Dezerter | Dinko Telećan

XXVII

Colombo, 26. studenoga 2004.

Stari druže, suputniče, brate,

pišem ti s otoka nešto nebitno većeg od tvojega, na rubu svijeta. Prošle su, mislim, već tri godine otkako nismo u kontaktu, barem onome epistolarnom. Ne znam jesi li mi pisao; do prije godinu dana, kada sam stigao ovamo, mijenjao sam adrese, doslovce, češće nego čarape. Nije to, doduše, teško kada ti čarape ne trebaju, ha. A meni bi trebala čitava podebela knjiga da ti samo površno opišem susrete, skretanja, padove, ushite kojima sam bio počašćen kroz ovo proteklo vrijeme. Nema za tim potrebe, mislim da i ti imaš kod kuće boljeg štiva, a i ja imam pametnijeg posla. To jest, nemam gotovo nikakva posla. Ukratko, ono što će te, mislim, zanimati, valjda i ne previše zgranuti: postao sam monah. Kaluđer, redovnik, samostanac. Da, baš ja. Iako je malo ostalo od onoga ja koje ti se zadnji put javilo. I nisam baš monah kakav bi nekome spontano pao na pamet kada čuje tu riječ; nemam, naime, stalnoga „stana“. Što je važnije, međutim: već dulje vrijeme prilično uspješno održavam minimum potreba koji dovodi do maksimuma slobode. No, opisat ću ti samo zadnjih par postaja puta, da ublažim zgranutost, ako si zaista zgranut, da ti kroz to možda i objasnim kako je do ovoga došlo. Sada su tu i okolnosti i dovoljno vremena i dovoljno papira, a nadasve sabranosti. Znam da ćeš znati čitati između redaka, razumjeti i prije nego što pročitaš, uvidjeti da si možda, u stvari, ti na Šri Lanci a ja na tvome otoku. Ali o tome kasnije.

Zadnja etapa počela je u Mumbaiju, odakle sam, već pomalo rastrojen i bez jasne svijesti o tome što više imam tražiti ne samo u Indiji nego i bilo gdje drugdje, naumio krenuti uz zapadnu obalu, koju sam u dotadašnjim putešestvijama nekako izbjegavao. Mumbai je nekad bio Bombay: ime koje sam prvi put pročitao u strip-izdanju Puta oko svijeta u osamdeset dana, sjećaš se, bio je kod tebe pa kod mene i nikada ti ga nisam vratio. (Da, opet taj Verne!) Asocijacije su ostale: luka puna džunki, sve te zemljane boje, turbani, pritajene opasnosti, zemlja slonova na kojima neustrašivo jaše Phileas Fogg dok bradati brahmani tjeraju Kalauza iz hrama jer je u nj ušao u cipelama. A ja sam u Mumbai ušao noću, nakon dva dana u vlaku drugoga razreda (a takvoga razreda na zapadu ni približno nema), i po dolasku u velegradsku indijsku noć stoti put doživio onu nepogrešivo prepoznatljivu smjesa mirisa koju je ipak teško raščlaniti, težak, gust zrak, prenapučenost koja se osjeti na koži i bez gledanja, kao da neka golema i troma zvijer dahće u tebe, uz neprestano brujanje i krčanje. Crna okna straćara smjenjivala su se s neonski osvijetljenim prozorima ureda u kojima se sjene kreću i u ponoć. Čađave čajane tipa „hole in the wall“, plave cerade uz cestu ispod kojih ljudi dišu, sirotinja koja truli u nesagledivim nizovima trulih nastambi…

(Digresija, kad već imam vremena, i ako te zanima: čak i oni zidovi, kuće, razna zdanja, ceste, objekti na kojima se primjećuje trud oko održavanja u Indiji, uopće u ovom dijelu svijeta, nekako brzo trule, truse se, habaju, krzaju, troše, linjaju, riječju, propadaju. Izvana, uzroci su klima, monsuni, zagađenje. Ali dublje: podneblju koje je kao nijedno iznjedrilo kristalnu ideju vječnosti vrijeme se brže sveti, očitije pokazuje propadljivost propadljivoga, žurnije nuka na gledanje iza ogledala i istodobno odgovara od prevelike brige o vremenitome. Kad se tome pribroje nevidljivost i beznačajnost jedinke u tako strahovitome mnoštvu, čovjeku ostaju bogovi, sagledavanje nedoglednih ciklusa preporađanja i beskonačno trpljenje i strpljenje. Sva tvoja muka i sve muke i bijede koje vidiš oko sebe tek su djelić djelića jednog Brahmina daha… Ne znam čime drugim objasniti kamenu pomirenost na tolikim licima ovdje.)

