Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

TKO S ĐAVOLOM TIKVE SADI…

 

UPOZORENJE:
PRIPOVIJETKA SADRŽI PSOVKE I PROSTAČKE IZRAZE, OPSCENE ALUZIJE, DEKADENTNE IDEJE, GRAMATIČKE I PRAVOPISNE GREŠKE TE SUBLIMINALNE PORUKE KOJE VAS MOGU NATJERATI DA PRISTUPITE SOTONISTIČKOM KULTU ILI DA KUPUJETE MAJICE SA ZNAKOM OPASNE ZELENE ŽIVOTINJE. ZBOG TIH RAZLOGA NE PREPORUČUJEMO ČITANJE OVE PRIPOVIJETKE OSOBAMA KOJE IMAJU RAFINIRANI UKUS ZA KNJIŽEVNOST ILI PAMETNIJA POSLA.
UPOZORENI STE.

U cijelome gradu i okolici najpovoljniji omjer cijene i kvalitete domaće rakije, koja se potajice toči ispod pulta, možete naći u krčmi Veselija strana ulice. Krčmu ćete lako prepoznati, nalazi se točno preko puta gradskog groblja. Osim spomenutog, posebna je i po tome što je jedan od dva posljednja ugostiteljska objekta u regiji koji još imaju javno istaknut naziv krčma.

Kada nije vrijeme sprovoda, obično je u krčmi tek nešto manji broj ljudi. Vlasnika krčme, veselog gospodina Srđana, uopće to ne brine. On će vam reći da manjak kvantitete gostiju nadoknađuje kvalitetom istih. Odnosno: Nek’ ih ima samo pet. Al’ piju k’o da ih je četrdeset!

Među takve kvalitetnije goste jamačno spada i Miroslav Tić, zvani Mirko.

Mirko je diplomirani psiholog-profesor. Diplomirao je prije osam godina i unatoč ustrajnom pokušavanju nije našao radno mjesto u struci. U posljednje vrijeme radio je kojekakve honorarne poslove, od anketiranja, davanja instrukcija učenicima, akviziterstva i prodaje polica osiguranja, do pisanja seminara i diplomskih radova lijenim studentima. No, čega god da se uhvatio – nikad novaca od toga. Konstantno je bio u dugovima. I koliko god bio dužan, za rakijicu u Veselijoj strani ulice uvijek se našlo.

Večeras Mirka nalazimo naslonjenog na šank i pristojno pijanog.

Prvi dnevnik HTV-a je pri kraju, a Mirko uredno bazdi po rakiji i mršti se na vremensku prognozu. Pored njega, nesiguran na visokoj barskoj stolici, sjedi mesarski pomoćnik Hrvoje. Nakon nezgode na poslu prozvali su ga Troprsti Hrvoje i Trica. Zbog tih je nadimaka veseli krčmar Srđan već više puta morao čistiti s poda alkoholom razrijeđenu krv i zube previše lajavih gostiju.

I Hrvoje je također u alternativnom stanju svijesti. Promatra tupim telećim pogledom Mirka i započinje konverzaciju:

– ’Ej, Mirko!

– A? – odvraća akademski obrazovani građanin.

– A jes’ naš’o pos’o, a?

Ts je otprilike zvuk koji proizvodi Mirko, niječno odmahujući glavom.

– Nema posla, a? Jebem ti ja državu kad s fakultetom ne mo’š nać’ pos’o, a? A, je l’ tako?

– Tako je – uzdiše Mirko. – Srđane, daj nam još po jednu duplu.

Srđan spremno istače zadnje mjerice rakije iz boce koju je otvorio i ostavio da mu otvorena stoji pri ruci čim je vidio da mu ova dva pijanca ulaze u krčmu.

– Vi’š ti nepravde. Ona gamad u saboru, da im pas milu mater, oni niš’ ne rade. Ni vlast, ni opozicija. Samo sjede i tove se k’o prasci pred Božić. Oni imaju pos’o, a neće da ga rade. A ovak’i k’o ti, koji ‘oće da rade, ti ne mo’š da nađu pos’o! A radijo bi, je l’da? – revoltirano je mumljao Hrvoje.

– Bi’, nego šta nego da bi’! – potvrdio je Mirko njišući se lijevo-desno, poput barke na valovima.

– A je l’ tako da bi?

– Tako je! – uskliknuo je Mirko u maniri posjetitelja političkih skupova.

– Tako je! – ponovio je Hrvoje i dodao: – Srđane, daj nam još po duplu!

Srđan je već unaprijed otvorio novu bocu, poznavajući u dušu svoje pacijente.

– E, radio bih… ono… – petljao je Mirkov jezik u neuspješnom pokušaju ostvarivanja veze s mozgom.

– Bilo što, a? – nagađao je Hrvoje nastavak rečenice, uzimajući od krčmara dvije čašice rakije.

– E, bilo što… – složio se Mirko.

– Je l’ baš bilo što? – Hrvoje mu je dodao njegovu rakiju.

– E, za pare bih i Đavolu djecu čuvao… – uz te riječi je eksao tko zna koju rakiju te večeri i uskoro je nastupilo najprije djelomično, a malo zatim i potpuno zamračenje.

 

* * *

Miroslav Tić, zvani Mirko, probudio se s uobičajeno žestokom glavoboljom i potrebom za ispijanje veće količine tekućine. Ležao je odjeven i zgužvan na krevetu u svome oronulom i neurednom jednosobnom stanu u prizemlju stambene zgrade. Na noćnom ormariću počivali su ključevi ulaznih vrata. Mirko je dobro znao obrazac: sinoć se oblio do besvijesti i kad se krčma zatvorila donijeli su ga (ili dovezli) kući, uzeli mu ključeve, otvorili vrata, bacili ga još odjevenog na krevet, pustili ključeve i otišli ostavivši vrata otključanim. Ionako u stanu nema ničega što bi se moglo ukrasti. Već su mu dva puta do sada provaljivali u stan i nijednom nisu ništa odnijeli. Drugi put mu je provalnik čak ostavio nešto novaca, da si popravi bravu. To je bila prednost siromaštva, mamurno je mislio Mirko.

Dobauljao je do kupaonice, ali onda je vidio svoje lice u zrcalu i odlučio se vratiti u krevet. Palo mu je na pamet skinuti odjeću prije toga, ali ta se misao brzo zagubila u labirintima i ponorima sinaptičkih pukotina. Srušio se na krevet i osjetio poznati lagani ubod opruge koja je probila svoj put do površine starog, ofucanog madraca.

Tada je primijetio da mu netko lupa na vrata.

Pomislio je da ga je to vjerojatno i probudilo. Ustao je ponovo, još bunovan i s osjećajem da mu je u glavi rave party (a on doista nije volio tehno) te pošao otvoriti vrata. Srećom, spavao je u odjeći pa je pri ustajanju uštedio na vremenu. To je bila prednost pijanstva.

Prišao je vratima i otvorio ih.

Čin otvaranja vrata uzrokovao je sinkronizirano povlačenje unatrag, za udaljenost od aproksimativno jednog koraka izvedeno, s jedne strane, od Mirka pogođenog blještavilom sunca, koje je u interakciji s njegovim mamurlukom djelovalo kao eksplozija nuklearne bojeve glave (omanje) u neposrednoj blizini, a s druge strane od elegantno odjevene žene s aktovkom u jednoj i papirima u drugoj ruci. Ona je pak bila pogođena šokantnom, neestetskom kombinacijom Mirkovih podočnjaka, raščupane kose i odvratnog alkoholnog zadaha koji se mogao usporediti jedino s vonjem stotinu litara metanola ulivenog u napola punu septičku jamu.

– Sranj… mmm… izvolite? – mrmljao je Mirko, trljajući napaćene oči rukom.

– Dobar dan. Jeste li Vi Miroslav Tić? – upitala je strogim i službenim tonom.

– Hmjooj… jesam. A Vi ste…? – jedva je govorio, jer mu se većina tjelesnih funkcija, pa tako i glas, još nije sasvim probudila.

– Ja sam službena odvjetnica i ovlaštena zastupnica Vašeg budućeg poslodavca. Izvolite, potpišite ovdje – pružila mu je papir.

Na spomen riječi poslodavac, Mirko je u potpunosti zaboravio na glavobolju, žeđ i mučninu.

– Kakav poslodavac? Kakav posao? O čemu se radi? Gdje trebam potpisati? Što to potpisujem? – pogled mu je letio uzduž i poprijeko slova na papiru, ali je bio previše uzbuđen da bi mogao čitati što na njemu piše.

– Evo, potpišite na ovu crtu dolje – gurnula mu je kemijsku olovku u ruku. – To je ugovor kojim se obvezujete na izvršenje dogovorenih radnih zadataka te pristajete raditi za iznos od četrdeset kuna po satu tijekom dana, odnosno šezdeset tijekom noći…

Mirko je računao širom otvorenih usta: 40 kn radni sat puta 8 sati dnevno = 320 kn na dan, puta 22 radna dana mjesečno = mjesečna plaća od 7040 kn!

