Valcer zmija | Ana Brnardić

FANTOM

O Njemu, dok se ne govori, pronalaze se slučajni tragovi. Poput mene, za koju nitko ne zna gdje živi, ljudi se presvlače u titrave četveronožne životinje koje noću opipavaju trave. Uspije ga se zazvati: on odgovara glasom nimalo bezopasne životinje. Ili došeće u tijelu debele crnkinje čiji jezik ne razumijem. A tad je već vrijeme za spavanje, pa se gase lampe i tiho pospremaju šalice. Ne, o Njemu nismo ništa doznali. Spavamo kao naslagani suharci.
Ali, nije li on taj koji ne želi otkrivati dio po dio mene – koji želi da mu moje lice ostaje zauvijek tajno i zabranjeno? Nije li on odbio šalicu čaja kad sam ga već gotovo poduhvatila za ruku, a on plahijega pogleda od srndaća, prstom mi nacrtao mali lakunoć? U zraku je ostao dah nečega, krilce i latica nekog godišnjeg doba koje je živjelo u njemu. A poslije smo, kao dva različita stabla ili jezera, spavali u svojim različitim drvenim školjkama, u čamcima koji su zaplovili. No, to je bilo davno. Viđali smo se poslije, rukovali, nikada poljubili, doručkovali, popili vina.