U međuvremenu, nešto od čarolije bilo se rasplinulo. Otuda, valjda, i ta konfuzija. I to je možda dobro, pomišljao sam i pitao se: vide li, međutim, raščarane oči uistinu bolje? Oči iza kojih se roje sumnje? No iza svake takve sumnje, pitanja, dogodilo se neko „ali“, iza svakog „zašto“ i „čemu“ ukazalo se nešto zbog čega bih i to „zašto“ i to „čemu“ pospremio u znojni džep, pa bi se tako ukazalo jedno žalo u sjevernoj Kerali, pusto i samo, do kojega se spuštaš među golemim kokosovim palmama što izrastaju iz crvene zemlje. Zelene dagnje izbačene na obalu označavaju nestalnu granicu do koje dopire pjena Arapskog oceana. Prema jugu, znao sam, čitao, a možda i osjećao, nema ničega doli pučine sve do Antarktika, uz sitnu iznimku Maldiva kojima, uostalom, prijeti skoro utapanje. Sjećam se toga popodneva: nebo je bilo teško, pritiskalo je, prijetilo kišom, vrane su je osjećale, vrane koje su nadlijetali orlovi prezirući njihovo kreštanje. More je bilo toplo gotovo kao zrak koji je bio vlažan gotovo kao more, i još sam se iznutra sušio od tih čudesno toplih kiša koje teku mlazovima debelim poput slonovih nogu, sve potapaju, obećavaju još više zelenila, tjeraju škorpione velike kao srednji prst do ispod prozora moje sobe. Na toj sam plaži ja, koji nikad nisam pisao stihove, poželio napisati Keralsku elegiju, o mještaninu kojega sam vidio kako sasvim netipično sjedi i dugo zuri u more, i možda su mu djeca plakala kod kuće, možda nije bio tu gdje bi trebalo okopavati palme i čistiti ribu i plesti mreže, možda nije slušao starce koji su ga korili i na licu mu je možda oživljavalo neko sjećanje a možda i nije a to nisam znao jer sam ga gledao s leđa, možda je zadnji put ovdje izvodio zvijezdu dok još nisu dolazili glasni bijeli ljudi koji se rado skidaju i slični su malim, hitrim, gotovo prozirnim rakovima što bešumno buše rupe u pijesku. Možda je bio sit mravinjaka u koji se barem toga trena nije želio vratiti, možda je bio sit sitosti, možda mu je pred prizorom oceana sve drugo padalo u vodu, možda je trebao misliti o koječemu a nije mislio ni na što i možda mu je pogled koji je klizio preko te uzbibane plavozelene površine klizio prema ničemu koje jest sve. Možda, možda.

Pa još jedno „ali“: koncerti u drvom obloženoj dvoranici Kerala Kathakali centra u Fort Kochinu, koncerti zbog kojih sam u tom gradiću proveo tjedne i tjedne… Jedna razgaljujuća lilit raga, jutarnja raga, glazba, napokon prava glazba, ne, muzika, neuhvatljiva a nepobitna, koju raspiruju gipke tamne muze golemih očiju, koju su toga jutra, bilo je to već prošle godine, svirala dvojica majstora, da si ih barem mogao čuti ti koji o glazbi znaš toliko više od mene, jedan je svirao na flauti a drugi na tabli, svirali su danu da ugođeno počne, da bi jutro sviralo samo sebe u taktu od šesnaest doba, najavilo se uzlaznom i silaznom ljestvicom pa se počelo razvijati, razmotavati, improvizirati, igrati, iskušavati na sve strane, prije nego što se dan usije i prekrije sve svojom tankom ali jedva probojnom magličastom opnom. Prije nego što ljudi počnu pljuvati, zaboravljati što su sanjali, suživljavati se sa zaglušujućim brujanjem koje ne zna za četvrttonove i milujuća glisanda, prije nego što riba počne bazdjeti i prije nego što se autorikše upale i započnu svoje tuk-tuk koje nadglašava ono tin-tal-tin-tal, koje nadglašava nas koji doista želimo čuti, čuti sebe, tebe, nas, osluškivati jutro i cvjetove koji se s njime otvaraju, uzaludno zadržati ono neuhvatljivo a nepobitno tokom polaganog ispijanja čaja s maslacem u tibetanskom restoranu, čaja što ga donosi rumena djevojka koja možda nije ni rođena na Tibetu ali joj se u očima vide kristalne visoravni a na koži tragovi sunca iznad Himalaja…