Mirko je bez razmišljanja potpisao.

– Izvrsno! – rekla je gospođica. – Raduje me Vaša brza odluka i nadam se uspješnoj suradnji.

– Bez brige, za 7040 kn surađivat ćemo vrlo uspješno – Mirko se smiješio.

Ali gospođica odvjetnica nije.

– Kakvih 7040 kn? – pitala je.

– Pa 40 kn sat, osam sati dnevno, 22 radna dana mjesečno… 7040 kuna. Ako budem radio i te noćne, onda još i više…

– Očito je vrijeme da Vas upoznam s detaljima koje ste propustili pročitati. Ugovor se odnosi na posao u trajanju od 36 sati. To uključuje 24 dnevna i 12 noćnih, računato po posebnom pravilniku o radu koji vrijedi samo za našu firmu. Sve zajedno, Vaša zarada iznosit će 1680 kn. Sada je subota ujutro, 8 sati i 29 minuta. Vaše radno vrijeme počinje za jednu minutu i prestaje sutra, u nedjelju, u 20 sati i 30 minuta. Unutar radnog vremena nisu predviđene nikakve stanke – hladno je objasnila.

– 1680? Pa dobro, 1680 kn preko jednog vikenda isto nije loše… Ali bez ikakvog odmora? Pa kakav je to posao? Što ja to uopće radim? – signali uzbune su s daleko prevelikim zakašnjenjem stizali do njegovog uma.

– Pa čuvate djecu Đavolu, što bi drugo? – izgledala je malo iznenađena činjenicom da Mirko već nije i sam shvatio o čemu se radi.

S druge strane, doduše ne iz istih razloga, i Mirko je bio poprilično iznenađen:

– Kakvu jebenu dje…?

Njegovu rečenicu prekinula je impozantna pojava ogromne, srebrne limuzine sa zatamnjenim staklima. Mirko je bio u potpunosti siguran da se taj automobil ne bi mogao nikako uparkirati u površinu njegovog stana. Vrata su se otvorila i iz njih je izišao skoro divovski muškarac, propisno uniformiran kao arhetip svakog profesionalnog vozača. Potpuno ignorirajući radoznale poglede dobrog dijela susjedstva prišao je stražnjim vratima i otvorio ih. U znak poštovanja skinuo je kapu s glave i naklonio se pozdravljajući dječaka i djevojčicu koji su izlazili iz unutrašnjosti luksuznog vozila.

Đavolja odvjetnica je pogledala Mirka sažaljivim pogledom, primjerenim za gledanje pacijenta priključenog na aparate za održavanje životnih funkcija, kojima upravlja Microsoftov operativni sustav. Rekla je:

– Znam, možda izgledaju kao da su već previše stara za dadilju, ali vjerujte mi, sva su vražja.

Uz te je riječi ušla u istu limuzinu, koja je odmah krenula ostavljajući Mirka na pragu stana, samog s dvoje maloljetnika.

Vozač je vješto svladavao ulicu koja nije bila dizajnirana za vozilo ovih dimenzija, udaljavajući se od Mirka i njegovih mladih štićenika. Pogledao je u retrovizoru odraz odvjetnice koja je sjedila na stražnjem sjedalu i nasmijao se otkrivajući šiljaste zube:

– Uspjeli smo! Riješili smo ih se!!!

– Da. Samo da Gazda ne sazna… – brinula se odvjetnica.

– Neće saznati, ima puno posla. Neće ni vidjeti djecu još mjesec dana, a do onda će oni već zaboraviti na ovaj vikend!

– Imaš pravo. Imamo i mi valjda pravo na malo odmora – rekla je, otvarajući ugrađen mini-bar i vadeći bocu hladnog pjenušca.

– Samo se nadam da će se taj tip uspjeti snaći s njima – napomenuo je vozač.

– Pa, on je diplomirani psiholog! Valjda može pričuvati dvoje djece preko vikenda! – nakon ove rečenice nastupilo je nekoliko sekundi tišine, a onda su, uz glasno ispaljivanje čepa iz boce, oboje prasnuli u zloban smijeh.

 

* * *

Mirko se osjetio krajnje nepripremljenim za situaciju u kojoj se našao.

Djeca su ga gledala malim neprijateljskim pogledima. Dječak je imao oko dvanaest godina, bio je tamnije puti, očiju boje naftne mrlje na moru i vrlo, vrlo kratke kose. U naručju je držao majušnog, musavog i izrazito slinavog štenca poluklempavih ušiju. Djevojka nije nimalo sličila bratu. Imala je oko petnaest godina, ali već je izgledala kao hodajuća opasnost u prometu. Valovita, duga plava kosa, sedefastim sjajilom namazane usne, pogled kao iz japanskih crtića, te vitko tijelo s prilično više nego suptilno akcentiranim spolnim karakteristikama. Mirko se sjetio da je to logično, jer joj je otac ipak bio najljepši anđeo.

No, njezine oči su, osim estetske, obnašale i uporabnu funkciju te je ona primijetila Mirkovo zablenuto lice i, odajući izraz krajnje nelagode, rekla:

– Joooj, hoćeš sad malo sliniti, ha? Daj, SVI nas gledaju! Ajme, sramote! – uznemireno je umarširala kroz Mirkova ulazna vrata, a njezin mlađi brat je šutnuo Mirka u cjevanicu, uzviknuo:

– Šupčino!!! – i otrčao niz ulicu.

Mirko je stajao poluotvorenih usta gledajući u procijepe odškrinutih vrata i prozora susjednih stanova i zgrada, iza kojih su radoznale okice njegovih bližnjih promatrale čudnovate posjetitelje njihovog susjedstva. Pitao se je li moguće da još spava i da je ovo samo san?

Onda je čuo uzvik iz stana:

– Hej, kako se pali ova televizija? Jel’ imaš kakav dobar DVD? A gdje ti je DVD player? – vikao je adolescentski ženski glasić.

Nemoguće da je ovo san. Noćna mora eventualno. Na trenutak je smetnuo s uma pobjeglog dječaka, mahnuo skrivenim promatračima i zaključio da ranojutarnje ustajanje očito nikako ne može donijeti ništa dobroga. Ušao je i vidio kako djevojčica sjedi na naslonu kauča, gazeći crnim Martensicama po istom. Nema veze, njezini đonovi su tako i tako vjerojatno čistiji od tog kauča. Imala je uske hlače, od onog tankog materijala kroz koji se naziru obrisi donjeg rublja i majicu bez rukava koja je bila dovoljno kratka da pokaže njezin pupak.

– Televizor ne radi. U kvaru je. A DVD player nemam – izjavio je dok ga je ona gledala s nevjericom.

– Nemaš DVD? Pa kako ti živiš? Zašto ne popraviš televiziju? Kakav ti je ovo svinjac od stana? Šta ti ga cura malo ne počisti? Imaš ti uopće kakvu curu? Sigurno nemaš, koja bi tebe tako jadnog! Pogledaj se na što ličiš… Ajme, zamisli da ti neka dođe u ovu rupu! Što se ne zaposliš negdje, zaradiš neke novce, urediš to malo… Totalna si bijeda. Nemaš vjerojatno ni satelitsku… A gdje mi je brat?

Na ovo posljednje pitanje Mirko je reagirao udarivši se snažno dlanom po čelu i naglo istrčavši iz stana. Za njim je vikao hihotav mezzosopran:

– E, moj tata će te… Jooj, što će ti napraviti! Izgubio si mu sina! Ha ha ha!!!

Mirko je trčao ulicom u onom smjeru u kojem je otišao tamnoputi klinac sa štencem. Jutro je nagovještavalo prekrasan sunčan dan, ali on je primjećivao samo kako mu sunce bode oči, kako ga svi unutrašnji organi bole, prilično nenaviknuti na ovakve jutarnje aktivnosti. A pogotovo nakon onakve prijašnje večeri!

Bez obzira na sve to, trčao je dalje. Jednostavno je morao naći tog malog! Imajući na umu njegovo porijeklo, dječak je bio genetski predodređen za stvaranje problema. Da ne govorimo o kućnom odgoju! Nikako nije bila prihvatljiva pomisao da taj klinac sam trčkara gradom, bez ikakvog nadzora. Mirko je bio uvjeren da će mali upasti u neku frku i bio je u pravu.

Zatekao ga je skoro kilometar dalje, okruženog petoricom mladih skinheadsa koji su zbog njegovog tena očigledno pomislili da je Rom te da bi bilo zgodno svoje komplekse liječiti na njemu. Iako, zaključio je Mirko, kad su u pitanju skinheadsi onda pojam „misliti“ treba uzeti s velikom dozom rezerve. Što su uopće oni radili na ulici u ovo doba dana? Vjerojatno su se vraćali kući sa sinoćnjeg izlaska.

Okupili su se oko svoje današnje žrtve, veseli što će se prije odlaska kući moći malo zabaviti. Obrijane glave sjajile su se na suncu. Dečki su valjda količinu kose prilagodili kvocijentu inteligencije. Opkolili su dvanaestogodišnjaka koji je još uvijek u rukama držao svoje štene i počeli ga terorizirati. Prijeteći su ga naguravali i vrijeđali, očito uživajući u maltretiranju barem četiri ili pet godina mlađeg djeteta.

