Valcer zmija | Ana Brnardić

FANTOM

 

O Njemu, dok se ne govori, pronalaze se slučajni tragovi. Poput mene, za koju nitko ne zna gdje živi, ljudi se presvlače u titrave četveronožne životinje koje noću opipavaju trave. Uspije ga se zazvati: on odgovara glasom nimalo bezopasne životinje. Ili došeće u tijelu debele crnkinje čiji jezik ne razumijem. A tad je već vrijeme za spavanje, pa se gase lampe i tiho pospremaju šalice. Ne, o Njemu nismo ništa doznali. Spavamo kao naslagani suharci.
Ali, nije li on taj koji ne želi otkrivati dio po dio mene – koji želi da mu moje lice ostaje zauvijek tajno i zabranjeno? Nije li on odbio šalicu čaja kad sam ga već gotovo poduhvatila za ruku, a on plahijega pogleda od srndaća, prstom mi nacrtao mali lakunoć? U zraku je ostao dah nečega, krilce i latica nekog godišnjeg doba koje je živjelo u njemu. A poslije smo, kao dva različita stabla ili jezera, spavali u svojim različitim drvenim školjkama, u čamcima koji su zaplovili. No, to je bilo davno. Viđali smo se poslije, rukovali, nikada poljubili, doručkovali, popili vina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.