Spuštao sam se, dakle, prema jugu po zapadnoj obali i gledao kroz istočne prozore vlaka: palme, palme, meandri rijeka, široke zelene vode, zeleno lišće, zeleno, zeleno u svim preljevima i nad tim zelenim blistavo nebo, i među tim zelenilom crvena, ponegdje gotovo narančasta zemlja, voda, lišće, rižina polja, zemlja, brkati muškarci i žene s pletenicama, opet u zelenom, zelenom i crvenom, voda, nebo, zeleno i plavo; prašina, kokosi i smeće, posivjeli zidovi i okovi na mostovima preko rijeka, širokih rijeka; zeleno, zeleno, palme, na putu do Kanyakumarija, vrha trokuta, mjesta na kojemu se dogodio lom.

Pod punim mjesecom blistao je trokut pijeska kojim završava Indija, trokut veličine pola igrališta za kriket čiji je vrh uronjen u Indijski ocean, slijeva ga škropi Bengalski zaljev a zdesna Arapski ocean. Majušni trokutić na kraju golemoga. A ujutro kraj istoga tog pojasa pijeska, nakon svitanja u kojemu sunce i mjesec blistaju rame uz rame nad morem, jeo sam kriške manga na papiru istrgnutom iz hinduskog roto-romana i opijao se trostrukim suncem, i tada su počeli padati velovi, počeo je dan kad mi se napunio i prepunio kufer Indijaca, smrada, gaženja po govnima, stalne buke i galame, muljanja, glupavog smješkanja i glupavosti uopće, vrućine, žicanja, prosjaka na koje se nikad, nikad nitko ne osvrne, pa nametljivog pozdravljanja i rukovanja, mantre „your name, your country?“, kilavog engleskog, nedefiniranog klimanja glavom, otpadaka, neprestanog trubljenja auto-rikša, potezanja za rukav, guranja preko reda i laktarenja, čilija u svakom jebenom jelu, vonja pišaline na svakom jebenom uglu, masturbiranja iz prikrajka čim se ukažu obnažena ženska ramena, pa plastičnih sranja na štandovima, primitivne pučke pobožnosti, prijetvornosti, šarlatana i kvazispiritualnih prevaranata, licemjernog puritanizma, patriotizma, ravnodušnosti, tamilskog meketanja, dernjave… i iznad svega mene samoga koji sam ovamo projicirao iskonsku zemlju, obećanu zemlju, nepatvoreni život, netaknutu vertikalu, oazu duha, dodir s višim silama, čaroliju, sebe koji sam sebi utvarao da je tamo nešto bolje, čišće, dublje i više nego drugdje, sebe koji sam tamo glupavo apstrahirao Evropljanina u sebi, učitavao svoje čežnje u jednu zemlju koja je i bolja i stoput gora od stotinu drugih obitavališta ljudi na ovome potrošenom planetu, koji sam čak pomišljao da bih tamo mogao za stalno živjeti i ostaviti kosti…