No, mali nije pokazivao nikakve znakove straha, već je šutio i mrko ih gledao. Dvojica su ga pljunula. Treći mu je opalio vritnjak. Četvrti ga je nazvao smrdljivom, ciganskom životinjom i ošamario ga.

Sve to se odmah pokazalo iznimno velikom greškom.

Mirko je bio u punom nadolazećem trku, ali je uspio natjerati svoje tijelo neka se zaustavi praktički na mjestu. U odgovor na zvučnu pljusku, mali se široko nasmiješio i ispustio štene na pod. Zrakom se prolomila tutnjava i sudionicima opisane scene trebalo je nekoliko trenutaka da shvate kako je izvor gromoglasnom zvuku upravo u grlu malenog štenca.

Samo, ovaj više nije bio malen.

Psić je naglo narastao, u sekundi dosežući veličinu krupnijeg konja, s impozantnom muskulaturom i zubalom kakvo bi posramilo cijelu populaciju morskih pasa. Ako sâm taj prizor nije bio dovoljno fascinantan, potpunijem dojmu nemalo su doprinijele i dodatne dvije jednako ljupke glave koje su, zajedno s pripadajućim vratovima, propupale i izrasle iz ramena bijesne zvijeri.

Monstrum očito nije pokazivao interes za pompozno šepurenje, već se smjesta dao na posao: tri para moćnih čeljusti unisono su škljocnule sklapajući se oko tijela prve trojice ćelavih nesretnika. Jedan usklađen trzaj čudovišnim vratovima bio je dovoljan da ulične nasilnike raspolovi kao listove Mein Kampfa razrezane škarama. Preostala dva osuđenika na smrt pokušala su izbjeći sudbini dajući se u bijeg. Da su otrčali u različitim pravcima, možda bi u njihovom patetičnom pokušaju bilo naznake neke majušne trunke udaljene i vrlo, vrlo maglovite nade. Ovako, beštija ih je u dva ogromna skoka sustigla, pribila šapama za pod i počela ih sistematski komadati od glava ka nogama.

Mirko je ukopan stajao, svojski se trudeći ne povjerovati svojim očima. Ali, zvukovi kidanja odjeće i drobljenja kostiju bili su daleko previše stvarni da bi takvo štogod dopustili. Dopustili su mu samo da se sruši na koljena i povrati neprobavljene ostatke sinoć popijene alkoholne večere.

Pošto je podijelio s pločnikom doskorašnji sadržaj vlastitog želuca, usudio se pridići pogled.

Vidio je kako pred njim stoji sin njegovog poslodavca, a u rukama je držao svog malog, musavog štenaca. Pokolj je izgleda bio gotov, pa se ubojica vratio u svoj portabl oblik. Ulica je bila zalivena krvlju, ali nigdje nije bilo komada leševa. Mirko isprva nije shvaćao, ali onda je primijetio da štencu iz gubice viri komad vezice za cipele i lako je zaključio gdje su tijela ubijenih. Spoznaja ga je nagnala da ispali još jedno punjenje želučanih sokova po asfaltu, koji se polako zagrijavao na prijepodnevnom suncu.

Dječak se smijao:

– Što je? Glumiš zmaja? Rigaš. Ha ha ha!!

– Ti samo drži tu komprimiranu neman dalje od mene! – rekao je Mirko promuklim glasom, pokazujući drhtavim prstom ka umiljatom štencu kome je dlaka oko njuškice bila pomalo umrljana crvenom bojom.

– Neman? Misliš na Kerbića? Nemoj tako prema mom mezimcu! – češkao je psića po grlu, a ovaj se, sav slinav, veselo kreveljio i mahao šapicama.

Mirko je ustao i zgužvanom maramicom brisao usta i bradu. Još uvijek nije skidao pogled s dječakova dlakavog ljubimca.

– Zar to čudo ne bi trebalo čuvati ulaz u Pakao? – pitao je.

– Čuvati ulaz? Zašto? Misliš da bi netko mogao provaliti unutra? Ne, ja njega vodim sa sobom da mi pravi društvo kad negdje putujem. Godi mu svjež zrak – dječak nije pokazivao kako situaciju shvaća ozbiljno.

– I svježa krv, pretpostavljam? – Mirko je jedva izgovorio.

– Oh, što sad? Držat ćeš mi predavanje zbog ove petorice glupana? – naljutio se dječak.

– Pa ne možeš samo tako ubijati ljude po cesti! – vikao je Mirko, oslobađajući se šoka.

– Čekaj samo malo. Oni su MENE napali!

– Dobro, ali nije bilo neophodno…

– Ma što! Da su oni mogli ubiti mene i znali da im nitko neće ništa, je l’ bi oni to napravili?

– Pa možda ne… Zašto bi te ubili, nisu imali razloga…

– Hej!!! Dobro jutro, ima li koga?!?! To su bili skinheadsi! Jedini razlog njihovog postojanja je da se iživljavaju na drugima! Jesu imali razloga da me uopće napadnu? Jesu, imali su jako dobar razlog – to im se sviđa! Isto tako mogu i ubiti bilo koga, jedino ih je strah da bi onda i policija morala nešto napraviti! Reci iskreno, da su znali da se mogu izvući, bi li me ubili? – mali mu je prišao koliko god je mogao bliže i netremice ga gledao u oči.

– Mmm… pa… vjerojatno… – Mirko je morao priznati, sjetivši se Gospodara muha.

– A sad mi reci, iskreno… da si TI mogao ubiti njih i proći nekažnjeno…? – zapitao je Mirka, s bljeskom neozbiljnosti u očima.

– Ja? Hej, mislim, kakvo je to pitanje! Ja nisam ubojica! – Mirko je izbjegavao odgovor.

– Pa je l’ ja jesam? Nisam ih ni prstom taknuo! – rekao je nestašno.

– Ne, ali si pustio na njih svog… svog…

– Troglavog, čudovišnog, paklenskog psa? Ovog ovdje? Molim te, ispričaj to nekome – mazio je dražesno štene naborane njuške i poluklempavih ušiju, koje mu je zahvalno lizalo prste, kao da želi još više istaknuti svoju bezazlenost.

– Neki od njih su možda još bili maloljetni… – započeo je Mirko, ali dječak mu nije dao nastaviti.

– Oh, da! To je poznata stvar. Čim skinhead napuni osamnaestu, odmah se pridružuje humanitarnim organizacijama. Gledaj to ovako – zamisli koliko sam samo njihovih budućih sranja spriječio. Osim toga, da ti ponovim: oni su napali mene!!! Hej, ja imam DVANAEST godina! Da vidiš na ulici prebijeno dijete od dvanaest godina, tako ozlijeđeno da se bori za život i da znaš da su ga prebili skinheadsi, što bi rekao, kako ih treba kazniti?

Đavolov sin je bio još vrlo mlad, ali već je pokazivao očevu umješnost s riječima. Mirko nije mogao protiv njegovih argumenata:

– Ja… dobro, dosta! Idemo sada natrag, ostavio sam tvoju sestru samu!

– Ostavio si je samu??? – nasmijao se mališan. – Pa ti nisi normalan! Kompa, bolje požuri natrag, vjeruj mi!

Mirko je odlučio shvatiti ove riječi ozbiljno, te je uhvatio maloga za mišku i zajedno s njime potrčao prema stanu. Naravno, klinac se cerekao cijelo vrijeme.

Čim su se približili stanu, mogli su primijetiti da su ulazna vrata otvorena, te da iz stana dopire vrlo glasna muzika. Mirko nije mogao prepoznati autora, ali iz muzičke podloge jasno su se izdvajale tamburice.

– Ja ne držim kući nikakve tamburaše – zadihano je rekao.

– Možda sluša radio? – predložio je sin nečastivog.

– Radio je u kvaru. Može slušati kazete i CD, ali radio ne – objasnio je Mirko i hrabro zakoračio kroz vrata. Mali se smijuljio.

Prizor koji se odigravao pred Mirkovim očima bio je sve samo ne očekivan.

Kao prvo, u stanu je postojao suficit luksuznih električnih aparata, iskazan u vidu nove i skupe glazbene linije s ogromnim zvučnicima te velikog TV-a s ravnim ekranom i DVD playerom.

Kao drugo, u stanu je postojao i suficit obitavatelja, iskazan u vidu prisutnosti dvojice mladića iz susjedstva (prosječna dob oko osamnaest i pol godina), poznatih po snažnoj sklonosti vrlo inventivnim (i ne sasvim legalnim) načinima privređivanja.

