Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

BRODOVI U TAMI

 

Glatko poput gutljaja svježe vode koji klizi niz žedno grlo, svemirski brod M. Kukurin kretao se kroz mračni vakuum. U praznoj zapovjednoj prostoriji, treperenje dioda i glavnog brodskog monitora degeneriralo je mrak u polumrak. Sergej, vođa ove nesretne istraživačke misije, odsutno je zurio u Ništa.

A Ništa je bilo svugdje.

Plovili su kroz sveobuhvatno, sveprisutno i sveukupno ništavilo. Sonde koje su izbacili pokazivale su do zadnjeg bita identične informacije: vani nije bilo ničega. Već dvadeset dana nisu vidjeli zvijezde. Nikakvim postupkom nisu uspjeli ustanoviti postojanje ni jednog objekta, čak niti prašine. Nije bilo šumova na radio frekvencijama, nikakvih fotonskih paketića, nikakvog zračenja. Ništa.

Na svim monitorima, na zaslonima svih instrumenata. Samo Ništa.

Zvuk klizanja vrata poremetio je suptilnu solo dionicu koju je statički elektricitet izvodio na kontrolnim uređajima i Martin je ušao u zapovjednu sobu. Sergej nije reagirao. Promatrao je njegov jedva vidljivi odraz što ga je blijeda neonska svjetlost, koja je zajedno s 35 godina starim navigatorom i održavateljem brodskih sustava ušla u Sergejevu oazu osame, ocrtavala na praznoj i crnoj površini monitora.

– Štogod novog? – upitao je pridošlica.

– Ne.

– Ja sam otkrio nešto novo.

– Da? Što to? – hladno je izustio zapovjednik.

– Novu nijansu crne boje. Mogu li je nazvati po sebi?

– Ja, kao vođa ove misije, zadržavam privilegiju da se svi fenomeni otkriveni za vrijeme njezinog trajanja nazivaju prvenstveno po meni, bez obzira tko ih je otkrio – priuštio si je Sergej šalu.

Obojica su bila poznati u floti. Martin po svojoj pretjerano kaotičnoj naravi i činjenici da već sedamnaest godina efektivnog vremena leti svemirom, a Sergej po prilično nezgodnom medicinskom detalju, uzrokom mnogih spekulacija na temu njegove podobnosti za daljnje obnašanje zahtjevnih funkcija.

A ako se ikad izvuku iz ovog ništavila, biti će poznat i kao jedini zapovjednik koji je ikada svoj brod i posadu proveo kroz crnu rupu. Naime, prije dvadeset standardnih zemaljskih dana brod M. Kukurin nalazio se na znanstveno-istraživačkoj misiji, kružeći oko ruba gravitacijske sile crne rupe u sazviježđu Labud. Zadatak: približiti se koliko je to moguće, ispustiti sonde, očitati mjerenja, prikupiti podatke, zabilježiti opažanja i vratiti se.

Tada se desila najgluplja stvar na svijetu.

Sergej je odlučio približiti se do same granice iza koje nema povratka. Njegov autoritet je bio dovoljan da nitko od posade ne protestira. Osim naravno, one ciganske kurvice Delfine, koja je MORALA napomenuti da se izlažu nepotrebnom riziku i kako ona želi da se zabilježi kako se ona tomu protivi. Umišljena glupača bila je prva Romkinja u svemiru. Po Sergejevom mišljenju, izabrana je za misiju iz čisto političkih razloga.

I posebno ga je iritirala činjenica da je imala pravo. Desila se nedopustiva greška u navigaciji, značajno odstupanje od željenog kursa. Našli su se daleko preko ruba, ispaljeni u vječno gladno ždrijelo crne rupe. Senzori su pokazivali alarmantno naprezanje trupa, a zatim su otkazali. Na nekoliko dugih trenutaka je kompletna elektronika prestala raditi.

A onda se sve vratilo u normalu.

Zapravo, ne baš sve i ne baš sasvim. Jer, iako je elektronika proradila (a brod se očito nije raspao) i preživjeli senzori nisu pokazivali anomalije, ipak nešto nije bilo u redu. Našli su se usred Ničega. Motori su radili i zauzeli su nasumično odabrani pravac, u nadi da kad-tad moraju pokupiti signal nečega. Bilo čega.

