Dezerter | Dinko Telećan
XXII
Parkiralište i sve što se na njemu nalazilo često je bilo presvučeno tankim filmom žutog pijeska iz okolne pustare, kao što se na zelenilo nedaleke rijeke ljeti poput skorupa hvatao onaj tanki prljavobijeli sloj. Kad god bi zaćarlijao najblaži vjetar, ono malo prolazne svježine bilo je praćeno tim filmom koji je mijenjao boje svemu, prigušivao ih i kanda sve stišavao, i sve je na dodir bilo suho i zrnato i blago je svrbjelo i kotačići na kolicima nekako su se teže okretali. Kad bi zapuhalo, međutim, kupci su na izlasku bili voljniji prepustiti kolica a gitanosi koji su mu konkurirali u istoj poduzetničkoj niši bijahu manje orni za prijetnje i prepirke.
Crnomanjasta čigra pojavila se na parkiralištu jednog popodneva kad vjetra uopće nije bilo a stoga niti žutog filma koji je zamućivao svijet. Mršava i brkata figura u širokoj, pohabanoj odjeći i s kapom s koje se smiješno njihala kićanka jednako crna kao brkovi mu, stvorila se niotkud i počela jurcati naokolo, s vremena na vrijeme nešto izvikujući, šireći ruke prema nebu, nakratko zastajući da bi pao na koljena, mahnito se smijući dok je u slalomu trčao između usijanih automobila. Još jedan luđak, pomislio je Boris. Samo da me ne krene pilati, takvi se zbog nečega rado lijepe za mene. Cigani mu se smiju. Kad ih čuje, on se smije još glasnije. Nije prosio. Nestao je do sutradan, kada je osvanuo spokojniji, nekako podrugljivo pogledom prateći vozače kolica. U jednom trenutku, prije nego što se itko stigao pobuniti, bacio se i on u akciju, uz pjesmu i ples, pompozne geste i grimase, i nekim mu se čudom u šakama stvorila pregršt kovanica, malo brdo stotinjarki, i s tom je pregršti stao trčati među Ciganima, ljubiti ih u obraze i dijeliti zaradu, a onda je dotrčao i do Borisa, nasmijan kao dijete, zanesen, povikao nešto valjda na arapskome i dao mu znak da ispruži dlan, pa na taj dlan istovario ostatak kovanica. Odjurio je još brže nego što je došao. Sa dva suprotna kraja parkirališta Cigani su se zbunjeno zgledavali među sobom i s Borisom.
Idućega dana prvo ga se čulo pa tek potom vidjelo: Borisa je iznenadio plač u kutu kraj glavnog ulaza, gotovo naricanje. Približio se i vidio suzama oblivenog mršavka koji je čučao. Na jučerašnju tamnoplavu kapu bile su nespretno nataknute još i crvena i zelena kapa, te kao da je na glavi imao svadbenu tortu koja se topi i svakog će se časa urušiti. Dodatno se primaknuvši, Boris više nije bio siguran u izvor tih suza. Mršavi ga ugleda, podigne ruku dlanom okrenutim prema njemu, stavi dlan na srce i opet ga podigne prema Borisu. Ovaj mu priđe sasvim blizu. „Eto ga, prilazim ja, a ne on. Jesam li se to u međuvremenu konačno upisao u lude, pa se sada ja lijepim za druge za koje ludo mislim da su lude?“ mislio je. Čovjek nasuprot njemu pokaže kažiprstom prema svojim očima i izgovori: „Dieu.“
– Bog?
Mršavi kimne.
– Bog plače, ne Tariq. Tariqa nema.
– Zašto Bog plače?
Tariq stavi prst na usne. Zatim se naglo digne, uhvati Borisovu ruku i poljubi ga u nadlanicu.
– Et toi? – upita zastrašujuće iskolačenih i zažarenih očiju.
– Boris.
– Ooo, Boris. Boris je mrtav – ispali brzo i veselo. Sada ga primi objema rukama za oba zapešća, podigne ga i zapjeva nešto iz čega je Boris razumio samo haqiq i Allah. Odvoji se od njega, već ozaren, i pojuri u smjeru iz kojega je vjetar nanosio pijesak na parkiralište. Boris je zurio u crnu kićanku na najgornjoj Tariqovoj kapi koja se žustro njihala udaljavajući se. Nedostajao joj je još samo praporac.