Ovaj neočekivani porast populacije u Mirkovom stanu bio je, međutim, donekle u skladu sa zatečenim međuodnosom prisutnih jedinki. Naime, petnaestogodišnja djevojka ležala je na kauču, bez majice, otkrivenih mladih grudi. Nije pokazivala nikakve znakove sablazni, neugode, pa čak ni kurtoaznog nećkanja. Prste lijeve ruke uplela je u bogato nalazište gela, odnosno u frizuru jednog od dvojice pridošlica, koji je klečao uz njezine noge i grčevito se borio s njezinim tvrdoglavim, uskim hlačama. Napredak koji je po tom pitanju ostvario, bio je upravo toliko dostatan da svim prisutnima pruži pogled na tanga gaćice, sudeći po izgledu proizvedene u nekoj državi s izuzetnim manjkom sirovina, a poglavito sirovina iskoristivih u industriji odjeće.

Prizor skromnog, crnog komadića tkanine, pojačan kontrastom s mekom i podatnom kožom tijela tek nedavno preobraženog iz djetinjeg u žensko, uzrokovao je u mladog zavodnika anksioznost i tremor ruku. To je njegove napore dodatno otežalo.

Njegov prijatelj je po tom pitanju bio u nešto povoljnijoj situaciji. On je stajao blizu njezine glave, do pasa gol i skidao svoje traperice. U otkopčavanju istih vrijedno su mu pripomagali marljivi prsti djevojčine desne ruke, moralno potaknuti gostoljubivim pogledom njezinih sjajnih očiju. Oba mladića ubrzano su dahtala, nagovještavajući vrlo visoku razinu ekscitacije i potencijalno vrlo skoru ejakulaciju.

Nažalost, tipično za naše podneblje, taj potencijal ostat će neiskorišten.

Uz glasnu psovku, čiji sadržaj ne bih detaljnije navodio (reći ću samo da je uključivala članove uže rodbine, kućne ljubimce i neke poljoprivredne strojeve), Miroslav Tić zvani Mirko prišao je bližem od svoja dva nezvana posjetitelja. Slučaj je htio da to bude upravo onaj koji je klečao, pokušavajući otkriti vrući sadržaj minijaturnih gaćica.

Na njegovu veliku žalost, morao se zadovoljiti vrućim šamarom koji mu je velikodušno udijelio Mirko. Šamar je neprirodno glasno, gotovo zaglušujuće, odzvonio malom sobicom, potiskujući u drugi plan drndanje jeftinih tamburaša koje je stvaralo zvučnu kulisu cijelom ovom činu.

– Ajme, kakav šamar! – izjavila je djeva oskvrnute krijeposti, očito izvrsno zabavljena razvojem radnje. Mirko je bio siguran da je glasnoća šamara bila posljedica nekakve suptilne intervencije tamnoputog malog vražička koji se oduševljeno smijao njemu iza leđa.

– Šta, koji kur… – započeo je protestirati nesuđeni ljubavnik neravnomjerno zarumenjenih obraza, dok se njegov prijatelj počeo baviti upravo suprotnom radnjom od one koju je do maločas izvodio.

– Šuti debilu, jer ću ti nabiti uši u usta! Koji kurac radiš u mojem stanu!? – derao se diplomirani psiholog-profesor Mirko.

– Šta, pa mi smo… ona nas je… – petljao je mladić, dok je pažljiviji promatrač mogao zamijetiti kako mu se grba ispod hlača u predjelu prepona naglo smanjuje.

– Zaboli mene što ste vi i što je ona! Ja ću ti reć’ što je ona: ona je jebeno maloljetna! Bi li ti malo objašnjavao policiji što si tražio u njezinim gaćicama, IDIOTE!?!?! – vikao je Mirko. – I ti isto!!! Što me gledaš tako blijedo teleći?? Uzimajte svoje stvari, tko zna gdje ste ih pokrali i kupite se van iz stana, ODMAH!!! Imate deset sekundi, onda zovem muriju!

Mirko je bio nemalo iznenađen spremnošću koju su ova dvojica iskazali pokoravajući se njegovim naredbama, ali on nije znao da su oni vidjeli neke stvari koje on nije vidio. Npr. iskrenje u Mirkovim očima, naglo preplavljivanje prostora u njegovoj pozadini crvenom bojom, pa čak i nenametljive plamenove kako mu izviruju iz nozdrva.

Ne treba ni govoriti kako su djeca Mirkovog poslodavca bila naprosto ushićena ovom predstavom. Još uvijek polugola djevojka dobacivala je sugestije:

– ’Ej, super! ‘Ajde im reci neka hodaju na koljenima! I neka ti jezicima očiste cipele i mole za milost! Daj neka još nešto naprave, nemoj da samo odu! Znam, neka LAJU! – posebno je naglasila ovaj zadnji komentar, na što je jedan od njih dvojice odlučio odgovoriti, ali je na pregolemo veselje Mirkovih mladih klijenata, iz njegovih usta izašao samo piskutav lavež.

Dok su odlazili, odnoseći sa sobom TV i DVD, a u potpunosti zaboravljajući na liniju, Mirku se na trenutak učinilo da vidi repove kako im se podvlače među noge. Djeca koju je čuvao su umirala od smijeha, a on je osjećao bijes kako mu nabija u sljepoočnicama, poput poludjelog jazz bubnjara na kokainu i steroidima. Konačno je puknuo:

– PA, DOBRO, JESI LI TI NORMALNA!!?? – izderao se.

– Hej, ja sam Sotonina kći. Što ti misliš, jesam li normalna? – posprdno je otfrknula.

– TO NE ZNAČI DA SE MORAŠ PONAŠATI KAO NEKA JEBENA KURVA!!! – lice mu je poprimalo boju ljutog mađarskog ajvara.

– Oprosti – govorila je igrajući se svojim još uvijek izloženim bradavicama, ali vas dvojica ste otišli, a ti nemaš baš nikakvu kućnu zabavu. Bilo mi je dosadno, a znaš kako kažu – dokoni um je Đavolje igralište!

– Ja ne mogu vjerovati! Htjela si se jebati sa… sa… s ovim OLOŠEM! JER TI JE BILO DOSADNO!!! – mlatarao je rukama po zraku, nalik na King-Konga koji se bori s iritantnim aviončićima.

– Zar uopće postoji bolji razlog za seks? Ali, zapravo sam ih zamolila da mi nabave TV i muziku, a kad su se oni već potrudili, bilo je u redu da im se zahvalim. Zar ne? – objasnila je obnažena petnaestogodišnjakinja.

Ovo je bilo previše.

Mirko više nije mogao. Sjeo je na pod, pokrio lice rukama i poželio da se jutros nije probudio. Isprekidanim, skoro plačljivim glasom progovorio je:

– Zašto se ovo meni događa? Zašto nisam mogao dobiti neki normalan posao? Na primjer, da budem zubar lavovima imunim na anestetike? Ili da testiram otpornost pancirnih košulja na vatreno oružje? Da otvorim klaonicu goveda u Indiji? Zlo i naopako… – a onda se obratio djevojci:

– Srećo, zlato mamino… obuci se najprije. Reci mi, kak… kako se ti… kako se vas dvoje uopće ZOVETE? – pogledao je i nju i njega.

Iz još uvijek prisutne glazbene linije dopirali su zvuci zadnjeg šunda s domaće estrade.

– Ja sam Lukrecija. Al’ možeš me zvati Lucy – rekla je zakopčavajući hlače.

– Lucy. Lukrecija. Dobro, to je prikladno ime. A ti? – mahnuo je glavom prema dječaku.

– Ante – predstavio se.

– Ante? Sotonin sin se zove Ante?

– Tata mi je dao ime po nekom svom starom suradniku. Tata jako drži do svojih suradnika. Što misliš, zašto nas je povjerio na čuvanje baš jednome Hrvatu?

– Ante, princ pakla. Antikrist Ante. Antekrist. Ante! JA ĆU POLUDIT’!!! TEK JE SUBOTA PRIJEPODNE, kako ću ja izdržati do nedjelje navečer?? Jooooojjjj!!! – duboko je uzdahnuo.

Nekoliko puta. Pa je brojao do deset. Pa do trideset. Onda se umirio i odlučio preuzeti inicijativu.

– Ok. Klinci, kao prvo ćemo ukloniti ovu buku! – ustao je i isključio radio.

– Hej, nemoj gasiti! – usprotivila se Lukrecija. U međuvremenu se obukla.

– Da, pusti nas da slušamo! – složio se Ante.

– OVO da slušate? Zar vi, kao Đavolja djeca ne biste trebali slušati black metal ili takvo štogod?

– AAAAA!!!!! Nemoj mi to ni spominjati!!! Stari nas pila s tim sranjima STALNO! Gdje god da se okrenemo svira Deicide, Marduk, Burzum i slično. Ili barem Led Zeppelin! Možeš li ti zamisliti kako to izgleda, cijeli život slušati samo pjesme posvećene svome starom?

Lukrecija je u glasu imala prizvuk iskrenog očaja.

– Aaa, tako! Znači, vaša verzija mladenačkog bunta su kršćanske pjesme koje slave Boga? – interesirao se Mirko.

– Joj, ne! Fuj! To je još gore! – zgrozio se Ante.

– Stari šalje svoje poruke kroz kršćanske pjesme – objasnila je Lucy.

– Kroz kršćanske pjesme?