Ali, već dvadeset dana nije bilo nikakve promjene. Ništavilo je bilo besprijekorno, za razliku od psihičkog stanja posade. Sergej je podignuo pogled s monitora prema Martinu i upitao:

– Je li to bilo sve što si htio? Želiš li još koju vitalnu informaciju podijeliti sa mnom?

– Da. Tini ću prosuti zube ako još jednom otvori usrana usta. Danas je imala izvjestan komentar o krajnje neugodnom vonju Delfinina romskog znoja.

– Žene. Delfinu ni ja radije ne bih držao na brodu, ali Tina stvarno nije normalna – konstatirao je Sergej.

– Predložio sam joj da izađe iz broda i nadiše se svježeg zraka. Ja ću ubiti tu glupaču prije nego što sletimo, časna riječ. Ona stvarno nije sposobna koegzistirati s drugim ljudima.

– I tvoji su bivši suputnici imali zanimljivih komentara na tebe, kako se može pročitati u tvojim karakteristikama – primijetio je Sergej

– Nisam jedini na ovome brodu o čijem se mogućem otpustu iz službe raspravljalo.

Martinu se u glasu osjetila promjena raspoloženja.

– Spomeni to još jednom i JA neću biti jedini na ovome brodu kome nedostaju neki dijelovi tijela. Jasno?

Sergej je ustao i sada je stajao ispred Martina, unoseći mu se u lice. Martin nije bio impresioniran Sergejom kao potencijalnim izvorom fizičke prijetnje, ali nekakva ideja o poštivanju zapovjednika je ipak dala prevagu.

– Jasno – rekao je Martin, okrenuo se i napustio sobu, sa željom da se pomokri na Sergejev leš.

I naglo se vratio, jer je Sergej uzbuđeno vikao.

 

* * *

Nekoliko trenutaka kasnije, svi su bili u zapovjednoj prostoriji. Tina je ušla posljednja i stala što je mogla dalje od Delfine. Sergej je pogledom pratio Delfinine pokrete, bijesan što mora priznati da izgleda fenomenalno. Bilo je toliko erotičnosti u njezinim pokretima ruku i senzualnoj liniji vrata, da je Sergej protiv svoje volje osjetio erekciju. A onda ga je bol u ožiljku koji mu je ostavila operacija tumora, podsjetila da je to samo fantomski osjet, te da bez alata nema ni zanata. Postoji samo bol koja se stvara kad tijelo pošalje krv prema zašivenim žilama. Grč mu se pojavio na usnama i nije uspio sačuvati mirnoću glasa dok je govorio.

– Dobro. Našli smo signal. Brod, nepoznat model, ne odašilje identifikacijski kod. Puno je veći od nas, dizajn izgleda kao ljudski rad. U pogonu je, ali ne mogu ostvariti nikakvu vrstu komunikacije. Nastavit ću pokušavati uspostaviti kontakt dok mu se ne približimo, a vi ostali… počnite se pripremati za prelazak na brod. Delfina, ti ostaješ na Kukurinu. Hajde sad, svi na posao!

Delfina je zaustila nešto reći, ali odustala je. Bila je svjesna netrpeljivosti koju prema njoj osjećaju Sergej i Tina i ta spoznaja ju je tjerala do ruba suza. Posada se marljivo rastrčala po brodu, sretna što se konačno nešto dešava.

Sergej je pokušavao uspostaviti kontakt, osjećajući kako mu bol jenjava. Tina je proklinjala sudbinu koja ju je stavila na brod zajedno s inferiornom posadom. Martin je zamišljao kako velikom sjekirom komada svoje suputnike.

Brod koji se približavao bio je golem, potpuno crne boje i bez ikakvih oznaka. Izgledao je sablasno. Spuštena rampa za pristajanje bio je jedini znak komunikacije koji su dobili od fantomske posade.

Uskoro su svi osim Delfine bili na utihnulom crnom brodu. Dok se ona molila da sve prođe u redu, Martin je proživljavao intenzivne trenutke straha od nepoznatog. Tina je željela biti sama, otići i riješiti se imbecila koji su činili ostatak njezinog tima. Sergej ih je želio pobiti sve. Cijelu jebenu ljudsku vrstu, počev od žena.

Jedan po jedan hodali su mračnom utrobom nepoznatog broda. Djelovao je zastrašujuće pusto i mrtvo, nalik na unutrašnjost napuhanog trupla lišenog crva i ličinki. Velika vrata su se otvorila pred njima i oni su ušli u hodnik.