Dva dana potom, hitro gestikulirajući, prevrćući oči, okrećući se povremeno oko svoje osi i praveći dugačke stanke bez razaberivih razloga, na grozničavoj mješavini francuskog, španjolskog i arapskog Tariq je ispričao ono što će Boris te večeri, u tišini svoje kapelice, obzirno ubacujući neizrečene karike u priču te izostavljajući nerazumljive dijelove, sastaviti i na papiru uobličiti u Pripovijest o pijesku:
„Potekavši iz izvora u dalekim planinama, prošavši kroz svakovrsne krajolike, rijeka je naposljetku dospjela do pijeska u pustinji. Upravo kao što je do toga trena prešla sve druge prepreke, tako je rijeka sada pokušala preći i ovu, ali je ustanovila da, čim poteče u pijesak, njezina voda iščezava. Bijaše uvjerena, međutim, kako joj je u sudbinu upisano da prijeđe tu pustinju, pa ipak za to nije bilo vidljiva načina ni puta. Tada skriven glas koji je dopirao iz same pustinje prošapta: ‘Vjetar prelazi pustinju, pa tako mogu i rijeka i potok.’ Rijeka na to prigovori da teče i teče u pijesak, a ovaj je sveudilj upija; da vjetar može letjeti te da je stoga i kadar prijeći pustinju.
‘Budeš li djelovala onako kao što si navikla, neće za tebe biti prelaska. Ili ćeš nestati ili se pretvoriti u močvaru. Moraš dozvoliti vjetru da te prenese do tvog odredišta.’
Ali kako da se to dogodi? ‘Tako što ćeš pustiti da te upije vjetar.’
Ta se zamisao rijeci nije nimalo svidjela. Uostalom, nikad je prije ništa nije upijalo ni upilo. Nije joj se mililo da izgubi svoju posebnost i zasebnost. A jednom kad ih izgubi, kako može znati da će ih ikada ponovo steći?
‘Vjetar’, odvrati pijesak, ‘čini sve što treba. Podiže vodu, prenosi je preko pustinje i potom pušta da ponovo padne. Padajući kao kiša, voda ponovo postaje rijeka.’
‘Kako mogu znati da je to istina?’
‘Istina je, a ako u nju ne vjeruješ od tebe može nastati samo kaljuža, a čak će i za to biti potrebne godine i godine; kaljuža, pak, zacijelo nije isto što i potok, a nekmoli rijeka.’
‘No mogu li ostati rijeka kakva sam sada, s ovim obalama i uleknućima, bojama i sjenama, dubinama i plićinama?’
‘Ne možeš, ni u kojem slučaju’, reče skriveni šapat. ‘Tvoj suštinski dio biva odnesen i potom iznova tvori potok. Čak i danas te nazivaju tako kao što te nazivaju stoga što ne znaš koji dio tebe je suštinski.’
Kad je čula te riječi, u mislima rijeke zatitraše neki daleki odjeci. Maglovito se spominjala vremena i stanja u kojem ju je – nju ili neki njezin dio – vjetar držao u naručju. Prisjetila se također – je li se prisjetila? – da upravo tako valja biti, pa makar to ne bilo nužno i posve očito.
I tako rijeka podigne svoje pare u raskriljene ruke vjetra, koji je blago i lako prenese preko sušnog prostranstva te ju jednako blago pusti da padne čim su dosegnuli vrh deset tisuća kilometara udaljene planine. A upravo zbog sumnji koje bijaše gajila, rijeka se mogla utoliko življe prisjetiti i upamtiti pojedinosti svoga doživljaja. ‘Sada sam naučila tko sam uistinu’, pomišljala je.
Rijeka je učila i ponavljala naučeno, no pijesak tad prošapta: ‘Znam to, jer vidim gdje isto se događa iz dana u dan, i jer se prostirem od riječne obale pa sve do vrtoglavih planina. I stoga se kaže da je put kojim teče rijeka života zapisan u meni.’
Sutradan se Tariq pojavio tek predvečer, trčeći s kantom u svakoj ruci. Iz jedne se prosipala voda i ostavljala tamni trag na asfaltu, u drugoj je nešto bilo zapaljeno te su iz nje sijevali plavičasti plamičci. Jednog je kupca taj performans toliko prestravio da je pobjegao, druga gospođa ispustila je vrećice te stala istovremeno vriskati i križati se, a jedan tinejdžer gađao je Tariqa ružičastim sladoledom koji je upao u kantu s vodom. Prije nego što su ga sustigla dvojica čuvara, Tariq se zadihan i uznojen zaustavio kraj Borisa te mu promucao u uho kako ima vodu kojom će ugasiti vatru pakla i vatru kojom će spaliti blistavilo raja, pa onda nešto na arapskom, možda stih, svakako nešto vrlo pjevno, i na kraju da ćemo onda, kad ne bude ni nagrade ni kazne, vidjeti tko voli Boga dans le vrai.