– Naravno! Stari je lukav. Na primjer, black metal ima svoju publiku i oni koji to slušaju skoro svi su već tatini. Kroz tu muziku on nikako ne može do širih masa. Ako se pokuša progurati kroz neku manje upadljivu muziku, neki komercijalni rock i tako, tu mu probleme rade razni kršćanski fanatici koji detaljno analiziraju sve te pjesme, preslušavaju ih u svim pravcima, tako da se njegovo djelovanje odmah otkrije. I onda mu preostaje samo ono na što nitko ne sumnja: kršćanske pjesme. Da samo znaš kako bi se iznenadili kada bi svoje pjesme malo poslušali unatrag! Čovječe, Venom je prema njima mila majka! – razotkrila je Lukrecija očeve podmukle glazbene aktivnosti.

– Pa dobro, što vi klinci onda volite slušati? – pitao je Mirko.

– THOMPSONA! – viknuli su sestra i brat u isti glas.

– Njega? Znači, kroz njegove pjesme vaš otac ne širi svoj utjecaj?

– Naravno da ne. Tko bi normalan širio svoj utjecaj kroz Thompsonove pjesme!?– zaključila je djevojka, a Mirko se morao složiti.

Na žalost, ovaj razgovor je očito Luciferovoj djeci dao ideju, jer je sa zvučnika linije istog trena zapuhao Vjetar s Dinare. To se domaćinu i nije pretjerano svidjelo jer je on Sotonin glazbeni ukus smatrao daleko profinjenijim od ukusa slušatelja Narodnog radija. Bilo je sasvim jasno da se ovako dalje ne može.

Mirku je preostala još samo jedna karta u rukavu, a bojao se da to nikako nije as.

Zgrabio je telefon i počeo okretati brojeve. Dok je na sav glas Thompson razgovarao s vjetrom, Mirko je odlučio pokušati uspostaviti kontakt s jednom drugom, opipljivijom silom. Nakon dugog čekanja, iz slušalice se začuo mrzovoljan glas:

– ’Alo?

Zvučalo je kao medvjed kojeg u hladnoj veljači probudi intenzivna zubobolja, ali Mirko je znao da ova zvijer na telefonu nije ni približno uljudna kao spomenuti medvjed.

– Halo? Zdravo Hrvoje, Mirko je! Jesam li te možda probudio?

– Jebotikrepanipassmrdljivumaterblaženihnedjeljudanabezpauzezatopliobrokdatijeboupizdu materinugadnukojaterodilatakojebenoblesavogposeremtiseizmeđ’ušijuidijoteizdrkaniidijotskiušljivacglupidatijebomilustrinuretardiranuumozaktrulicrvljividegeneričnikretenčinousranadatijebemkorijenčićodsmokvicezakojujeIsusićmalogamagarčićazavezaoidječicukojasusepodsmokvicomigrala! DA, PROBUDIO SI ME!!! – grmjelo je s druge strane telefonske linije.

– Oprosti, Hrvoje… Ovaaaj… Čuj, trebalo bi mi nešto pomoć’…

Iz telefona se izlila poplava novih zanimljivih rečenica, prepunih vrlo slikovitog narodnog blaga i usmenom predajom sačuvanih folklornih vrijednosti.

– Ma slušaj, Hrvoje, ne bih te davio, ali stvarno mi treba… – trudio se Mirko, a kao nagradu za trud primio je još jednu paljbu krajnje eksplicitnih sugestija, neobičnih želja, fiziološki neizvedivih radnji, te nekih krajnjih besmislica.

– Razumijem ja tebe, Hrvoje, ali imam problema s nekom djecom…

– Pobij djecu!

– Ma, ne mogu baš pobiti djecu, Hrvoje…

– Onda ih jebi!

– Dobro, ‘ajde, Hrvoje, saslušaj samo što ti imam reći, molim te!

Dok je vjetar objašnjavao Thompsonu kako mu vuci piju vodu s izvora, Mirko je objašnjavao Hrvoju kako mu Đavolova djeca piju živce. Nakon još nekoliko Hrvojevih verbalnih eksplozija, konačno su uspjeli složiti pakleni plan.

U međuvremenu, Thompson se zasitio tračanja s prirodnim elementima i sada je izgleda nekome davao nekakve prometne smjernice, skretanja lijevo-desno i slično. Lukrecija i Ante su kao u transu pjevali, visoko dižući ruke u zrak. Čak je i štenac otužno zavijao, dosta dobro oponašajući Thompsonov glas.

Vjerojatno namjeravajući dodati malo scenskog efekta cijelom prizoru, klinci su uspjeli nekako zapaliti kauč. Buktinja je planula usred sobe, dim se brzo gomilao, a plamenovi su lizali strop. Mirko se zaletio od telefona prema gorućem kauču, uspio rukama pogoditi stranični dio koji još nije zahvatila vatra, te brzo izgurao zapaljeni dio pokućstva kroz ulazna vrata. Pritom je zaradio više opekotina, ali se požar nije proširio na ostatak stana. Kauč je sada plamtio u dvorištu, a Mirko je tri metra dalje ležao na betonu.

Ovaj akcijski prizor Mirka koji izbacuje gorući komad namještaja iz stana podigao je djeci razinu adrenalina pa su uz veselu ciku i vrisku na dvorište počele izlijetati stolice, ladice, jastuci, komadi tepiha, cvijeće i posuđe. Brzo je ustao i potrčao natrag u stan. Rukom je odbio zdjelu za salatu i uspješno se izmaknuo lončanici s maćuhicama. Utrčao je i zgrabio jednom rukom za vrat Antu, a drugom Lukreciju.

Ignorirao je rastuće režanje čudovišnog štenca i luđačkim tonom glasa rekao:

– Djeco mila, dječice! Idemo na IZLET! Na izletić idemo! Hajde, hajde, žurno! Svidjet’ će vam se, vjerujte mi! – oči su mu bile dvostruko veće nego obično, a široki osmijeh otkrivao mu je zube.

Izgurao ih je iz stana, ne trudeći se zatvoriti vrata za sobom. Na prozorima viših katova zgrade već su se pojavljivale glave susjeda privučenih bukom, razbijanjem i pucketanjem plamtećeg namještaja. Stara i radoznala susjeda Berta, vikala je s drugog kata:

– Gospo’n Miroslav! Kakva je to buka kod Vas? Ja seriju gledam…

– Ništa gospođo! To se samo djeca igraju, ništa se Vi ne brinite! – odgovarao je Mirko, s usiljenom grimasom osmijeha na licu.

– Kako ništa, gospo’n Miroslav?! Pa, kauč vam gori! Pogle’te malo kakav krš vam je pred vratima! A od buke si ne mogu ni seriju na miru pogledati!

– Gospođo Berta, sve je u redu, nema nikakvih problema! – nervozno je vikao Mirko, koji sad baš nije bio u pravom raspoloženju za ćaskanje sa susjedama.

– Gospo’n Miroslav, Vi ste opet pili! To je sramota, jedan tako fini mladi muškarac, jedan intelektualac, pa da tako propadne! Do dna ste došli, do dna! Nisam nikad od Vas očekivala takve scene; da pijani porazbijate pola stana! Ni seriju ne mogu od Vas gledati na miru… – tupila je.

Mirku je samo još to falilo. Prekidač u njegovoj glavi, zadužen za upravljanje centrima za socijalnu kontrolu, prebacio se na off poziciju. Dograbio je lončanicu s pelargonijom i zavitlao je prema prozoru vičući tako jako da su mu se vratne žile mogle vidjeti i s druge strane ulice:

– JEBALA TE SERIJA, ROSPIJO MATORA! SKINI MI SE S KURCA I GUBI SE NATRAG PRED TELEVIZIJU!

Lončanica je pogodila zid pored prozora s kojeg se susjeda Berta na vrijeme povukla. Naravno, Lukrecija i Ante nisu mogli propustiti priliku da nadopune prizor, pa je po udaru lončanica eksplodirala intenzitetom omanje granate i bojama ovećeg vatrometa.

– Zar tako prema jednoj gospođi? – zadirkivala ga je Lukrecija.

– Kakvi maniri…! – dodao je Ante.

– ŠTA SE DEREŠ, MAJMUNE JEDAN! NIJE TI DANAS NOVA GODINA, NE BACAJ PETARDE! – javio se i susjed Franjo s četvrtog kata.

– Franjo, nisu to petarde, to se za ozbiljno puca… makni se s prozora! – javila se i njegova pretila žena, Slavica.

– Šta makni se? ‘Ko da se makne? Je l’ ja? JE L’ JA DA SE MAKNEM, SUNCE MU NJEGOVO! NISAM SE MAKNUO ’91. PRED ČETNIČKIM TENKOVIMA, A SAD DA SE SKRIVAM PRED PIJANICOM!? E, BOGME ĆU MU POKAZATI! ‘DI JE ONAJ MOJ KALAŠNJIKOV, MAMICU MU POLJUBIM?!? SAD ĆEŠ VIDJET’ KAKO SE PUCA!