Znam gdje i kada je sve zapravo započelo: u vlaku iz Ernakulama za Kanyakumari, negdje u idiličnom predjelu nadomak Trivandruma. Kako se u vlakovima više ne smije pušiti (i ovdje je vrag odnio šalu, zamisli!), odšepesao sam u prostor između vagona, gdje su vrata na obje strane vlaka uvijek otvorena. Na jednoj strani sjedio je mladi par, nogu izbačenih van, stisnuti jedno uz drugo onako mršavih stražnjica, on se držao za rukohvat na vanjskoj strani vlaka a ona za njega, šaputali su nešto i gledali zelenilo, bili su lijepi i dragi, a ja sam s leđa gledao njih i divio im se i možda im malo i zavidio. Potom su ustali i ja sam sjeo na njihovo mjesto i izbacio noge. Kad je vlak malo usporio, pripalio sam bidi – to ti je indijska cigareta za siromahe – i duboko povukao. U tom trenutku začuo sam negdje sa svoje lijeve strane, kod prednjeg dijela vlaka, duboko, gromko, krkljavo povlačenje šlajma sa dna ždrijela, iz dušnika, iz peta, iz središta zemlje, polagano, sve glasnije, a onda je uslijedila zlokobna stanka pa zvonki pucanj, kao u Indijanaca kad iz dvometarskih bambusovih cijevi ispuhnu one otrovne strelice kojima gađaju majmune visoko u prašumskim krošnjama, pucanj kroz prozor vagona u sleeper klasi, i nakon djelića sekunde projektil je završio na meni, na golim potkoljenicama, po rukama i licu, ali neraspadnuta glavnina vidjela se na koljenu: nešto svjetlozeleno i zapanjujuće kompaktno veličine prepeličjeg jajeta, nešto između gume i sluzi nalik na napola prožvakani kivi čije sam djeliće brisao sa čitavog sebe. Meni, koji sam u ratu proživio što sam proživio, to se tada, u tom trenutku, činilo kao najsvirepiji napad koji sam ikada doživio, najokrutniji udarac, nasrtaj na samu srž moga bića, paklena uvreda, prljanje moje suštine, kako da ti objasnim? Da, tu je sve krenulo nizbrdo. Prema dnu s kojega sam se mogao samo penjati, ili se u njemu raspasti i propasti. Tu je počeo taj ni izdaleka slućeni rez, prijelom neslućen ni onda kad sam osjetio kako se čarolija rasplinjava. Kumovao mu je Kanyakumari, izgleda, taj ukleti ili blagoslovljeni rt Comorin; to mjesto je učinilo nešto, bilo je u dubljem smislu Kraj Puta. Raspršilo žudnju za daljnjim premještanjem po planetu. Je li to bilo gašenje vatre ili tek sabiranje lutajućih iskara u jedan, stalan, neugasiv oganj duboko u središtu duše, dakle u središtu svega? Nakon kidanja svih zavjesa koje su igdje ikada išta uljepšavale i uokvirivale i nakon dokidanja svih izvjesnosti u pogledu posljednjih stvari? Ne, gašenje nikako nije bilo, jer u meni je gorilo, tijelo mi je bilo toplije od tropski usijanog zraka, maglilo mi se pred očima od groznice ali sam i dalje hodao, hodao, spoticao se, posrtao i teturao, kao hodajuća buktinja, danima, možda i tjednima nisam spavao ni jeo, u mozgu su mi se razbijala stakla i gomile sićušnih krhotina bučno su padale na dno lubanje pa otjecale kroz grlo, padala je zavjesa, ali gle, iza nje je bila još jedna, i onda je i ona pala ali bilo ih je još, tih zavjesa, ljuštile su se kao ljuske luka, i kao kad ljuštiš luk i na kraju ne ostane ništa, tako iza sveg tog smicanja ja nisam našao ništa, ili, ako hoćeš, „našao“ sam Ništa, Ništa za koje si ti u našim davnim noćnim razgovorima govorio kako iskače iz stvari i bića kao njihova srž, kao njihova ogoljela suština, kao lubanja iza lica, ali još točnije kao prazan, mračan prostor u lubanjinoj kugli: iza Kanyakumarija nije bilo ničega ili bilo je ništa, iza mojih nagomilanih duhovnih bogatstava zjapilo je apsolutno unutarnje siromaštvo, iza svih odgovora bečilo se jedno nedodirljivo Pitanje, iza svih dodira i sretanja i prepoznavanja nadavala se posvemašnja samoća. I gorio sam, gorio, jedino je ta vatra bila stvarna i što god s njom dolazilo u dodir, pa makar to bila piramida od zlata, začas bi se sažgalo do smiješnosti i pokazalo kao apsurdna trica, gorio sam, ali ne u zanosu, ne, to je bila najmračnija od sviju vatri, posezao sam na sve strane ne bih li se dohvatio nečega što ću privući sebi a što će preživjeti vatru, i ništa je nije preživljavalo, naravno, i nisam znao što je još uopće hranilo tu vatru i zaključivao sam (iako je i sposobnost zaključivanja završila u plamenu) da se hrani sama sobom, oduvijek i za vjeke vjekova, i vječito se zabavlja kao obijesno božanstvo vraćajući u sebe i proždirući sve što iz njega bude izbačeno, ohlađeno i uobličeno do nekog privida koji uvijek čeka ista, pakleno vruća sudbina.