Nikome nije bilo jasno gdje Tariq živi, od čega živi, zašto dolazi na parkiralište šoping centra iako ondje ne kupuje i ne zarađuje, tek se po svim vanjskim znacima i po jezičnoj zbrci moglo razabrati da je iz Maroka. Boris je imao i poneke mutne asocijacije na sufizam i na jurodive figure, svete lude koje su se provlačile kroz njegovu heterodoksnu povijest; prisjećao se priča o prividnim luđacima zvanima madždub, insanima „privučenima Bogom“ koji „ne osjećaju ni vrućinu ni hladnoću“: Miro bi o tome znao mnogo više i mogao bi mu, možda, pomoći u gonetanju postupaka i riječi mršavog brkajlije s repatom kapom, ako je uopće bilo nečega što je trebalo gonetati i ako to nisu bila puka zastranjenja pomračenog uma. Ipak, Tariqa je nešto važno razlikovalo od svih tih luđaka i poluluđaka koji su se inače brzo kačili za Borisa: razlikovalo ga je to što u njegovoj neposrednoj blizini, unatoč svem tom silovitom žaru i svoj egzaltaciji, nije osjećao onu halapljivost parazita, energetske crne rupe koja bi ga prije ili kasnije stala usisavati u sebe i iscrpljivati, pa bi se zgađen nad njenom blizinom i nad samim sobom povukao, nerijetko uz neku pretjerano grubu, razdraženu reakciju. Dapače, mršavi mu je Marokanac – u dane kad on, Boris, nije bio predan tupilu što ga je izazivala svakodnevna rutina zasjenjujući čak i krasotu bijele ljepotice na rijeci Guadalquivir – donosio čak i neku vedrinu, povlačio ga u smjeru svoga zanosa, otirao žutu prašinu s očiju, podsjećao ga da gleda prema čudesno modrome andaluzijskom nebu, da barem povremeno, uklanjajući iluziju samoće, zaboravi na granice između svoga tijela i neba i pijeska, ne da ih zaboravi, nego da se blago uzdigne iznad njih, ili da ih zaigrano zamrlja, kao kad se prstom prijeđe preko još neosušenog akvarela. I sve je to činio manje svojim riječima, koje je Boris ionako teško razumijevao, iako s vremenom nešto lakše, i svojim djelima koja su katkad bila još enigmatičnija, a više samom svojom ustreptalom i uskipjelom prisutnošću. Katkad mu se činilo da je Tariq nesvjestan pronosilac tog žara, da ga je slučajno negdje i nekad dobio u ruke, pa se pokazalo da ga za razliku od većine taj žar ne može opeći te ga otad nije ispuštao iz ruku dok ga žar nije cijeloga prožeo i počeo se širiti i onkraj granica njegova bića.
Događalo se da Tariq nestane na nekoliko dana pa i tjedana te da se opet pojavi, kanda donesen s uskovitlanim pijeskom, kao da ništa nije bilo, onda kad bi Boris već počeo pomišljati da je pronosilac žara tek plod njegova uskuhalog mozga. Jednom je nestao na više od mjesec dana, a bilo je to potkraj listopada kad su u Córdobi nakon beskrajne suše počele padati hladne kiše i mijenjati krajolik, donoseći žuđenu svježinu ali i nežuđenu tjeskobu. Borisovu su tjeskobu umjele nakratko raspršiti Vukova gitara i sve brojnije društvo što ga je Vuk dovodio u bijelu palaču, svirači flamenca zalizanih kosa, plesači i plesačice koje su noćima izluđivale crvenokosu gazdaricu, te plahe mlade Kordobljanke aristokratske ljepote s kojima bi se Vuk neprimjetno povlačio u sobu pred jutro, nakon raskalašene fieste na koju su uvijek bili pozvani svi. Borisa je iznenađivala početna klanska zatvorenost ciganskih flamenkista u čije je postupno otvaranje čak i Vuk morao uložiti mnogo truda. Dovodio je Vuk s ulice i ljude koji nisu imali veze s glazbom, ali su bili gladni i žedni pa bi im Vuk pekao jako začinjeno meso i pojio ih jakim bijelim vinom; za razliku od Borisa koji osim uslužne djelatnosti na parkiralištu supermarketa nije uspijevao naći drugi izvor prihoda, Vuk, jedini strani brucoš na kordopskom konzervatoriju, počeo je zaradu od svirke na cesti dopunjavati i satovima iz gitare koje je davao u njihovu derutnom salonu te povremenim gažama na terasi luksuznog hotela na periferiji grada.
