Dezerter | Dinko Telećan
XXVIII
Ima ih koji padajuć rastu,
padajuć rastu kao lavina.
D. Cesarić
Uvijek isto, iako ne možeš dva puta na istu kozju stazu stupiti. Nikad isto.
Na Stipanje, Hram je gotov. Nisam zadovoljan, naravno. Ta nisam mrtav da bih bio zadovoljan. Ali gotov je, sagrađen. Sedam godina i po prilici pedeset jedna tisuća palidrvaca. U stručnom časopisu arhitekata opisali bi ga po prilici ovako:
„San o stacionarnom objektu koji ne negira prostor, već zaneseno provocira ultimativnu rezonanciju s okolišem: vizija. Prostorna velikodušnost koja dopušta višestruke mogućnosti, to je bila vizija arhitekta Potjehovića. Eter protjeran kroz prividnu banalnost materijala, kroz prefabricirane nosive elemente kao potpornje nevidljivog. Svjesna materijalizacija želje koja definira jedan vitalni sustav. Drugim riječima, spontana morfologija dovela je do izborene lagodnosti u kontradiktornostima.“ Itakodalje.
Čak i Beli respektira dovršeno djelo i ne pokušava svojim čuvenim krošeom, mekim ali munjevitim, odlomiti dijelove koji strše i time ga živciraju. Možda i zato što samo gleda kako da se ugrije, sklupčan u najskrovitijem kutu, jer ledeni vjetar prodire i kroz zidove. Sjedim naslonjen na jedan od tih zidova i cigaretu pripaljujem žigicom koju ću sa zadovoljstvom hitnuti kroz prozor. Kontempliram djelo, zdanje, kreaciju, tu dovršenu stvar, i padaju mi na pamet one goleme mandale što ih tibetanski monasi prave od raznobojnog pijeska. Danima i tjednima usredotočeni su samo na tu krhku geometriju, ne razmjenjuju ni riječi, obrijanih glava nadnesenih nad šarenu površinu kao da i ne dišu dok pomoću metalnih cjevčica nanose zrnce po zrnce, a budući da ipak dišu, ponekad nose povez preko usta kako dah ne bi uskovitlao prah. I kad je sve gotovo, kada zablista vrtoglava mikrokozmička struktura, slijedi ceremonijalno uništenje: dio po dio, po točno određenom slijedu, pijesak se uklanja s površine i skuplja u ćup. Ćup se potom zamata u svilu i odnosi do najbliže rijeke u koju se prosipa prah. Zorno i lijepo, pokazuje se nestalnost svega stvorenog i sazdanog. Tako bih mogao i ja: razvaliti kuću i ritualno, u zoru, baciti sve te tisuće šibica u more. Ili bih je mogao spaliti: kakav bi to krijes bio! I onda skupiti pepeo u maramu i prosuti ga u more. Da, kremacija je bolja zamisao. Ipak, volio bih da Asma prije toga vidi hram.
No dosta dokonih razmatranja, vrijeme je za uspon. I za silazak. Meridijalni je trenutak, vrijeme zdvojne tišine povijesnog podneva, kako se izrazio jedan Mirov učitelj kroz kojega je titrao nemir svijeta. Mali mul nadvisuju sivi valovi, povremeno i nestaje u pjeni, u stapanju sivoga sa sivim, a kad se valovi spuste zablista mokar kao netom nasukani kit. Jedino su mocire nepodložne preobrazbama i nikad ne mijenjaju boju. U postojanosti (dakako prividnoj) slijede ih čempresi, koji se tek blago preinače kroz godinu. Ledeni vjetar svrdla kroz slojeve odjeće.
Kod kasarne sam ipak već ugrijan od hoda. Osvrćem se: mali bijeli drveni kaići u uzbibanoj sivoj masi, izdaleka sličnoj ljepljivoj želatini koja će domalo progutati te razbacane bijele predmetiće. Preda mnom crna koza, ne miče se, naviknuta na moj prolazak. Štoviše, kao da je prkosno zagledana u mene, gotovo ustremljena na poklopcu gusterne. Čini mi se da joj posred čela stidljivo izbija jedan mali, krhak rog. Brzam dalje, kozjim putom umjesto nje. Evo me pred Vjekom i Tikom. Uočavam ruzinava mjesta, idući put trebat će baciti ruku boje. Traljavo je to, znam, caru ne dajem puno. Širim ruke, okrećem se na vjetru kao derviš, pred očima mi promiču uvala, Mali blizanac preko puta, crkvica nasuprot na Brigu pa opet ta dva stupa. Zaustavljam se, polažem desni dlan na lijevo i lijevi dlan na desno rame, zagledan u crveno tlo, načas prekidam vrtnju svijeta, pa produžujem dolje. Makija je manje-više uvijek jednako gusta, ali sada je nekako prohodnija, pruža manji otpor, manje bode i grize. Nema ni plodova zbog kojih bih zastajao. Usjek između povijene crnike i kržljavog borića vidljiv je kao nikad i propušta me prema uvalici, trima stijenama, prema ulazu u Pizdinu. More je prešlo prag sakralne dvorane, zato sam i obuo čizme. Sa sobom je donijelo grude katrana i standardan repertoar boca koje su izgubile naljepnice, najlonskih kesa izblijedjelih do prozirnosti, limenki piva stranih marki, prezervativa, tetrapaka, ambalaže šampona, motornih ulja i deterdženata, isplaženih konzervi sardina, pašteta i mesnih doručaka, gumā i bovā, poderanih sandala i polupanih kašeta. Sav se taj otpad nagomilao u jednom uglu predvorja, kao da ga je nešto zaustavilo da ne prodre dalje.