– PUCA TI SE ŽENA PO CIJELOM KVARTU, ROGONJO! – začuo se glas susjede Karmele s prozora prve susjedne zgrade.

A replika je odmah uslijedila iz stana u potkrovlju u kojem je izvjesni Mislav izvodio tajanstvene magijske rituale:

– Puca se s tvojim zaručnikom, glupačo! – doviknuo je grubim glasom, a zatim se vratio svojim mantrama i asanama.

Replika Karmeli je uslijedila i od prozvanog susjeda Franje, ali nepoznat je ostao njezin tekst jer ga je zaglušio popratni rafal iz automatskog oružja. U trenu zaboravivši na sve ostalo, Mirko se hitro bacio u zaklon iza parkiranog automobila. No, kako je Ante odmah uvidio da Mirko odatle nikako ne može imati dobar pogled na razvoj događaja, odlučio mu je učiniti uslugu. Auto se sam od sebe pokrenuo i odvezao u pravcu autoputa, ostavljajući Mirka na brisanom prostoru, rasprostrtog po blatnoj ulici.

Na sreću, susjed Franjo je pažnju posvetio uglavnom fasadi susjedne zgrade, a pogotovo prozoru susjede Karmele uživajući u osjećaju nadmoćnosti koji mu je ulijevalo podrhtavanje oružja u rukama.

– Nemoj, Franjo, policija će… – pokušala je Slavica smiriti svoga supruga.

– Kuš! S tobom ću kasnije račune prebijati, peta kolono! – komentirao je između dva rafala.

– Gospodine Franjo, ja sam rekla unuku da zove policiju! Prestanite smjesta! – odvažila se viknuti gospođa Berta, ali ne pokazujući glavu na prozoru.

– UNUK TI JE NARKIĆ I DILER! ZVAT’ ĆE POLICIJU KAD NA VRBI RODI VEŠMAŠINA, A HRVATSKA POSTANE BOGATA DRŽAVA! – javila se ponovo Karmela.

Cijela ova buka i gungula posebno je iritirala misterioznog Mislava, koji se u ovakvim uvjetima jednostavno nije mogao koncentrirati na kompleksne nizove radnji koje je trebao izvesti. Izgubio je strpljenje, viknuo:

– E, sad mi je dosta! – dograbio crni talisman zastrašujućeg izgleda i počeo izvikivati kletve.

Ono što Mislav nije znao, bilo je to da su zbog neposredne blizine dvaju potomaka Sotone sve crnomagijske čini bile višestruko pojačane. Pa je tako i on bio nemalo iznenađen kad su, baš kao što je izrekao, rijeke crva proključale pod temeljima zgrade te poput živih gejzira suknule nebu, nestašno se migoljeći u letu. Erupcija kolutićavog mesa odnijela je pred sobom znatnu masu zemlje, ostavljajući duboke kratere kao zjapeće rane u Zemljinoj kori.

Trebalo je samo nekoliko sekundi da fasada peterokatnice bude potpuno prekrivena pulsirajućim tkivom satkanim od milijardi crva. Ušli su u stanove kroz prozore, kroz stakla koja su popustila pod udarom mase njihovih tijela. Razmiljeli su se podovima, hodnicima i sobama. Popeli su se u postelje, zavukli u ormare, pronašli putove do smočnica. Nisu tratili vrijeme. Marljivo su prionuli poslu i počeli jesti. Žvakali su vrata, police, stolove i stolice. Rovarili su po hrani, uvlačili se u cipele i među odjeću. Užasnuti stanari vrištali su u panici. Franjo je ispraznio spremnik Kalašnjikova u bezličnu masu, ali osim vizualnog nije postigao nikakav efekt. Kao što val zapljusne raka koji neoprezno šeće obalom, tako se bujica crva srušila na njega, progutala ga i odnijela.

Mirko je raširenih očiju gledao kako zgrada u kojoj je živio postaje nalik crvljivoj lešini u poodmaklom stadiju. Ustao je, uhvatio Lukreciju za ramena i počeo je tresti:

– PREKINI OVO!!! – urlao je.

– Dobro, u redu… kako god hoćeš – rekla je začuđeno i tada su ga vlastite ruke prestale slušati i on je prestao tresti Lukreciju.

– Nisam mislio da prekineš mene!!! MAKNI TE CRVE!!!

– Zašto da ih JA maknem? Pa, nisam ih ja tu stavila!

– Ante! Molim te, makni te crve!! – obratio se Mirko dječaku, vukući ga za rukav nakon što mu je Lukrecija vratila kontrolu nad rukama.

– Neću! Na što ti ja ličim, na vrtlara? Neka ih makne onaj čiji su!

– Molim vas! Znam da vas dvoje to možete!

– Naravno da možemo. Ali, što dobivamo za uzvrat? – pitala je Lukrecija.

– A što bi vi htjeli? Što da vam dam?? Dušu? Jel’ to hoćete?

– E, prestani nas već jednom miješati s našim ocem! Mi se u njegov posao ne petljamo. Tvoj stari je bio seljak pa ti svejedno ne znaš voziti traktor! – ljutio se Ante.

– Mi hoćemo da nas zabaviš – Lukreciji su se zacaklile okice.

– Tako je! Hoćemo da plešeš! – rekao je Ante i pokraj njih su se stvorili veliki zvučnici iz kojih se, naravno, orio Thompson.

Pjesma je govorila o nekakvim vremenskim prognozama, gustim maglama i slično. Lukrecija se zlobno zahihotala:

– Super! Pleši i skidaj se! Hajde, budi sexy!

– Kad bolje razmislim, nisu crvi ni tako loši – zaključio je Mirko, našvrljao nešto na papirić koji je izvadio iz džepa i nalijepio ga na crvljiva vrata svojeg stana. Zgrabio Antu i Lukreciju i odvukao ih niz ulicu.

Kad su se udaljili od izvora kletve, njezina snaga je oslabila i crvi su prestali nadirati. Naravno, svi oni koji su do tada izašli iz zemlje i dalje su gmizali uokolo. To je značilo da se u nekim stanovima zgrade moglo plivati u njima, ali većinu toga će služba dezinsekcije i deratizacije riješiti možda već iduće godine.

Veliki zvučnici iz kojih je svirao Thompson bit će ukradeni znatno ranije.

 

* * *

Dvadesetak minuta kasnije, Lukrecija, Ante i Mirko probijali su se kroz pješačku zonu u središtu grada. Psić u Antinim rukama uglavnom je drijemao i samo bi se ponekad javio sitnim lavežom, onako, reda radi. Mirko je kuhao od bijesa i frustracije, a hodanje mu je dobro došlo kao ventil. Ostatak družine nije baš nalazio brzu šetnju zabavnom.

Na njihovo veselje, uskoro su našli krasnu priliku za razonodu.

Prolazili su pored popunjenih terasa kafića u kojima su sjedile ušminkane lutkice i tipovi odjeveni po najnovijoj modi. Sve mušterije došle su tu da bi svoj imaginaran društveni status potvrdile ritualnim ispijanjem neopravdano preskupe šalice kave na pseudootmjenom mjestu. Ukupan broj komada zlatnog nakita koji se u tom trenutku nalazio na gostima uvelike je premašivao ukupan broj njihovih moždanih stanica. Silni slojevi šminke bezuspješno su pokušavali sakriti blentave izraze na licima, za razliku od dizajnerskih naočala koje su puno bolje obavljale posao kamufliranja ispraznih pogleda.

Kako se sva elitna klijentela jako trudila biti u tijeku s modnim trendovima, tako su se svi uređivali upravo na onaj jedan, trenutačno najmoderniji način. Što je značilo da je cijeli prizor nalikovao rasadniku klonova. Na svim terasama elitnih kafića bile su naizgled prisutne samo dvije osobe: jedna ženska i jedna skoro pa muška te stotinjak njihovih gotovo jednakih kopija.

Sotonina djeca uočila su humorističnost prizora te su odlučila razviti taj potencijal do njegovih krajnjih granica. Mirko je bio koncentriran na hodanje što većom brzinom i bez zastajkivanja, pritom se trudeći uopće ne pomišljati na stvari koje su mu se od jutra događale.

Zbog te svoje usredotočenosti nije primjećivao mnoge stvari koje su se zbivale oko njega, pa tako ni etiketu koja je mladoj vješalici za nakit & potpisanu robu, s lažnom platinastom bojom kose i svjetlucavim usnama, izniknula nasred čela, na užas društva s kojim je sjedila. Na etiketi je krupnim, crvenim slovima pisalo: ROBA S GREŠKOM, POPUST 50%.

Ante se oduševljeno nasmijao i dodao još malo začina: nad glavom druge djevojke (koja je izgledala otprilike isto kao i ona prva) pojavila se svjetleća neonska reklama. Velika strelica palila se i gasila, pokazujući prema žrtvi koja još ništa nije primjećivala. Iznad strelice pisalo je: PUŠIM ZA VOŽNJU U BMW-u.

U krugu od 500 metara, Mirko je bio jedina osoba koja to nije primijetila. No, i on je morao primijetiti kad se odnekud pojavio osam metara dugačak krokodil, posut brojnim krvavim ranama, vičući:

– VRATITE MI MOJU KOŽU!!!

