Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

DVOBOJ

 

GODINE 2047. NA ČITAVOM PODRUČJU ISTRE PROVEDEN JE REFERENDUM KOJIM SE LOKALNO STANOVNIŠTVO IZJASNILO ZA OTCJEPLJENJE OD MATIČNIH ZEMALJA HRVATSKE I SLOVENIJE TE OSNIVANJE SAMOSTALNE DRŽAVE. IDUĆIH OSAM GODINA PROTEKLO JE U RJEŠAVANJU PITANJA GRANIČNE RAZDIOBE S NAVEDENIM SUSJEDNIM DRŽAVAMA.

UNATOČ SVIM DIPLOMATSKIM NASTOJANJIMA, PITANJE PROSTORA IZMEĐU UČKE I PRELUKA OSTALO JE KAMEN SPOTICANJA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I ZEMLJE ISTRE.

GODINE 2055. SITUACIJA JE ESKALIRALA OBOSTRANOM OBJAVOM RATA .

 

* * *

Beppo Franić je stajao naslonjen na stup i divio se lepršanju zastave Zemlje Istre. Prekrasno je izgledala, ovako u kontrastu s plavim nebom. Krasan prizor. Samo da nije tako hladno i još bi se taj posao dao i obavljati. No, ne priliči jednom profesionalnom vojniku da se ovako žali zbog nekih sitnica kao što je vrijeme. On je ovdje da pazi na granicu s Hrvatskom, porco dio, a ne da kuka kao neka stara baba. Čvršće je stisnuo svoju automatsku pušku i podignuo okovratnik toplog vojnog skafandera. Zimsko jutro je smrzavalo dah i uvlačilo prste duboko pod kožu, kao da se i ono htjelo utopliti. Beppo je maštao o finom loncu kuhanog vina. To bi ga lijepo zagrijalo. Jutro je bilo stvarno hladno i Beppo se sav tresao od studeni. Toliko je drhtao da mu se činilo kako se i tlo trese zajedno s njim.

A onda je primijetio da se tlo doista trese.

Iz smjera Gorskog Kotara, u pravilnom ritmu koraka koji su nosili tone smrtonosne težine, stotinu metara visok, silan kao Dunav, ljutit kao Senjska bura, pomaljao se Regoč. Zadnja riječ hrvatske kibernetike.

Satkan od najčvršćih legura, vođen najnovijim operativnim sustavom (pristiglim u paketu NATO-vih vojnih viškova), naoružan moćnim oružjima izrađenim diljem Hrvatske, pokretan recikliranim nuklearnim otpadom (gorivo je stiglo kao poklon prijateljskih zemalja Europske Unije), taj je divovski čovjekoliki robot grabio hitrim pokretima prema teritoriju Zemlje Istre.

Beppo je premro od straha. Metalno se čudovište probijalo s lakoćom, krčeći put kroz ono malo zimzelenih šuma koje još nisu bile uništene kiselim kišama. Iz daljine je potmulo podrhtavanje zvučalo kao prastari rave party na kakvom su se upoznali Beppovi nono i nona. Pravilni ritam udaraca, kao da nikakva prirodna prepreka nije u stanju usporiti približavanje grdosije.

Beppo je reagirao na jedini način na koji jedan pravi vojnik može reagirati u takvoj situaciji: poslao je u pizdu materinu i vojsku i državu i himnu i zastavu, bacio je pušku što je dalje mogao i otrčao brzo u suprotnom smjeru.

Regoču je trebalo vrlo malo vremena kako bi dospio do granice sa Zemljom Istrom. U trenu je s tlom sravnio i stražarsku kućicu i jarbol sa zastavom, zgazio rampu i zakoračio na neprijateljski teritorij.

U tom su trenutku nevidljivi senzori, postavljeni među okolnim raslinjem, pokrenuli nečujan alarm.

 

* * *

Stari je Matej stajao na groti uz more i promatrao galebove. Bilo je hladno, ali bez vjetra. Razmišljao je o tome da ode doma i vrati se s najlonom i udicom. Ako ima ribe za galebove, bit će i za njega. Pa barem će se ulične mačke najesti, kad već ljudima nije dobra za jelo. Već godinama nitko nije htio jesti ribu ulovljenu u ovim vodama, navodno da je opasno. Svašta. Mačke su je jele i nije im ništa bilo. Dapače, rasle su ogromne i bile su vrlo živahne. Doduše, u njegovoj mladosti mačke nisu napadale ljude i pse, ali što se može, takva su danas vremena… Eto, i more je poludilo! Sve se komeša i pjeni, a nema ni daška vjetra… Što je toSANTA MARIA MADRE DI DIO!!!