Sjedam na kamenu klupu, more mi do gumenih gležnjeva. More buja, ali ne ovdje, ne još: daleko, daleko od jadranske mikroploče i njene rotacije: oživljuju tektonski divovi u crnoj dubini, pokreću vodenu masu, prenose snagu na nju, svoju nezaustavljivu, tromu, orijašku moć koja se širi navlastito prema zapadu, jugozapadu i sjeverozapadu, širi se u nezadrživim polukruzima ili tričetvrtkruzima, nadire u prijetećim prstenovima koji su iz svemira tek sićušni nabori u plavetnilu a ovdje, u spilji, nalaze svoj daleki odraz u milimetarskom podizanju mora, tu, u polumraku Pizdine, od gležnjeva prema gore, jedva primjetno, ali ipak evo već pazi gle, dok ondje, također jedva primjetno, val nesagledivo raste i raste i ljudi ga, ukipljeni, gledaju s obale, s mnogih obala, tu zapjenjenu neman iz druge dimenzije, i trče i urlaju tek kada sjena vala padne na zemlju, na palme, na kolibe, i urlici bivaju prigušeni a trčanje obesmišljeno kada se vodena planina sruči na bespomoćna bića i na lomna zdanja od kolaca, pruća i lišća, na sva bića osim na ptice, ptice kojima su tek trbusi i kandže malčice poprskani dok voda dolje sve prekriva, usisava i vuče sa sobom, duboko u unutrašnjost kopna, usisava i vuče i lomi i obara, i dok bog Tezcatlipoca urla od smijeha visoko iznad tog prizora, više i od ptica; i Mirova obrijana glava tek je crna točka, čioda koja se neko vrijeme zadržava na površini, trzavo plutajući i sudarajući se s odlomljenim komadima drva, i onda tone u pjenu, gubi se, još na tren izroni i konačno nestane u vrtložnoj stihiji. U pleksusu osjećam drhtanje pa potres, osjećam rasjed po dužini tijela, ćutim kako bi se kroz taj rasjed moglo izliti sve to more koje buja, evo ga iznad čizama, ledeno, i sada se pojavljuješ ti, i čudo je to što se pojavljuješ ovdje i sada, u ovoj polutmini, u Pizdini, u pripizdini, usred slinavih crnih siga, u spilji u kojoj je moja nana izgubila nevinost i u kojoj sjediš do mene na kamenoj klupi koju su istesali bogovi polutame, u svjetložutoj haljini koja na svome donjem, smočenom rubu postaje tamnožuta, čudo je i to kako držiš ta svoja nježna stopala u ledenome moru koje raste, izuvši sandale vjerojatno još i prije ulaska u spilju, kao što ti vjera nalaže, sandale koje si odložila desno od sebe, na taj izbečeni kamen koji se ruga slinavim stalagmitima, i istodobno sve to nije baš nimalo čudno, baš je tako trebalo i treba biti, baš ovdje i sada, baš mi, Asma i Boris na Stipanje dvijetisućečetvrte u Pizdini, zagledani u prošlost zemljinih formacija i u sadašnjost plime, bosonogi, nakon deset tisuća svojih smrti, prije prošlosti i nakon budućnosti, tako je zapisano, napisao bi netko, ali ne, nije zapisano jer su ljepota i sloboda u nenapisanome, u onome što Milostivi i Samilosni zaigrano pušta da sebe izvodi u neskrivenost, pa makar ta neskrivenost, ta čistina i čisti obzor bili tu, skriveni spram poharanog i oboljelog svijeta, u vlažnoj i hladnoj spilji gdje se već dodirujemo ramenima i gdje mi kažeš:
– Ovdje je k-k-kao u dvorištu: ti i ja, voda.
I gdje ti kažem, prešavši preko toga da voda nikako nije isto što i more, bez obzira na prapočelo:
– Kao u dvorištu, da.
I gdje još kažemo:
– Ali ovdje ništa nije kao tamo. I sve se vidi, iako je tako tamno. Vidimo jedno drugo. Ali stvarno vidimo. I ne skrivamo se, iako je tako skrovito. Zar ne, Beaurisse?
– Da, ali ja neću da dalje zebeš ovdje. Idemo odavde, putem ću sakupiti granja prije nego što padne kiša i smoči ga. Zapalit ćemo vatru i lijepo se ugrijati. I dobro ćemo se najesti. Voliš li lignje?
– Volim, jako. Davno ih nisam jela, odmalena. Sjećam se kad ih je mama zadnji put ispekla na roštilju, kod nas u Tangieru. Prethodno ih je marinirala u maslinovom ulju i limunovom soku, s ljutom paprikom i korijanderom.
– Ja ih najviše volim kad se sasvim friške, još žive i neočišćene, bace u tavu s malo ulja. Znaš li da im je sada kod nas sezona? Najbolje je otići kaićem, ali za večeru sigurno možemo uloviti nekoliko komada i s kraja, u Maloj uvali, peškafondom.
– Mogli bismo onda zajedno, pokazat ćeš mi. Samo da se prije toga presvučemo i malo utoplimo. Idemo li?
– Ajmo ća.
