krajnjih granica pa i preko njih, i što onda? Odlaziš mirno spavati, nastavljaš drijemati i hrkati i mjesečariti, skriven iza svoga djela, svoga ovjekovječenog djelića, koji se jednom možda odvažiš nekome i ponuditi, pa se u tome nekome ta iskra koju si umrtvio na papiru i oživi i razgori, da bi opet utrnula u pepelu mirne savjesti i samorazumljivo tupe svakodnevice, jer se taj netko na sat ili dva, eto, malo duhovno uzdigao i sada, opravdan pred sobom za taj dan, može spokojno nastaviti s hrkanjem.

– Ma koga dijuavla sada ti guvoriš, Boro? – ne izdržava Pietro, kojemu se na jarčevsku bradicu nahvatala pivska pjena.

– Sve je to lepo, stari, ali ne bi ti ovak mogel ni misliti ni govoriti da iza sebe nemaš tonu tih pročitanih ovjekovječenih djelića.

– Ma naravno, ali to su odskočne daščice, postaje na putu, služe tome da se ide preko njih.

– Kamo preko?

– Pa recimo, preko razine jednog romana, čak i ako je taj roman vanserijski. Preko dobre priče, uvjerljivih likova, virtuoznog stila, duboke psihologije, pa i preko parodije svega toga. A ti pišeš roman, zar ne?

– Tak je.

– I što hoćeš njime postići?

– Da bude dobar, odnosno uglavnom ovo kaj si nabrojal. Prava, uvjerljiva, višeslojna priča, Izazov, čovječe.

– E vidiš, to meni nije dosta. Nije da nemam svoje razbibrige, pa sigurno i beskrajno ispraznije i pliće nego što će vjerojatno biti tvoj roman. A ja ti od srca želim da ga okončaš onako kako misliš da treba, iako će mi biti malo i žao jer ćemo izgubiti jednu temu za ovim stolom, barem do idućeg izazova. Ali hoću ti reći da meni kao čitatelju treba više od dobre, pa i najbolje priče. Ne radi se o tome da sam zbog cijele jedne pročitane biblioteke postao izbirljiv ili čak blaziran, da mi se ukus ne znam kako rafinirao, ne; ili ako i jest, onda je to sporedno. Radi se o tome da od tebe tražim da me promijeniš, ne samo da nešto burkaš i golicaš u meni dok u takozvano slobodno vrijeme čitam tvoje djelo, nego da nakon tog čitanja više ništa ne bude isto, da mi s očiju makneš barem jedan sloj blata. To znači da to djelo bude takvo da bez njega moj, i ne samo moj svijet, više u temelju nije isti. Reći ćeš da je takvo što čudesna iznimka, ali u ovom jednom uzdahu i izdahu koji zovemo svojim životom meni je jedino do čudesne iznimke istinski stalo. Vidiš, zato ću ja možda ponekad nešto i zapisati, ali tek toliko da se kasnije imam čime podsjetiti na neku uobličenu misao, ako mi je i to uopće potrebno. A ti, misliš li da možeš napisati nešto slično ovome što pokušavam dočarati?

– Ne znam, čoviče, visoko si to postavil…

– Nego kako. Ali zapravo me više zanima hoćeš li ti to, jer ionako ni ti ni ja nismo kadri znati možemo li.

– Čekaj malo, ne znam kak tebi, al meni se grlo skroz osušilo. Kato, zlato, ćeš mi natočit još idun?

– Hoću, ali onda je finito, da znuaš.

– Nedajbože. Čuj, Boro, dobro… Veliš čudesna iznimka. Mislim, i ja tome težim, okej, ali zaboravil si neke stvari.

– Na primjer?

– Pa, na primjer, igru. Igrom se isto skidaju slojevi blata o kojima ti pričaš. Ne mislim tu na običnu satiru, kužiš. Recimo, možeš kroz priču koju bih ja, recimo, sastavio od tvojih priča i još nekih drugih, pokazat kak su se te priče odvrtile umjesto nekih drugih, kako su kopije drugih, starih priča sa sitnim varijacijama i kak ih baš to čini dirljivo smiješnima, pokazujući kak smo svi mi sa svojim umišljanjima i utvaranjima beskrajno smešni, kužiš? Možeš pokazat i to kako su se mogle odvrtit skroz drugačije, kak je, recimo, onaj tvoj frend Miro mogao biti ti, sada i ovdje, i kak si ti mogao biti on, zagrebački student indologije, dapače, kak smo i ti i on i ja možda trebali biti neki skroz drugi, samo su se desile ili neke grozne zabune ili neke urnebesne slučajnosti. Grozne ili apsurdne ili komične, kak hoćeš. A pokazat tak nešto nije baš sasvim bezvezna stvar, kaj ne, pa makar se tebi kao čitatelju možda ne potresla duša iz temelja kada to budeš čitao, ako uopće budeš i ako ja to napišem. Nije ni meni do priče ko priče, razmeš, ono, pričam ti priču, bolju ili lošiju, bolje ili lošije, ali time što pokazuješ i prokazuješ svu tu zapetljanost možeš upravo svašta raspetljati, možda pokazati i neka pravila igre koju tako hipnotizirano igramo, i to zorno, tako da pozoveš na raspetljavanje a ne da nacrtaš rješenje…

– A ne da nacrtaš rješenje, to mi se već sviđa. A i ono s igrom. Iako ću vjerojatno radije brati šparoge ili loviti lignje nego čitati tu priču…

Na to Pietro lupi praznom kriglom po stolu, nagne se prema meni pa me pogleda odjednom razrogačenim očima i iz dubine zareži:

– C’est très mal. Très, très mal.

Tajac. Probuđeni Pietro. Pogledom sprečavam Darka da kaže Pietru nešto što ne bi trebao, da ga otpili kao glupu i dosadnu ludu, on ga ne zna. Ne može znati.

– U pravu si, Pietro. Jako loše, zločesto, još i više, zlo, znam.

Nekadašnji borac na šahovskom polju povlači se u početni položaj, spušta kapke napola, uvlači se u se. Nespretno nastavljam:

– Nego, baš u vezi s igrom, mislim da ti još nisam pričao o jednom tipu kojeg sam upoznao u Andaluziji, Marokancu, zove se Tariq… Ali sad su i meni usta suha. Kato, molim te, Pietru i meni…

– Dosta ste mudrovali, momci, morete sutra nastavit sjednicu.

Dok nas ispraća, Kate me na uho pita:

– Slušaj, Boro, jesi li to baš sve tako misli ka ca si mu govori, ili ga više, onako…

– Ma više ga onako…

– Ka ca san muogla i pensati. Ajde lipo spati. Ti i ova dvua zgubidana.

– Zgubinoći, Kate, zgubinoći, na kraju svojih moći…

– Je, pun si mi lipih besid ka nebo zvizda. A bilo bi mi vas lipše sutra vecer vidit kako sidite svak s nikon lipon curom i s njima brojite zvizde na muliću. I malo mučite, za promjenu. Naročito ti i ovi umitnik, e. Evo ti cmok, adio.

Premda rođen u tvrdoglavom znaku, rogova povijenih poput pužnice, nemam ništa protiv dobrih savjeta. Pokoravam se stoga njezinu savjetu i sutradan uvečer na mulić pozivam nju. Sjedimo i brojimo. I šutimo.