Uz ogromnu buku, hektolitri vode poletjeli su u zrak. Odjednom su se ribe našle među galebovima, ali ovi su bili previše zaprepašteni da bi to znali cijeniti. Nisu znali cijeniti niti ljepotu epskog prizora koji se odvijao pred njihovim očima. Zrake jutarnjeg zimskog sunca blistale su uhvaćene u kapima vode koje su tiho klizile s golemog čeličnog tijela upravo izronjenog iz dubokog mulja Plominskog zaljeva. Skriven od očiju javnosti, izgrađen u najstrožoj tajnosti, od materijala prošvercanih iz razvijenih zapadnih zemalja, upravljan ilegalnim piratskim softverom skinutim s tajnih ruskih sajtova, naoružan svim dostupnim oružjima (uključujući i rakete nabavljene u kineskim dućanima u Trstu), robot zvan Veli Jože ustao je u obranu Zemlje Istre.

Matej je stajao širom otvorenih usta i gledao u metalnu neman koja se nadvila nad strme litice te hitro iskočila i brzinom neprimjerenom svojoj masi odjurila nekamo u smjeru tunela Učka. Santo cielo, pomislio je Matej osjećajući neobičnu vlagu, moram poslati unuka da mi kupi pelene za odrasle.

 

* * *

Regoč je registrirao vibracije tla, njegovi procesori su izračunali masu, udaljenost, smjer i brzinu približavanja nepoznatog objekta. Zaključivši da je još daleko, polako se okrenuo prema smjeru iz kojeg dolazi opasnost te počeo pripremati svoja oružja. Naciljao je u daljinu i čekao da se pojavi protivnik.

I tada je primio snažan udarac u leđa te poletio ka tlu. Program zadužen za računanje smjera i udaljenosti poslao je niz nula i jedinica kojima je izražavao svoju ispriku zbog male greške koja se potkrala. No, vješto poput kune, Regoč se otkotrljao i još s poda aktivirao svoje prvo oružje: NAPAD HRVATSKIM TELEKOMUNIKACIJAMA!

Veli Jože je upravo krenuo iskoristiti prednost koju je stekao rušeći protivnika s leđa, kad su iznenada komande prestale stizati do njegovih udova, a podaci iz senzora više nisu stizali do središnjeg procesora. Jedino što je stiglo bila je ljubazna poruka o poskupljenju impulsa od cca 160%.

Dok je Veli Jože ukočeno stajao, Regoč je ustao i pripremao se za novi napad. Međutim, automatski servisni potprogram u Velom Joži aktivirao je obrambeni mod nazvan TALIJANSKA PENZIJA i komunikacija između senzora, središnjeg procesora i ostatka robotovog tijela je ponovo uspostavljena.

Ne oklijevajući ni trena, Veli Jože je krenuo u protunapad: NAPAD PLOMINSKOM EKOLOŠKOM KATASTROFOM!!! U sekundi je Regoča obavila gusta, smrdljiva, žuta magla. Blokirala mu je vizualni sistem i nagrizala osjetljive elektroničke spojeve. Na okolnim je brdima crnogorica počela masovno gubiti iglice, a one ptice koje nisu odletjele, brzo su se ugušile.

Ali Regoč se nije dao smesti; upotrijebio je UDAR SENJSKE BURE!!! kojim je raščistio smog i nastavio borbu koristeći NAPAD JEFTINIM ZAGORSKIM VINOM!!! Iz Regočevog trupa pojavile su se dvije ogromne štrcaljke koje su počele zalijevati Velog Jožu. Kao pravi istarski robot, Veli Jože nije podnosio blizinu lošeg vina, pogotovo onog koje se okusom u potpunosti razlikuje od istarskog. Sam dodir ove tekućine djelovao je na njega poput kiseline, pa je Veli Jože skočio u stranu i izveo NAPAD DVOJEZIČNOŠĆU!!!

Odmah su sve informacije koje su kružile unutar Regoča morale biti prevedene na još jedan jezik, što je dovelo do preopterećenja njegovih elektroničkih krugova i operativni sustav mu je zablokirao. Na sreću, zaštitni je potprogram automatski resetirao sustav te pokrenuo program prevoditelj koji je riješio lingvističku zbrku. Regoč se brzo snašao i uzvratio udarac koristeći NAPAD MASNOM SLAVONSKOM KUHINJOM!!!

Desetak pipaka izletjelo je iz Regoča i pozabadalo se u Velog Jožu, te počelo puniti njegovo tijelo tipičnom slavonskom prehranom: svinjetinom, odojkom, svinjskim mesom, prasetinom, krmetinom, svinjom, svinjskim kobasicama, svinjskim kobasicama II, svinjskim kobasicama III, svinjskim kobasicama IV, svinjskim kobasicama V, čvarcima, slaninom, te obilnom dozom čiste svinjske masti. Veli Jože je postajao sve teži i nepokretniji; pritisak u cijevima s gorivom povećao se do kritične točke i zaprijetio eksplozijom, glavni motor počeo se gušiti u masti.