– Ne mogu vjerovati… – zadivljeno je izgovorila Tina. Pred njima su se ukazali redovi s tisućama kriogenskih komora, poslaganih gusto i uredno, poput sadnica u stakleniku. Među nizovima stajalo je visoko postolje s komandnim pultom, centralnom brodskom upravljačkom jedinicom te vitalnim navigacijskim uređajima.

Za pultom je sjedio ljudski lik.

Polako su prišli postolju i lik se ustao i okrenuo prema njima. Bilo je teško procijeniti njegovu visinu, jer su ga zbog postolja gledali iz žablje perspektive, ali mogli su primijetiti da je bio odjeven u potpuno crno odijelo jednako neoznačeno kao i brod. Lice mu je skrivao neproziran vizir. Nešto neodređeno u njegovoj figuri svima je lansiralo jezu kroz koštanu moždinu.

– Pozdrav! Mi smo posada broda M. Kukurin, na znanstveno-istraživačkoj misiji. Ja sam Sergej, vođa tima. Pokušavamo utvrditi koordinate i vratiti se prema Sunčevom sustavu – Sergej je prvi progovorio.

– Dobro došli na moj brod. Moje ime je Haron, a funkcija broda je transport – domaćin mu je odgovorio glasom nalik na vjetar koji puše kroz ledenu špilju

– Po kriogenskim komorama, reklo bi se na duže staze – Sergej se trudio započeti manje formalan razgovor, ali konstantno je osjećao preplavljujuću potrebu da bude negdje drugdje.

– Najduže staze, kao što ćete i sami vidjeti – bezosjećajni glas samo je pojačavao sablasnu atmosferu.

– Kako to mislite? – Sergej je ZNAO što se dešava, ali je odbijao prihvatiti.

– Rekao sam vam. Ja sam Haron – glas mu je tiho ispredao mrežu neraskidive paučine oko njihovih umova i tijela.

– Haron, kao mitski brodar koji prevozi… duše umrlih? – pitala je Tina želeći bježati, ali ne uspijevajući uspostaviti kontrolu nad vlastitim nogama.

– Upravo – njegova se volja kao ogroman, sivi zastor od olova, spuštala preko njihovih krhkih, smrtnih umova.

– To je smiješno. To je suludo! – vikao je Martin. Ni on se nije mogao micati, snaga mu je bila uskraćena.

Tišina.

– Znači, sve ove komore… to su mrtvaci… njihove duše? – upitao je Sergej.

– Da.

– Ali, to je neka greška! Pa, mi smo živi! Mi ne trebamo biti ovdje! Mi smo živi! – jecao je Martin beznadežno.

– Nitko ne prolazi živ kroz crnu rupu, to ste trebali znati. To se samo vaš duh ne može otresti uspomene o smrtnom tijelu.

Četiri komore, nalik kriogenskim, otvorile su svoja gladna usta odgovarajući na neizgovorenu Haronovu zapovijed. Haron je imao apsolutnu vlast nad svime u crnom brodu, uključujući i gostujuće putnike.

– Zauzmite svoja mjesta – naložio im je.

Rezignirano i poslušno, kao da su narod čije konce vuku ruke vještih političara, pošli su k ležajevima. Odjednom se Tina okrenula, krajnjim naporom volje:

– A Delfina? I ona je prošla kroz crnu rupu! I ona treba biti mrtva! Zašto ona nije tu?

– Za nju postoji drukčiji aranžman. A sad se raskomotite, dug je put pred nama.

Bez riječi su poslušali naredbu, nesposobni oduprijeti se neminovnosti. Haron se vratio komandama i crni brod je nastavio po tko zna koji put prelaziti svoju zagrobnu rutu.

Daleko iza njega, okovan crnilom, ostao je znanstveno-istraživački brod M. Kukurin.

Na njemu je Delfina zgrožena promatrala kako njezini nekadašnji suputnici bez objašnjenja nestaju u daljini. Bez njezinog znanja, dešavala se posljednja segregacija.

U tom užasnom trenutku samoće, straha i očaja, nije bila svjesna da s druge strane Svemira već hrli jedan brod poslan da pokupi baš nju.

Jedan brod satkan od svjetla.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.