Dezerter | Dinko Telećan

XX

Prvu pečalbarsku plaću – koju su odredili količinom kovanica preostalom nakon mjesec dana sviranja na Cvjetnom trgu, odnosno pomaganja pri odvozu kolica u supermarketima – valjalo je dostojno proslaviti, vaistinu, u restoranu o kakvom su Vuk i Boris mogli do prije mjesec dana samo sanjati. Dotjerali su se i namirisali, iz čiste zafrkancije, u Borisovom slučaju, doduše, možda i s primišlju da bi te večeri mogao isprobati par napamet naučenih, staromodnih komplimenata koji bi se mogli dopasti nekoj Kordobljanki što ne bi zazirala od prisnijeg druženja s bljedolikim neznancem iz neznane balkanske zemljice. Još ako se ta i takva ne bi ipak radije prisno družila s garavim neznancem iz druge neznane balkanske zemljice… Boris nije htio ni s pola oka pogledati desnu stranu jelovnika, onu s ciframa, ni slučajno, večeras se napokon ne štedi, vaistinu, pa su tako na stol stizali redom dimljena plavorepa tuna iz uzgoja u Cádizu, iz kvote spašene od izvoza u Japan, zatim repovi kozica u blagom umaku alioli, hladni gazpacho poslužen s kosanim pršutom, ne bilo kakvim pršutom, dakako, bio je to jamón serrano od crnih katalonskih svinja, potom juha od češnjaka, začudno raskošna s obzirom na naziv i podrijetlo, kao i carpaccio od hobotnice, sve to uz moćno i krajnje suho, bijelo andaluzijsko vino u visokim, uskim copitas od decilitra, po nekoliko copitas (vinom mamuzani toptat ćemo kopitima, jeste, lepo kažeš). Nakon kraće stanke stigla je teletina u umaku od badema, u ustima se kremasto topeća, janjeće pečenje sa začinskim biljem koje je još cvrčalo kad je stiglo na stol, riža na valencijski način te veselošarena salata od špinata i naranči; sve to pak obilno se zalivalo, dakako, još moćnijim crnjakom iz Rioje, ne, ne taj, dajte onaj stariji, gran reserva, nego kako. Molim još jednu, pa još jednu, sí, perfecto. Život je do kraja bio zaslađen razvratnim smokvama punjenim orasima i medom u šeriju, kolačem od badema i limuna te istančano drhtavim flanom iliti rožatom na španjolski način, uz po nekoliko čašica delikatnog, slatkog a ne preslatkog vina iz kasne berbe koje se pravi baš u tom kraju i koje inače razvezuje jezike ali jezike te večeri nije trebalo razvezivati, toliko bjehu razvezani da su nadglasali cijelu bučnu, punu salu, glasove koji su se odbijali od rukom plavo i crveno oslikanih keramičkih pločica na zidovima. Boris je ostavio obilat bakšiš, izišli su u toplu noć, kratko se premišljali gdje zaokružiti slavlje, potom kupili dvije debele, ali ne predebele kubanske cigare i sjeli u staru, gospodsku kavanu na rubu židovske četvrti da ispuše cigare, srknu dva espressa i po tri konjaka boje mahagonija, kako li se zvaše, svakako je bilo neko pompozno ime nekog staroplemićkog kretena s nekim rednim brojem, rekoše da boljega nemaju. Potom su još jednom izišli u toplu noć. Vuk je, još ushićen zbog uspješnog prijemnog ispita na Konzervatoriju, već počeo pocupkivati i pljeskati u ritmu buleríje, Boris je imitirao otočkog župnika, nekoliko puta morali su zasjesti na klupe podno narančinih stabala da se od pijanog smijeha ne stropoštaju na kaldrmu. Vijugale su uličice, vijugali oni na putu prema svojoj bijeloj palači, lijevo-desno, nigdje moga stana, noć kao da je bila sve toplija i onda je za silaska po strmoj, sasma neosvijetljenoj i uskoj ulici nadomak palače nastupilo smrzavanje: pred njima se stvorila figura tek nešto manje tamna od noći, mršav mladić zakrvavljenih očiju koji je držao pištolj uperen u njih. Drhtao je, ruke mu se tresle, pištolj se tresao, mrklo oko njegove cijevi, mrklije od noći koja se isto tresla, zurilo je sad u Vuka, sad u Borisa. U lijevoj ruci držao je najlonsku vrećicu iz koje je virila staklena boca. Mladić je povikao da mu daju novac, kratko trznuvši pištoljem prema dolje, u smjeru njihova struka, kao da pokazuje prema njihovim džepovima. Borisu su stale sve vitalne funkcije, pompejski paralizirano zurio je u to užasno mračno oko pištoljske cijevi koje je treperilo i zamišljao kako sada svakog časa iz tog mraka može sunuti vatrena kugla i probiti mu glavu, proći kroz očnu duplju, prekinuti sve, zamišljao svoju krv, njihovu krv kako prska po bijelim zidovima slijeva i zdesna, po zidovima zbog čije se bjeline jedino nešto i naziralo u toj noći koja im je, eto, možda posljednja. I oči su se počele privikavati na taj mrak koji je možda i konačan, Boris je osjećao kako se munjevito trijezni, kao da te večeri, za svojom možda posljednjom večerom, nije popio ni kapi vina, ni kapi konjaka, a sve one besmislene đakonije stisnule su se u njegovoj utrobi u kameni odljev što se protezao od grla do čmara. Na drvenom španjolskom mršavi je mladić ponovio zapovijed, ovaj put još glasnije i nervoznije. Njegove crvenilom prošarane bjeloočnice već su se bolje vidjele, kao i njegova gusta, kratka kovrčava kosa, ispijeno lice, magrepska fizionomija. Boris se tada prvi put odvaži odvojiti oči od pištoljske cijevi i pogleda prema Vuku koji je, vadeći lisnicu iz stražnjeg džepa hlača, progovorio zapanjujuće staloženo i rekao Marokancu da su njih dvojica sirotinja kao i on i da nemaju para, vaistinu. Tek tada Boris shvati da se i od njega očekuje da izvadi lisnicu pa to i učini, triput promašivši mjesto na kojemu se nalazila, i da, iz obje lisnice moglo se nakon svega skucati možda za kutiju cigareta. Drhturavi mladić, sada na dva metra od njih, naredi da bace novčanike na tlo, ispusti najlonsku vrećicu iz lijeve ruke, njome dohvati lisnice i istrese sitniš. Zaškilji, ugrize se za usnu, primi pištolj još drhtavijim rukama, korakne naprijed i sikne na Vuka da mu dade svoj sat.