To je izazvalo potpunu pomutnju, kaos, ciku, vrisku i paniku na terasama. Kao da to nije bilo dovoljno, sve torbice, čizmice, kajšići i cipelice napravljene od krokodilske kože otimale su se svojim vlasnicima i hrlile u susret ogromnom gmazu. Kako su stizale, tako su se raspoređivale po njemu i zatvarale mu rane. Najveći užas je, međutim, zavladao kad su djevojke spoznale da se tu jasno vidi tko ima artikle od prave kože, a tko imitaciju. Pa su počele gađati krokodila imitacijama, praveći se da im ti predmeti sami bježe iz ruku.

Mirko je ubrzao korak, odvlačeći djecu dalje.

Stigao je još samo primijetiti kako se krokodil nakašljao, otvorio širom usta i počeo pjevati najveće Thompsonove hitove. Nekoliko minuta kasnije i gosti u kafićima pjevali su zajedno s njime. Ubrzo je netko došao do zaključka da taj krokodil jamačno ima neke veze s domoljubljem, pa je istog dana u trgovinama nastala sveopća jagma za Lacoste majicama.

A Mirko je i dalje hitao naprijed, vukući za sobom dvoje razdraganih klinaca.

Ubrzo su stigli do mjesta na kojem ih je čekao kombi s natpisom MESOKOOP. Kombi je, izgleda, nekad bio bijele boje, ali sada je bio toliko prljav, izgreban i izudaran da promatrači nisu mogli biti sasvim sigurni u originalnu boju. Pored kombija je stajao muškarac oteklih, neobrijanih obraza, jasno izraženih podočnjaka i sa samo tri prsta na lijevoj ruci.

– Zdravo, Hrvoje – pozdravio ga je Mirko.

– Pasmilummmmmmm… zdravo – progunđao je ovaj.

– Ovo su Lukrecija i Ante – predstavio mu je psiholog svoje štićenike.

– Daimjjjjj… drago mi je. Djeco, upadaj u vozilo! ‘Ajmo! – otvorio je vrata stražnjeg dijela kombija.

– Ali, tu nema sjedala! Na čemu da sjedim? – protestirala je Lukrecija ulazeći.

– Sjed’ na guzici – odbrusio joj je Hrvoje, gurajući i njezinog brata u kombi.

Anti se zapravo svidjela ideja da se vozi u stražnjem dijelu kombija. Mirko je sjeo na suvozačko mjesto, a Hrvoje za volan. Okrenuo je ključ i za nekoliko minuta već su jurili kroz grad. Hrvoje je imao izraženu naviku ignoriranja prometnih znakova, zvučnih i svjetlosnih signala, a pogotovo ograničenja brzine.

– Pazi, pobit ćeš nas! – viknuo je Mirko, nakon jednog oštrog skretanja od kojeg se vozilo zanijelo u stranu, što je bilo popraćeno s dva tupa uzastopna udarca u stražnjem dijelu.

– Pobit’? ‘Ko, je l’ ja? Ma šta pričaš! Vid’ da ti objasnim. Ti s’ školovan, ti’š s’vatit’! – govorio je, istovremeno zaobilazeći auto koji se zaustavio ispred njih kako bi propustio pješake na pješačkom i trubeći tim istim pješacima da se maknu ako im je život mio. Nagli manevar izazvao je još nekoliko udaraca straga.

– Ja tako uvijek vozim, je l’da? – pitao je Hrvoje.

– Pa, da.

– I do sad nas još nisam ubio, je l’ tako?

– Za sada.

– E, ako do sad nas nisam ubio, onda nemaš zašto mislit’ da ću nas ubit’ baš sad, je l’da? Vidiš! E, a što te ne ubije, to te napravi jačim! Je l’ tako?

– Mmmmda, da… Objasni to policajcima kad ti budu uzimali vozačku! – pokušao je Mirko upotrijebiti psihologiju.

– A, to nemaš brige. Neće mi uzet’ vozačku. Uzeli su mi je prošli tjedan! – grohotom se smijao troprsti vozač.

A tada se prestao smijati.

Razlog tome mogao se vidjeti u retrovizoru.

Psić koji se vozio u stražnjem dijelu poželio je gurnuti glavu kroz prozor, a prozora nije bilo. Pa je psić naglo porastao do svoje pune veličine i jednim je snažnim udarcem svojih triju glava probio stranicu kombija. Sada su iz boka vozila virile tri monstruozne psetolike glave sa zadovoljnim izrazima lica i dugačkim jezicima koji su se vijorili poput zastavica na nekoj diplomatskoj limuzini. Zabezeknuti sudionici prometa, koji su primijetili ovu prilično uočljivu pojavu, naglo su zaustavljali svoja vozila što je izazvalo veći broj sudara.

Osim toga, zamijećen je i poslovni uzlet lokalnih psihoterapeuta.

– Ništa se ne brini, to ti je sasvim normalno – objasnio je Mirko, vidjevši užasnut izraz na Hrvojevom licu.

Ovaj je odlučio da će vožnja trajati što kraće, pa je dodao još gasa. Kršeći sve postojeće prometne propise, za kratko vrijeme su ipak živi stigli na svoje odredište.

– Idemo djeco, sad ćemo se malko zabaviti – rekao je Mirko, te proveo Lukreciju i Antu (on je u naručju držao ponovo smanjenog ljubimca) kroz stara, drvena ulazna vrata s velikim natpisom dobrodošlice. Hrvoje se dogegao za njima, s nevjericom gledajući u razvaljenu stranicu kombija.

 

* * *

Nedjelja uvečer uvijek je mirna, tiha, spora, dosadna i opuštena. Na ulicama promet opadne, nema bijesnog trubljenja, nema galame djece koja se vraćaju iz škole, nema gužve. Nema žurbe, nema ničega. Zbog toga je još upadljiviji prizor goleme srebrne limuzine, koja daleko prevelikom brzinom juri niz ulicu.

Uz zaglušujuću škripu kočnica, luksuzno vozilo zaustavlja se na krajnje neobičnom mjestu; ispred krčme Veselija strana ulice, točno preko puta gradskog groblja. Auto još nije u potpunosti ni stao, a iz njega je već iskočila elegantno odjevena žena s aktovkom. Užurbano se uputila u krčmu s nimalo zadovoljnim izrazom na licu. Žustro je otvorila vrata, oduprla se zadahu alkoholnih isparavanja i pogledom šibala uzduž i poprijeko prostorije.

Pred njom se ukazao sasvim običan prizor za mjesto na kojem se nalazila. Krčma je bila gotovo prazna. Nekoliko stalnih mušterija nalaktilo se na šank i vodilo konverzaciju svaki sa svojom čašicom. Krčmar je marljivo brisao pivsku kriglu prljavom krpom, povremeno odmahujući u pokušaju da otjera službenu, domicilnu muhu. Na zidu je visio kalendar od prošle godine, a na stropnom ventilatoru se uhvatila paučina.

Jedini segment, koji je pomalo odudarao od uobičajenog vidika kakav se gostima krčme pružao nedjeljom uvečer, bilo je zanimljivo društvance za jednim od klimavih drvenih stolova bez stolnjaka. Osim dvojice muškaraca, čija su imena već nekoliko godina na popisu inventara krčme i kojima već i pošta stiže na ovu adresu, za stolom je sjedilo još dvoje maloljetnika i jedan štenac.

Zapravo, ispravno bi bilo reći NA STOLU je LEŽALO još dvoje maloljetnika, a ispod njega jedan štenac.

Čim ih je spazila, Đavolova odvjetnica se uputila prema njima, glasno govoreći:

– Gospodine Tić, što je ovo? Vidjela sam poruku koju ste mi ostavili na vratima Vašeg stana i odmah došla. Zašto su djeca mojeg klijenta na ovom krajnje nedoličnom mjestu?

– Jer je tu najjeftin’ja cuga – pijano je umjesto njega odgovorio Hrvoje i glasno podrignuo.

Mirko se samo blesavo cerekao, a njegov zakrvavljen, mutan pogled s velikom mukom se probijao kroz teške nabore ljubičastih podočnjaka.

Odvjetnica se približila i zgranuta ustanovila kako Lukrecija ima izrazito zelenkastu boju lica, a iz njezinih usana, prislonjenih o ljepljivu površinu stola, otječe smrdljiv potočić sline, stvarajući majušno jezerce, a malo zatim i slap preko ruba stola, koji se gubi na njezinim koljenima. Na njezinoj odjeći vide se tragovi koji upućuju na izravan kontakt s erupcijom želučanih sadržaja, a i kad se ne bi vidjeli, mogli bi se nanjušiti. Smrdjela je i po mokraći. Ante je u sličnom stanju: također bez svijesti leži na stolu i nešto mrmlja. Jasno se vidi kako je i on nedavno povratio.

– GOSPODINE TIĆ!!! ZAR STE DALI DJECI PITI??!! – strašno se uznemirila odvjetnica.