U tom je plamćenju i buktenju, ne znam više gdje točno ni kako, na ljušturu mene naišao šrilankanski redovnik s kojim sam jedva mogao razmijeniti koju riječ, pa sve i da je znao više od desetak engleskih riječi ja ne bih bio sposoban za verbalne razmjene, ja, koji ja?; no spasio me, onako jednostavan i gotovo glupavo nasmiješen i u mojim upaljenim očima u tom času nekako čudnovato vrijedan svakog povjerenja, već na prvi pogled; spajalo nas je stršanje na tom vrhu trokuta, u svetom gradu među hinduskim hodočasnicima koji noću u ultrajeftinim hotelima potajno loču viski i puše hašiš pa su im danju oči crvene, stršanje jednog izgladnjelog bijelca i na ćelavo obrijanog smješka u žutoj halji prebačenoj preko ramena čija je vjera davno iščeznula odande te je bilo nejasno što tamo uopće radi, iako nimalo jasnije od toga što sam ja tamo radio, uglavnom, nešto je vidio i uvidio, vidio je da sebi sam više ne mogu pomoći i ponudio mi smještaj „preko mora“, kako je rekao; ja isprve nisam ni shvatio gdje i kako ali sam odmah prihvatio, samo sam krenuo za njim te mu bez razmišljanja predao sav sitniš koji mi je preostao po džepovima. Ribarski brod s još tucetom smiješaka u žutim haljama čekao je u Tutikorinu, mislim da se tako zove mjesto, baš smiješno, bila je večer i bila je magla u zraku kao i u meni i plovili smo satima, satima, zaspao bih u groznici pa su me smješkići polijevali morem i onda sam mislio da se utapam, i da ne duljim, sutradan smo se obreli u Colombu i odande odmah produžili za Dambullu.