– Šta će ti to, chaval, to je jeftin plastični sat, ne vredi ništa. Okani nas se i idi svojim putem, vidiš da nemamo ništa za tebe.

– Skini ga, daj mi ga!

Borisu se učini da se Vuk kanda prezrivo nasmiješio dok je skidao sat, blago pomicao gornji dio tijela prema naprijed i sasvim tiho, na njihovom jeziku, ne skidajući pogled s pljačkaša, govorio:

– On se boji, ovo mu je prvi put, naš je. Spremi se, saću ga.

Boris htjede, o da je samo mogao, isto tako staloženim glasom odvratiti da ne čini ludosti, da je pištolj uperen u njih, ali kroz grlo stegnuto kliještima užasa nije prolazio nikakav glas. Prije nego što je stigao još jednom pokušati popustiti ta kliješta, ruka kojom je Vuk pružao sat sunula je prema ruci u kojoj je bio pištolj, ukinula razdaljinu između njih i njega, zakrivila tu mršavu, drhtavu ruku iz koje je ispao pištolj. Vuk je u klinču udario Marokanca u glavu, ali ovaj kao da je takvih udaraca bio pretrpio na stotine, glava mu se jedva trznula i oborio je Vuka na tlo:

– Borise, bre, viči, traži pomoć! Uzmi pištolj, jebote, koji ti je đavo?

Ulažući užasan napor da se napokon otkameni i savlada đavla paralize, Vukov nedrug u nevolji ispusti piskutavo „¡Ayuda!“ na koje su se ipak odazvali jedan prozor iznad prizora upalivši žuto svjetlo i jedna glava u tom žutom svjetlu koju je Boris spazio krajičkom oka, pa se sagne i dohvati pištolj koji mu je nekoliko trenutaka visio u ruci dok je zurio u dva tijela isprepletena u hrvanju, pa ga hitne svom preostalom snagom, kao da mu se iznenada usijao u ruci, preko visokog zida, pa se približi dvojcu, opet skamenjen, ugleda mršavu ruku koja se izvukla iz stiska i dohvaća bocu za grlić, razbija je o tlo i izvodi brzi luk prema Vukovoj ruci iz koje poteče mlaz krvi.

– Udari ga u leđa, brate, drogiran je, držim ga, ne može ti ništa!

Boris zamišlja kako ga udara vrhom cipele u rebra, iako su dvije mrlje ulja u istomu zelju, vidi sebe kako se osvećuje za udarce koji su sa tri strane pljuštali u popišanom portunu, po glavi, po rebrima, u guzicu, ali umjesto njega se Vuk, zakratko pogledavši duboku otvorenu ranu na dlanu s kojega je visio komad tamnocrvene kože, u hipu odvoji od nesuđenog pljačkaša, iz sve snage ga udari koljenom u čelo, i ovaj odleti u zid, stropošta se i sklupča držeći se za glavu.

– Idi sad, cabrón, i da više nikad nisi radio ovakve stvari!