Mirko se samo nasmijao. Hrvoje je facijalnom ekspresijom izrazio negodovanje zbog buke, a Ante je promumljao:

– …mmmmeni još pelina meni dajte. Dupli jedan.

Mirko ga je pokroviteljski potapšao po glavi i pohvalio ga:

– Dobar je mali, pije kao zmaj. Što je sve usuo u sebe od jučer ujutro… Ja sam vidio odrasle koji su pali od toga. A gle njega, dvanaest godina tek ima! I još bi pio! Neka, neka… dat će tebi barba Mirko. Srđane, daj još dupli pelin i dve ljute. I što gospođica hoće – pokazao je rukom prema odvjetnici, kojoj se od užasa kosa dizala na glavi i nikakav lak ni gel to nisu mogli spriječiti. Mirko je i dalje pričao:

– Jedino me Lucy malo razočarala. Od jutros nije s nama. A i sinoć je imala nekih problema s mjehurom, mislim da joj ona gajba pive koju je popila između sinoćnjeg zatvaranja i jutrošnjeg otvaranja krčme nije dobro legla…

– VI STE LUDI!!! ONI MORAJU ODMAH U BOLNICU NA ISPIRANJE ŽELUCA!!! HITNO!!! – odvjetnica se sva tresla, a Hrvoje ju je pokušao utješiti:

– Ma, gospođo, niš’ se Vi ne brin’te. Nikaki doktor njima ne treba. Pili su oni i puno travarice, to Vam je lijek za sve bolesti! – jedva razumljivo je mumljao, a onda je došao i krčmar Srđan, spustio na stol naručena pića i ljubazno upitao gospođicu odvjetnicu što bi ona popila.

Mirko je uzeo dupli pelin, pridignuo dvanaestogodišnjem sinu Sotoninom glavu i usuo mu gorko piće u usta.

Odvjetnica je počela iz sveg glasa vrištati, proživljavajući živčani slom. Privučen njezinim vriskom, kroz vrata je uletio ogromni vozač limuzine, iščupavši ih pritom iz šarki. U očima mu je velikim slovima pisalo: ubijanje mi je posao, ali radim ga s puno ljubavi. Prišao je odvjetnici, svojim dlanom prekrio cijelo njezino rame i pola nadlaktice i grobnim glasom upitao:

– KOGA?

Na veliko olakšanje svih prisutnih, odvjetnica nije izgovorila nikakvo ime, a na još veću sreću nije rekla ni sve njih. Rekla je samo:

– Molim te, odnesi djecu i psa u auto, IDEMO ODAVDE! – grdosija je štenca stavila u džep, prebacila po jedno pijano dijete preko svakog ramena i izašla iz krčme. Odvjetnica je krenula za njim.

Mirko je nesigurno ustao i klateći se na mjestu viknuo:

– Hej! A moj novac?

– Vaš NOVAC? – odvjetnica se ljutito okrenula. – USUĐUJETE SE PITATI ZA NOVAC??!! – zatim je duboko udahnula nekoliko puta kako bi se smirila, pa profesionalno nastavila:

– Gospodine Tić. Jedino što možete očekivati je sudska tužba zbog zlostavljanja djece i dovođenja njihovih života u opasnost! Vidjet ćemo se još, gospodine Tić. Na sudu – uz te riječi napustila je krčmu.

Miroslav Tić, zvani Mirko, ljuljao se na svojim nesigurnim nogama još neko vrijeme, a zatim se srušio u svoju stolicu. Do njega je sjedio Hrvoje, tupa izraza lica, kao da se baš ništa nije dogodilo. Nekoliko minuta su zurili u prazno, a zatim su istovremeno posegnuli svaki za svojom čašicom te iskapili sadržaj istih dobro uvježbanim pokretom, a onda je Hrvoje rekao:

– Nema plaće?

– Nema – odgovorio je pijani psiholog-profesor.

– Šta’š sad?

– Pit’ alkohola.

– Pošteno. Srđane, daj još dvije duple! – naručio je Hrvoje, a Srđan je spremno poslušao. Nove dvije mjerice alkohola aterirale su na stol.

– A gdje ću ja spavat’? Kuća mi je puna crvi! – sjetio se Mirko.

– Mo’š spavat’ u mom kombiju.

– Lukrecija je povraćala u njemu.

– A.

Kraća stanka. Hrvoje je popio svoju čašicu a Mirko se zamislio.

– Nego, kad smo kod nje… Hrvoje, ono… Jesi li ti sinoć koristio kornt… kortn… kontracepciju? – upitao je zureći u čašu rakije.

– Jok ja – priznao je Hrvoje.

– A ona… Ona trojica poslije tebe?

– A šta ja znam… Kol’ko ja znam, nisu.

– A ona dvojica na cesti?

– Koja dvojica?

– Smetlari, sjećaš se?

– Aaaa, ta dvojica… Ne, ma kak’i… Al’ onaj tip što je pred jutro naletio predzadnji… Onaj šta je izgled’o k’o klošar, on je im’o gumicu… Samo mislim da je bila već rabljena. ‘Ko zna di je on to naš’o.

Muk. Tišina.

– Misliš li ti da je Đavolu vrijeme da, ono… postane djed? – pleo je Mirko jezikom, malo krivo, malo pravo.

– Ha, ima i on već koju godinu… Mog’o bi komotno.

– Misliš da bi ga to moglo jako uznemiriti?

– Ma kak’i. Sve je to za ljude – tješio ga je Hrvoje.

Mirko je iskapio rakiju osjećajući kako sve manje vlada svojim osjetilima.

– E, a jesu li Sotonina djeca imuna na spolne bolesti?

– Ma oprat’ će se, pa će bit’ dobro! Šta se brineš, ima danas penicilina… – tješio ga je Hrvoje. – Nego, rec’ ti meni, kol’ko smo mi zaradili?

Mirko se zamislio, pa izvadio papirić s bilješkama:

– Evo, ovako. Za Lukreciju smo uzeli po 800 kuna…

– A mogli smo i više! – dodao je Hrvoje.

– Mogli smo, ali neću pljačkat’ ljude. Cura je bila mrtva pijana, jedva se micala. Dakle 800 kuna, puta jedan, dva, četiri… devet, tebe ne računamo. Puta 800, to ti dođe… Srđane, koliko je devet puta 800?

– 7.200 – odgovorio je krčmar.

– 7.200 kuna. A za malog Antu, imali smo samo trojicu, ali su plaćali po 1.500 kuna, bez pitanja. A to ti je Hrvoje…

Pauza od nekoliko minuta. Onda Hrvoje upita:

– A, ovaj, Mirko… Kol’ko smo ono zaradili…?

– Šuti, računam – još nekoliko minuta pauze, a onda Mirko svečano izjavi: – 4.500 kuna.

– Šta 4.500? – pitao je Hrvoje, zaboravivši o čemu razgovaraju.

– Toliko smo zaradili iznajmljujući Antinu guzicu.

– Aha, to… Nikad ja to neću shvatit’. Za ‘naku ljepoticu po 800 kuna, a za malog dečkića 1.500. Kamo ide ovaj svijet…

– To ti je stvar u godinama. Ono, što mlađe, to slađe. Pa makar i muško. Takvo ti je danas tržište, moj Hrvoje.

– A šta nisi dao onome koji je ‘tio psića? Psić izgleda jako mlad, to bi onda bile pare.

– Ne može. On je htio na dug.

– A. Lukav si ti, Mirko, dobro si škole učio… I, ovaaj… kol’ko smo mi onda zaradili?

– 11.700 kuna – zaključio je Mirko u trenutku lucidnosti, s mukom održavajući glavu uspravno.

– Nije loše za jedan vikend. Bit’ će mi za limariju na kombiju.

– Za limariju, za krečenje stana i novi polovni kauč, da mi netko počisti crve… A bogami i za dugove kod Srđana.

Na ovu Mirkovu izjavu, Srđan se veselo nacerio.

– Pa ‘oće nama ostat koja lipa, a? – Hrvoje je bio zbunjen silnom matematikom.

– Ako budemo jako štedljivi, možda za jednu rakijicu.

Mirko je namignuo Srđanu, a ovaj je rutinskim pokretom natočio još dvije rakije.

– Pa, i nije to baš neka lova, a? – Hrvoje se češao po tjemenu.

– Ts – odgovorio je akademski obrazovani svodnik pijanih maloljetnika.

Još su neko vrijeme u tišini pokušavali promišljati o vlastitoj sudbini i neumoljivosti unaprijed predodređene egzistencije, a konzekventno tome i o transparentnosti simbolike cijelog zadanog koncepta sveukupne situacije.

Onda im je postalo jasno da ništa ne shvaćaju, pa su samo šutjeli i pili. Hrvoje je prvi progovorio:

– Nego, čuj Mirko. A jes’ ti naš’o kakav pos’o, a?

– Ma kakvi – odgovorio je Mirko, krajnjim naporom.

– E, jebem ti ja državu u kojoj s fakultetom nemo’š nać pos’o! A je l’ tako?

– Tako je. Srđane, daj nam još po duplu!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.