Pozvao bih te ovamo kad ne bih znao da si, kao i ja, svršio s izvanjskim putovanjima, zvao bih te da vidiš ove pećine podno gorskog vijenca od ružičastog kvarca, ovu bujnost i ovaj mir i ove ljude koji su me toliko toga nenametljivo naučili i s kojima jedem i od kojih često odlazim i usamljujem se danima i tjednima. Tu sam se prvi put probudio; dobro, možda ne baš probudio, ha, to je ovdje ipak krupna riječ, ali hajde, recimo, malko rasanio, otvorio pola jednog oka… Preko knjiga više nije išlo, znao sam već o učenju i o svim varijantama učenja stotinu puta više nego bilo tko ovdje, ali sve sam to ovdje stavio u rešeto na čijem je dnu ostao tek smiješno malen grumenčić od kojega je trebalo krenuti. Ovamo je, usput, prema islamskom vjerovanju Bog prognao Adema nakon njegova zabranjenog posezanja za znanjem… Ovdje je, vjerojatno to znaš, odredište svoga životnog puta našao i osnivač katedre na kojoj sam studirao, čovjek koji je dobio ime Njanađivako, Onaj koji živi znanje; njega je, međutim, ovamo dovelo gađenje prema svijetu, mene pak činjenica da je taj svijet za mene izgubio supstanciju, postao nestvarniji od lika što ga u zraku crtaju pramenovi magle, i činjenica da sam došao do svojevrsnog kraja, ćorsokaka, odnosno, da se ne zgranu oni naši provincijalni puristi, slijepe ulice. Znanjoživac je, osim toga, bio uopće prilično gadljiv, pa tako čitam o nekim svjedočanstvima kako nije mogao meditirati ako nije imao čist zapadnjački zahod u kolibi, što mene nakon svih konduta na koje sam odlazio u ove tri godine ama baš nimalo ne uzrujava. Dijelim s njime, doduše, blagu averziju spram, kako ih je on zvao, ekipe s divljeg zapada, tragatelja za instant-prosvjetljenjem koji kao mušice opsjedaju samostane i hramove. S hipicima i neo-hipicima još se i dade razgovarati, s njima katkad i podijelim obrok, ali gugl-generacija spiritualnih turista jedva je podnošljiva – oni na meni, kad vide da vladam nekima od njihovih jezika, traže tipku na čiji pritisak se za 0,13 sekundi nalazi sve što je potrebno za komforan pristup onostranom… Ah, kao da ti ne pišem na papiru – zaboravio sam da si ti ostao s onu ili pak s ovu stranu te tehnologije (ako u međuvremenu nisi evoluirao, ha) pa su ti ovakve aluzije vjerojatno nejasne. Nema veze, razumiješ me. Sve ubrzano ide kraju, u tome nema ničeg lošeg i strašnog, i ja sam našao mjesto, ili je ono našlo mene, na kojemu u ovo malo vremena koliko je ostalo, dok nam se već pod nogama trese, mogu još ponešto napraviti na razbuđivanju sebe i bića oko sebe. Da bude barem malo manje sljepila i patnje. Svoju Asmu nisam našao; odnosno, i Natalija i Ivona i Veronika i Priyanka, sve su one bile Asma ili dio nije, ali nju, nju samu, nisam našao. No ti, čini se, jesi, ma što sad bilo s time, i time je smisao postignut. Nisam, usput rečeno, našao ni boga (ili Boga), a on (ili On) mi je svjedok da sam ga iskao, što ne znači da smijem biti ciničan prema tvome bogotražiteljstvu… Natuknuo sam na početku nešto o našoj zamjenjivosti.

Naime, vidiš kako je ispalo… Na globusu smo opisali lik lastavice u letu, u trenutku kada ptica zamahuje krilima prema dolje: jedno krilo mahnulo je na „tvojoj“, zapadnoj strani, s time da je taj „tvoj“ zapad, u svojoj krajnjoj točci, na kraju krila spuštenom prema jugu, posredovan istokom te je u suštini orijentalan – tako da sam, u neku ruku, ja zapravo bio ondje gdje si bio ti, a ti si završio ondje gdje sam sada ja. Jednostavnije: ti živiš moj a ja živim tvoj život. Oš slikovitije? Može: drugo, „desno“ krilo leprša na istoku i također se na svome kraju elegantno, iako u nešto oštrijem luku, spušta prema jugu, tako da se vršno pero gotovo umače u ocean. Glava lastavice je, naravno, u sredini, i to je ishodišno područje „tvog“ otoka i „našega“ grada koji je poluotok. Ti si se nakon „lijevog“ zamaha vratio „u glavu“ (u ishodište koje je središte) i odatle motriš let, letača i ono nadlijetano. Ja sam pak na rubu koji je moje odredište (a po tvojim bi nagnućima i temperamentu prije bilo tvoje odredište) i s njega motrim isto trojstvo, samo iz postrane perspektive. Oprosti na zamaranju spekulativnim igrarijama, nisam se u njima vježbao još od skupnih birtaških mudrovanja na faksu koja si ti nažalost ili nasreću propustio, no bilo je jače od mene – metafora smo svjetskih gibanja, šta ćeš.:)

S guštom ću čitati o svim gibanjima i zbivanjima na tvom otoku, unutarnjim i vanjskim. Budući da sam našao svoje mjesto, mjesto svoga buđenja i svoga ugasnuća – iako je i to, naravno, privremeno mjesto, sve su to obična logorovanja u pustinji, što bi rekli Tibetanci – sada barem možeš biti siguran da će tvoje pismo stići do mene.

Odano do kraja,

Miro (redovničko ime ti je na kuverti, iznad adrese)