Ponedjeljkom i utorkom, u dane kad je najmanje kupaca dolazilo u trgovinski centar, Boris je uzimao odmor, svoj vikend, i odlazio u bekrajne šetnje po bijelom labirintu Juderíje, uz rijeku koja je nakon ljetne suše ponovo nabujala, obratno od njega, podno slapova bugenvilije i mimo stabalaca jasmina čije je sitne cvjetiće brao u sumrak, kao što mu je rekao Paco, u sumrak, kada čuvaju miris koji će se otkriti kad odneseš cvijet onoj kojoj ga nosiš, brao ga je tada i bacao u rijeke ili zdence pored Averroesova spomenika, tumarao je šumama Sierra Morene, otkrivao brdska jezera, lutao među ruševinama Madinat al-Zahre do iznemoglosti, do priviđenja Azahare među ostacima arapskih lukova, Azahare koja je njegova i traži ga među jasminom i čija bi se utvara rasplinula u sumrak, nakon čega se vraćao kući i ulazio u derutni salon, gdje ga je dočekivao majstor razvedrivanja:
– Pomoz Bog, evo moga rasejanka! Idi da pojedeš nešto, u kuhinji su ti filovane paprike, supa od luka i uštipci, pa se dobro naspavaj. Paco mi je sredio neka kola, idemo ujutru rano u Granadu, da obiđemo Alhambru i sve te divote, a onda možemo da produžimo do obale, u Málagu, kažu da je još uvek lepo za kupanje. Nestaće čemer dok si rek’o uštipak, videćeš… Ej, jel umeš ti da voziš?
* * *
Tariq se vratio jednoga kasnojesenjeg popodneva, u istom ruhu u kojemu je toga ljeta – je li toga, ili već prošloga ili možda pretprošloga? – plesao po užarenom parkiralištu, ali kanda usklađen s godišnjim dobom, nekako tiši i staloženiji. O ramenu je nosio malen kožnati ranac. Izronivši iz sivila, krenuo je ravno prema Borisu, zabavljenom kolicima čiji su škripavi kotačići uporno zanosili na jednu stranu i za koja je odlučio da će biti zadnja za taj dan.
– Baurisse.
– Tariq. Dugo te nema. Ostaješ ili ideš dalje?
– Putujem. Vraćam se.
– Kamo, kome, čemu?
– Šejhu. Zove me, iznutra.
– Gdje je šejh?
– Fez.
– Fez, Maroko?
– Oui. Autobus, brod. Ideš sa mnom, vidiš šejh?
– Kada krećeš?
– Ujutro.
– Čekaj, hajdemo na gazpacho, tu u blizini, kod Rafe, pa da se dogovorimo oko svega.
– Kod Rafe? Rafa dobro ime. Šejh je Rafiq. Rafiq prijatelj.
(Na te riječi jurodivi brko poskoči raširenih ruku, i naravno da je to učinio, pomislit će Boris godinu dana kasnije kad pročita riječi Poslanikove: „Tko god ne poskoči kad čuje ime svoga prijatelja, zapravo i nema prijatelja.“)
– Rafiq prijatelj! Rafiq dovede u red ludu glavu!
– A Rafa okrijepi umornog šljakera nakon cjelodnevnog žicanja. I to za sitne šolde. Hajdemo.
Prije Rafine taverne otišli su na Tariqovo inzistiranje u Mezquitu, gdje je ovoga opet uhvatila ona ljetna groznica, praćena glasnim pjevanjem zbog kojega su ih obojicu zamalo izbacili, skakanjem i vrtnjom oko svoje osi, među stupovima oko kojih je jurodivi pravio osmice i grlio ih, grlio njega, čuvare, zalutalu opaticu i par japanskih turista koji su se htjeli slikati s njime ispod crveno-bijelih lukova te ubrzo s egzotičnom figurom uglas zapojali: „Allah-hu, Allah-hu“, japanski smjerno, proizvodeći jeku koja se ovijala oko stupova. Kao da to nije bilo dosta, po izlasku u patio Tariq se uzverao na jednu od naranči sada punih plodova te ih uzeo brati i, sjedeći skriven u krošnji, gađati njima posljednje posjetitelje u glavu. Borisu je poslije objasnio, ako je ovaj sve dobro shvatio, da im mlijeko mjesečine u glavi razbistruje suncem skrivenim u naranči. Jesu li to predoslovno shvaćene upute „prijatelja“ Rafiqa? Hoće li Boris opet bježati ako se sada, umalo nasumce, uputi dalje na jugozapad, sebi u svojim očima veći i odvažniji zato što se ne osigurava nikakvim planom, tek znatiželjom spram tamo nekog šejha? Hoće li jasmin u Maroku biti još mirisniji a bijela ljepotica opružena pokraj Guadalquivira nadmašena nekom još bjeljom i ljepšom, opruženom podno Atlasa? Hoće li grižnje biti blaže a mogućnost za onakva četiri dana bliža? Hoće li mu na išta biti odgovoreno ako nastavi s ovakvim pitanjima?
