Dezerter | Dinko Telećan
XVII
[Rekviziteri na scenu donose sasušeno maslinovo stabalce u tegli, violončelo bez žica, maketu odašiljača za mobilnu telefoniju, fotelju, okrugli stol i na nj demižon, golemu špricu, dva jastuka, šahovsku ploču, crne, sive i bijele vlasulje, hrvatsku zastavu, par knjiga, golemi drveni falus, starinsku budilicu, mantiju, kandilo, nekoliko plastičnih maski, gipsane stalagmite te pored stola kolica za lijekove i loptu od stiropora koja je s jedne strane narančasta a s druge crna. Na scenu stupa Boris, uzima maketu odašiljača i stavlja je pred sebe, iz džepa vadi dva mobitela, a reflektor ga napola osvjetljava tako da mu se ne vidi lice; u pozadini svira pjesma „Otoče“ grupe Šo!Mazgoon.]
BORIS: Uvijek isto, do vrha svijesti na vrhu otoka i natrag. Što je hrabrost, glasi moje pitanje na vrhu, dok bura čisti um i krv: ovo…
[Silovito baca oba mobitela u publiku. Ako dođe do ozljede, predstava se nakratko prekida i ukazuje se pomoć dok svira „Neprilagođen“ grupe Film, pa slijedi:]
…ili ostati čitav nakon što sebe baciš u bezdan, ili obraniti svoj sivi dom od granata, održavati mačka sitim…
[Na sceni se pojavljuje mačak i ostaje do kraja. Ako nema podesnog bijelog mačka koji nije suviše divalj, u obzir dolazi i omanje ljudsko stvorenje koje u bijelom krznu četveronoške dolazi pred reflektore i upada u riječ.]
BELI: Sitim, sitim! Ako si me oteo iz divljine, ne bacaj preda me splačine. Tješiti me valja što sam ost’o bez onakvih ralja, s tigra na mačka spao, spau, mau.
BORIS: …ili rođenu sestru štititi od divljeg svijeta…
DINKA [ulazeći, zadihana]: …svim srcem, svim organima i udovima, tvoje toplo sunce svijeta kojemu nikad ne možeš biti dovoljno blizu. Ako ne možeš istražiti središte Zemlje, možeš istražiti središte sestre! Bolje je to nego umirati od ljepote!
[Sa stola uzima slonovsku špricu i zariva si je u venu. Čuje se „Sister Morphine“ Rolling Stonesa, a ona se lagano ljulja uz pjesmu pjevušeći:]
Oh, can’t you see I’m fading fast?
And that this shot will be my last
[Ponovo dolazi do stola, dohvaća masku starice, natiče je na glavu, stavlja dva jastuka na trbuh ispod haljine i postaje]
MATI: Kaj buju te dve riđe glavice nutra jednog dana bile dve niškoristi provincijske hrđe? Dve lude glave u kući strave? Toma, nevjerni Toma, kaj si mi to napravil?
ĆAĆA [odnosno Boris koji je prethodno navukao drugu staračku masku i jednu od perika, promuklim glasom]: Virova san u te, a onda si se ti napuvala a ja se izdušija.
[Dolazi do kolica s lijekovima, uzima bočicu i stresa cijeli sadržaj u usta.]
BELI: Još, još, stari! Uzmi one plave! Ćaća, poludi!
[Ulazi Pietro s bocom pive u ruci i prolijeva je mačku po glavi.]
Skote jedan, đavle! Dabogda progutao lovca, topa i kraljicu zajedno!
[Pietro odlazi do šahovske ploče i staje gutati figure, jednu za drugom. Dok to čini, Mati mu otima pivsku flašu i svojski poteže iz nje.]
MATI [brišući usta]: Pietro, o Pierre, uzmi me i odvedi u Francusku. Tam bum pobacila, tam, v belom svetu, sada kad znam kaj me čeka.
BORIS [prethodno Ćaća, poučno]: Majko, to ti je jezivo neoriginalno. Tako je Emilu Cioranu rekla majka: „Da sam znala, bila bih pobacila.“ Čisti plagijat. Rodit ćeš riđe glave, a riđe može biti i zlato i trula ruzina. Riskiraj i ne gledaj na profit.
[Pridržava jastuke koji joj ispadaju iz haljine. Pritrčava Dinka i pomaže mu.]
