Valcer zmija | Ana Brnardić

ZARUČNICI

U četiri sata stigli su prinčevi – tako ću ih zvati. Obojica su daleko, daleko životom svojega duha od mene. Nastojim im se približiti koliko mogu. Izgledaju poput zaručnika.
Jedan ima duh sličan mojem, primjećujem. Drugi se nadovezuje na prvog nekom neobičnom sponom, zapravo ljubavničkom – a skrivenom u svojoj sramežljivosti. Vrlo su mladi i plahi. U mom pogledu traže iskru simpatije, sviđa im se red stvari u sobi kojima je odano poštovanje i priznata plemenitost. Melankolični princ ustaje da skuha crni čaj.
U sobi kruži nevidljiva posluga.
Mladić koji ovdje stoluje zove se Bijeli Car. Poput drevnih vladara, on odlučuje pobijediti, i niti jednoj ptici u vrtu pružiti imalo naslade. Pretvara se u golemog promatrača – čini se kao da lebdi nad stropom – to me smeta ali mi i godi.
Prinčevi, posve obuzeti zasebnim viđenjem stvari, i samozadovoljni zbog svoje ljepote, ništa ne primjećuju.
I jer on to naređuje, otvara se bunar želja oko kojega se skupljamo, ne znajući ništa jedni o drugima. Dva princa, Bijeli Car i ja, skutrena u ljusku.
Primiče mi se jedan od zaručnika. Pokreti su mu još raspršeni i neozbiljni. Prsti poput gladnih paukova zahvaćaju uho šalice. Nevidljiv plašt pada mu preko leđa. Ne sviđa mi se njegova druga narav koja mu zbog straha od oca priječi da se umiri, da sjedne na tron, i da se zaljubi u ženu.
A odakle ta ljubav koja nam svima raste iz leđa kao endem? Uvjerena sam da su bila krila na trenutak. I Bijeli Car najednom pušta da mu smijeh nekontrolirano suklja iz grla.