Situacija je izgledala beznadežno, pa je Veli Jože povukao potez očajnika: u nastojanju da se otrgne od pipaka koji su ga punili kulinarskim otrovom upotrijebio je NAPAD PJESMAMA ELIA PISKA!!! Ploče koje su prekrivale njegova prsa razmaknule su se i otkrile ogromne zvučnike iz kojih je potekao gromoglasan slijed tonova i refrena sakupljenih iz širokog glazbenog opusa Elia Piska. Niti jedno živo biće, niti jedan mehanički konstrukt nije mogao podnijeti ovaj zvučni udar. Biljke su venule u krugu od dva kilometra. Cijela padina Učke se odvalila pokušavajući se udaljiti od epicentra djelovanja ovog razornog oružja. Regoč je uzalud isključio senzore za zvuk, cijeli je njegov torzo vibrirao od rezonance. Na nekoliko mjesta došlo je do kratkog spoja i iz Regočeve glave počeo je sukljati dim.

Ništa ne bi spasilo Regoča, da se nije iznenada pojavila komisija koja je ustanovila da Veli Jože nema otkupljena prava na javno izvođenje pjesama Elia Piska, da se pjesme puštaju s piratskog CD-a te da su susjedi potpisali peticiju protiv užasne buke (a govorkalo se i o mladim narkomanima, jer je poznato da gdje susjedi potpisuju peticiju, ni mladi narkomani nisu daleko).

Pa je Veli Jože morao obustaviti ovaj napad, a Regoč je iskoristio priliku da izvede NAPAD RETORIKOM POKOJNOG PREDSJEDNIKA!!! Metalne usne na licu Regočevom počeše se otvarati, međutim uslijed ranije pretrpljenih oštećenja došlo je do malog kvara, te se otvorila samo jedna strana usta, upropastivši osmijeh i iskrivivši crte Regočevog lica. Podigavši ruke u neprirodan, ukočen položaj kakav je svojstven robotima, Regoč je iz zvučnika skrivenog u usnoj šupljini počeo emitirati govore davno preminulog (ali nikad zaboravljenog) hrvatskog predsjednika.

Poplava riječi razlila se obroncima Učke i širom Kvarnera, ali ni jedna iz mora rečenica nije uspjela otkriti vlastiti smisao. Kao da je netko pokušavao složiti salatu od riječi, međutim od sastojaka imao je samo bizarne egzotične začine i ni jednog zelenog lista. Kuće su se rušile od teških riječi i perverznih neologizama, a kad je zrakom zazvonio pojam MRAKODUŠJE, vlati trave su se uvukle u zemlju od straha, a more se sakrilo iza Cresa i Krka.

Veli Jože je pokušao parirati pokrenuvši NAPAD ZAKRČENJEM PROMETNICA U TURISTIČKOJ SEZONI!!! što je automatski izazvalo užasnu glavobolju svim sudionicima prometa u ovom dijelu Europe, a stanovništvo okolnih naselja napustilo je svoje domove i pobjeglo u planine.

No, Regoč je bio naviknut na zakrčenje prometnica te ga je u maniri hrvatskih prometnih službi jednostavno ignorirao. Nastavio je borbu izvevši kombinirani NAPAD PRIVATIZACIJOM I HRVATSKOM GOSPODARSKOM POLITIKOM!!! Snažan bljesak sinuo je iz svake pore na tijelu Regoča. Što god je bilo živo u okolici izumrlo je, što je bilo cijelo – raspalo se. Ovaj strahoviti napad činio je svaku egzistenciju nemogućim pothvatom. Potoci su presahnuli, ravnice popucale a brda se urušila. Čak su i oblaci nestali s neba.

Veli Jože se nije mogao nositi s ovim oružjem, pao je na koljena dok su mu procesori otkazivali jedan za drugim. Pripremao se da upotrijebi svoje posljednje preostalo oružje: rakete iz kineskog dućana u Trstu.

A onda se desilo nešto neočekivano.

Izmučena bitkom, zemlja više nije mogla izdržati; i kamen je popustio pod naletima Hrvatske gospodarske politike. Nekoliko trenutaka su metalne grdosije samo stajale jedna nasuprot drugoj, okružene razorenom prirodom, devastiranim gradovima, opustošenim selima, krajolikom pretvorenim u pustoš.

I tada se uz tutnjavu koja bi nadglasala milijardu teretnih vlakova na metalnim mostovima, pod nogama Regoča i Velog Jože otvorio gladan procijep, kilometrima dubok, kao da seže do same zemljine jezgre. Moćni strojevi učiniše se tek neznatnim insektima pred kolosalnim bijesom prirode i padoše u dubinu ponora kao moljci oprženi plamenom. Uz još jedan strahovit trzaj, zemljina kora se zaklopi nad njima, pokopavši ih zauvijek.

Ponosno, usred ništavila izazvanog glupostima svojstvenim samo jednoj vrsti živih bića, okružena ruševinama i zgarištima, lišena svakog traga života, obasjana suncem je stajala Istra.

I nikoga nije bilo da se divi prizoru.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.