DINKA: Da riskira kao ti, junače, koji na me jurišaš donjom glavom, uzavrelim buzdovanom, nabreklom zvijeri ustremljenom na svoj rod poput tvoga glupog, sluganskog Arđune?
BORIS [uzima drveni falus sa stola, zamahuje njime i počinje uokrug naganjati Dinku]: Tko tebe Gitom, ti njega kitom!
[Sveudilj se naganjajući, počinju uglas pjevati, a pridružuje im se i Pietro koji povlači nevidljivo gudalo preko nepostojećih žica na violončelu:]
Sag mir, wo die Blumen sind.
Wo sind sie geblieben?
MARTA [u koju se preobrazila Mati stavivši na se dugačku crnu periku, krhkim glasom]: Prizivate li cviće? I ono svenulo i iskorijenjeno? Ono otočanima nevidljivo, koje je postalo prah i prije nego što je procvalo?
PIETRO [sporo se okrenuvši od stola, prišavši Marti i pavši na koljena]: Ti si… jedini cvit.
DINKA [prethodno Marta, optužujućim glasom Borisu]: Jesi li čuo ovo, Boro? Jesi li za to sposoban? Zaljubljeno kleknuti i biti usrdno jednostavan? Reći dvije lijepe, čiste riječi, bespomoćno voleći, ne razmišljajući o razlozima i posljedicama, o svojim i drugim nečistima?
KATE [u koju se prerušila Dinka, nakon stanke u kojoj Boris prekriva lice rukama, donoseći pleteni demižon]: Kako ne, puno lipih riči, evo ću mu natočit pa da čuješ samo.
[U pozadini, Oliver Dragojević pjeva „Magdalenu“. Prati ga Beli, jezivo falšajući.]
BORIS [otpivši]: Bacam u kreč sve lijepe riječi svijeta, dajem ih Darku da nas uljepša, dajem ih Belome da se njima igra kao klupkom konca, dajem ih Marti da ih u Had ponese…
BELI [zlobno iskežen]: Bacaš, bacaš, a po njima gacaš. Daješ, daješ, a po njima traješ. E moj tupko, što će meni klupko.
BORIS: Zar tako ruci koja te hrani?
BELI: Pa šutni me onda, tko ti brani?
[Bježeći od Borisa, zaleti se šapama prema lopti od stiropora, koja je do tada narančastim licem bila okrenuta prema publici, tako da se lopta obrne i pokaže crnu stranu. Osvjetljenje se prigušuje, i iz prostora za inspicijenta izranja crna spodoba, Mudukljuak, s vagom u ruci.]
MUDUKLJUAK: Ki su vo, kakove cuari? Idun cuvik ki obraze pruminjuje, zena ka je mluada pa stuara, bela muaška ka na besede udguvuara i mote cini? Komu treba dušu izvagati? Kade su svi nestali?
BELI [iz najdaljeg ugla]: Mudukljuak, Mudukljuak, izija te mruak! Mudukljuak, Mudukljuak, ne može biti svak!
MUDUKLJUAK [bijesno, bacajući vagu prema uglu iz kojeg dopire glas]: Karzno cu za zimu iz tebe uciniti!
DON GABRIJEL [također izronivši iz mraka, s bocom travarice u ruci]: Ma tko to cuari spominje? Kasna je ura, reci tko si i šta si!
MUDUKLJUAK: Jua san tvoj struah. Jua san punekad uni ca ga spominješ za oltarom. Jua sun sluvica, guja u Borisovin njedriman. Duh iz butilje travarice, nemir u ribljem drobu. Ali najviše san struah.
DON GABRIJEL: Apage!
MUDUKLJUAK: Ma niš apage, ne pali to z menom. Jua ti partin ili ako me nazoveš pravim imenom, ili ako upališ sviću.
PIETRO [Materi]: Duaj mi tu biru!
[Otima joj bocu iz ruke i poteže dobar gutljaj za hrabrost, odlaže pivu, s mukom obujmljuje loptu od stiropora i baca je na Mudukljuaka, koji se ruši. Lopta ostane okrenuta narančastom stranom prema publici. Ovaj potez treba dugo uvježbavati da se lopta ne bi, recimo, zaustavila okrenuta napola crnom a napola narančastom stranom, što bi bilo pogubno za scenski efekt te bi moglo izazvati pometnju i negodovanje.]