Ošamućeni Marokanac odmakne ruke od glave i pogleda Vuka u nevjerici, s mukom se postavi na sve četiri, ustane i počne teturati uz ulicu. Boris glupavo promuca:

– Kako ti je ruka?

– Pa vidiš kako je, videla je i bolje dane. Idemo brzo da je spasemo. Hajdemo do taksija, šta bleneš…

Boris ga primi pod neozlijeđenu ruku, oni krenu polutrčećim korakom i za koji čas začuše trčeći korak iza sebe. Kao da su u isti čas obojica pomislili da to cabrón dotrčava s nožem podignutim na udarac u jedna od njihovih leđa, munjevito se razdvojiše i pripiše svak uz jedan zid. Umjesto uboda nožem, mršavi mladac zakrvavljenih očiju iz trka se baci na koljena pred Vuka, sagne glavu do tla, primi objema rukama Vukovu cipelu kao sveti predmet ili glavu umrlog djeteta, poljubi je i propenta:

– Hvala vam, señor, mnogo hvala, vi ste moj spasitelj, spasitelj…

– Nisam ti ja spasitelj, barabo, Allah će te spasiti, a sada idi, mani se droge i pljačke i da te više nisam video.

Arapin podigne natečeno čelo
(iza natekline bijaše čeona kost a iza čeone kosti bijaše pospremljeno tabletama i hašišem skašeno sjećanje
na blatnu kuću u predgrađu Casablance iliti Bijele Kuće pazi ti to Bijele Kuće
ili možda negdje u gorju Atlasa na roj musave i uplakane dječice u kući
na snove o Dembeliji koja počinje na drugoj obali
na prelazak tjesnaca u tijesnoj brodici iz koje su poispadali i poutapali se njegovi drugovi
na bježanje na kupnju preskupog pištolja od sunarodnjaka koji se snašao u mutnim vodama mutnim kao one u kojima se utopiše Omar Said Ajša Nasr
o taj veliki čovjek snažnog udarca zaziva Allaha)
prema Vuku, otpuže par metara natraške, sveudilj netremice zureći u svoga nesumnjivog spasitelja, okrene se, uputi još jedan unezvijeren pogled preko ramena pa iznova potrči uz ulicu.

U taksiju, držeći u zraku ranjenu ruku umotanu u Borisovu već potpuno crvenu košulju, pokušavajući ne slušati falsete Vicentea Amiga koje su se čule s radija, Vuk reče:

– Nisam smeo onako da ga udarim, mogao je jadnik da odapne na licu mesta…

– Kakav jadnik, Vuče, mogao te masakrirati onom bocom.

– Mogao je, ali nije… Ne smeju ljudi da se biju tako, valja se ukloniti ili pružiti drugi obraz, džaba mi vera.

Boris pošuti nekoliko trenutaka, preplavljen i razjedan stidom, pretvoren u stid sâm, želuca koji se prevrtao od vonja krvi, znoja i piva iz razbijene boce, i gledajući u naslon sjedišta ispred sebe procijedi:

– Oprosti mi, Vuče. Nisam ti, pizda, pritekao u pomoć, a… a mogao te mamlaz ubiti a ja sam samo stajao ukočen k’o stup… Oprosti mi, molim te.

– Ma batali to, brate, ko šta sme da ti zameri. Nova je ovo situacija za tebe. Nisi ti bio u ratu ni tukao se sa novobeogradskim mangupima. Već ćeš ti meni jednom da spaseš život, ako uopšte budeš hteo da spasavaš život jednom tenkisti iz Vukovara, a sada samo da mi spasu ruku, ode mi život dođavola bez gitare…

Kroz prozore čekaonice već je dopirala prva svjetlost svitanja, a Boris se pokušavao moliti za Vuka i njegovu ruku, za to da Eli iz sna u Barceloni ili Tezcatlipoca ili Gospod Pantokrator kojemu je njegov drug toliko smjerno predan vodi ruke kirurga, o kad bi se barem znao istinski moliti, kad bi bilo nekoga tko ga je tome mogao naučiti, ako se to uopće može naučiti a nije iskra dara koja se lako raspiri kad već postoji čim netko tim darom obdaren dođe na svijet, kad bi znao kako biti dostojan ne Njega, jer na to sada ne može ni pomišljati, nego dostojan svoga druga kojemu nije bio drug u drami zbog koje mu se na dušu navukao još jedan sloj grižnje, kao da ništa nije naučio, kao da nikad ništa neće biti bolje.

Kad je u 9.35 kirurg na Odjelu za opću kirurgiju Bolnice kraljice Sofije u Córdobi ravnodušnog izraza lica rekao da će sve funkcije gospodinove šake biti sačuvane, Borisu su se ovlažile oči te je sklopljenih ruku podigao pogled prema neonskim svjetlima na stropu koja, valjda nekom greškom ili propustom, nisu bila ugašena.