Valcer zmija | Ana Brnardić

U KUĆI SE SKUPLJAJU ZIMSKI

 

Ali čim se pojave zelene pruge, na očima zastaju kazaljke,
pojave se ptice-djevojke.
Tako se skupe te nalikuju pitomim šarama zmije.
Love neznatne muhice prajezicima. O, kad bi te djevojke
znale govoriti, barem pjevati neku pjesmicu
iz obližnjeg bara!
Zaveli su ih mrvicama kruha, kapima iz voća,
A da su ga pustile: jedini glasić poput pucnule slučajnosti,
Sve bi svršilo, pošli bismo kućama.

O, da nam je Marija htjela pisnuti o tome,
svi bismo se prenuli iz mjesta.

Bilo bi dovoljno kihnuti: hej!
Ali braća s crvenim kapama i cipelama koje mrve snijeg
nisu stigla
rasteple se mrve.
Ove djevojke – nisam s njima – ne govore
ptičje stvari, nego povjerljive dokumente. Ondje, u kuhinji,
neka ljepota u makovu zrnu.
Jesam li odtugovala? O, nježnosti, kako si otrovna poljupca.
O, brdo bijelih ruku, kako si
prhko i prašnjasto! Trubo,
s tobom ću popričati.