DON GABRIJEL: Izvrstan potez, mladitju. Upalio si najvetju svitju od sviju. Sutra, molim, na audijenciju kod mene u 15.38. Samo da namistimo uru prema ovomu suncu. Dakle, ako je sada svanula zora, a ljetnje je vrijeme, neka bude 4.45. [Uzima budilicu sa stola, namješta je na rečeni sat i obraća se Borisu.] A vi, mladitju, mogli biste puno naučiti iz ovoga postupka duhom siromašnoga mladoga Pietra, od oca Nikole i majke Lujze, pokoj budi duši njihovoj.
PIETRO: Velečasni, otac i mati su živi… toujours.
DON GABRIJEL: Ah, ne zamjeri, ta tko bi sve to upamtio, tko živ, tko mrtav. Duša je ionako vječna. Neka onda i oni dođu na audijenciju. Adio. [Palcem i kažiprstom prihvaća kopču što spaja lance o kojima visi kandilo, pa poteže kandilo gore-dolje, kao jo-jo, udaljavajući se.]
BORIS [reda gipsane stalagmite u krug, u čije središte dovlači fotelju i teglu sa sasušenim maslinovim stabalcem; sjeda i, nakon duge šutnje, rastreseno otkidajući listiće s masline, počinje tiho ali razgovijetno, bez glazbe u pozadini, krajnje monotono]: U središtu spilje je sunce. Do sunca se dolazi smicanjem četrnaest velova. Kad se maknu velovi, može se voljeti. Može se boraviti u najužem dijelu sunčanog sata, tako da pijesak prestane curiti. To usko grlo je put kojim se ne ide, nego se taj put jest. Biti put, ne putnik. Ostaviti sve za sobom tako da k svemu dođeš. Naučiti plivati, to je sve. Ne govoriti o putu, ne davati mu imena. Tko ne umre, ne vidi, nego mu se priviđa u životarenju. Ne, ne, ne.
MARTA [odjednom osvijetljena, prene Borisa iz solilokvija]: Govori ti ona koja je prekasno umrla: nakon svega, ne govoriš što ti srce kaže. Gdje ti je srce?
BORIS: U središtu.
MARTA: Lažeš, tamo mu je pravo mjesto, ali ono nije tamo. Govoriš s ruba na kojemu se sklanjaš znanjem. Govoriš, samo govoriš. Vidiš put, ali put nisi. Znaš za putokaze. Gdje ti je srce?
BORIS: Tamo gdje je Asma.
MARTA: A gdje si ti?
BORIS: Daleko.
MARTA: Ne povlađuj mi samo zato što sam pokojna i što me pamtiš kao fragilnu poetesu. Zašto si daleko?
BORIS: Pogrešno pitanje.
MARTA: Točno, barem to znaš. A što činiš?
BORIS: Probavljam nauk. Plivam.
MARTA: Tako je, u mjestu. Brčkaš se, zapravo. I preživaš. A letio bi?
BORIS: Da. I letim.
MARTA: Ne, nego sanjaš da letiš. Gledaš svoj let u kristalnoj kugli, u spilji. Ali kristal i pijesak su isto, samo što se kroz kristal vidi. Kao što su isto vrh Atlasa i dno spilje, samo ako spilja nije sklonište. Ostaje ti umrijeti u letu, gol, neskriven, bez velova, vodeći ljubav sa suncem kao od ljubavi poludjela ptica. Pretvori velove u perje, rekao ti je meštar, i ne strahuj da će ono biti sažgano. Asma čeka. I Pietro čeka, moj Pietro koji je umro kad je maločas kleknuo i tako je oživio za nas. Idem sad, uživaj u jutru.
[Iz sjene se pojavljuje Pietro, noseći violončelo. Polaže ga u krug načinjen od stalagmita, pored Borisa, izlazi iz kruga, prima Martu pod ruku i njih dvoje polako nestaju u tami. Boris sa stabalca odlama granu dužine 73 centimetra s koje je otkinuo sve listiće, iz džepa vadi raščihanu strunu, provlači je kroz usne, pričvršćuje na oba kraja grane, napinje, provjerava jagodicom kažiprsta. Uspravlja violončelo, prinosi mu gudalo koje je načinio i počinje svirati Sarabandu iz Bachove Druge suite. Spušta se zastor.]
