Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

TERAPIJA

 

– Dobar dan. Izvolite, uđite. Sjednite i raskomotite se – govorio je gospodin Vladimir, renomirani psiholog, psihoterapeut educiran u tri različite terapijske škole, dobitnik brojnih međunarodnih priznanja. Ukratko – ponos svoje struke.

– Mmmm… dan – progunđao je klijent. Gospodin Vladimir se u svojoj dugogodišnjoj karijeri psihoterapeuta imao prilike susresti s velikim brojem živopisnih slučajeva, ali ovakav se rijetko viđao.

Čovjek koji je ušao u ordinaciju bio je prosječne visine i starije dobi. Reklo bi se, bliže sedamdesetoj nego šezdesetoj, mada su mu pokreti odavali iznimnu vitalnost. Imao je dugu, gustu bradu boje snijega, a duga i neuredna sijeda kosa izbijala mu je ispod ofucanog, špicastog, sivog šešira – koji je izgledao kao dio inventara neke karnevalske skupine – te mu se zapetljana i zapuštena rasipala po ramenima. Bio je odjeven u nekakav dug, pepeljast mantil čudnovata kroja, koji je padao do poda otkrivajući tek čudno deformirane vrhove obuće. Obuća mu je bila kožna i očito kvalitetno šivana, ali gospodin Vladimir nije znao koja bi tvornica obuće pustila na tržište tako neobičan model. Pri hodanju se koristio štapom, iako je bilo vidljivo da mu nije potreban oslonac. A štap koji je nosio nije bio običan štap za hodanje, već debela motka, dugačka koliko je i starac bio visok.

Sjeo je u ponuđen naslonjač, skinuo šešir i stavio ga u krilo, odložio štap na pod, odnekud izvadio lulu i počeo je puniti duhanom.

– Pušenje Vam je izuzetno štetno za zdravlje – upozorio ga je gospodin Vladimir – radije bih da ne pušite, ako baš ne morate.

Starac ga je začuđeno pogledao, složio neku neodređenu grimasu, pa odmahnuo glavom i nastavio puniti lulu.

– Baš moram – mirno je ustvrdio.

Gospodin Vladimir je slegnuo ramenima. Fiksiran u oralnoj fazi psihoseksualnog razvoja, zaključio je te izvadio svoj blok i rekao:

– Dobro. Ja moram zapisati neke podatke o Vama.

– Samo Vi dajte – pristao je starac, počevši pućkati lulu. Gospodin Vladimir nije uspio vidjeti čime ju je zapalio.

– U redu. Mojoj tajnici ste se predstavili kao Niltsiar. Je li to Vaše pravo ime? Mislim, malo je neobično… – upitao je, a starac ga je pogledao onako kako bi razumna osoba pogledala nekoga tko tvrdi da je Britney Spears djevica.

– Niltsiar Harebrave. To je moje puno i pravo ime. I meni ne djeluje nimalo neobično – otpuhivao je oblačiće dima kao interpunkcijske znakove.

– Dobro onda, gospodine… Harebrave… tu mi nedostaje podatak… Vas su poslali ovdje?

– Zovite me Niltsiar. Nitko me nije poslao, sam sam došao. Čuo sam da ste vješti u svome poslu – starac se nasmiješio, pokazujući kvarne i žute zube, kao i praznine gdje su zubi nedostajali.

Gospodinu Vladimiru je ovo bilo malo čudno, jer ovakve obično šalje neka institucija, ali kako nikakav službeni dopis nije stigao… morat će ipak kasnije provjeriti.

– Hvala. Nadam se da ću opravdati taj dojam.

– I ja se nadam – još jedan osmijeh.

– Idemo onda dalje. Vi ste već bili kod nekog stručnjaka… psihologa ili psihijatra… Jeste li? – Morao je biti. Izgledao je kao da je već duže vrijeme materijal za terapiju. Netko ga je već morao poslati na promatranje.

– Nikada. Znate, u mome kraju Vaš ceh baš nije uobičajena pojava. Morao sam daleko putovati – uljudno je objasnio Niltsiar.

– Da? A Vaš kraj je…? – Čudan način izražavanjaTko još koristi riječ ceh?

– Daleko. Moj kraj je jako daleko. I odviše je nevažan da biste ikad morali čuti za njega – pristojno je izbjegao odgovoriti. Gospodinu Vladimiru se to nije svidjelo, ali kasnije će svakako razgovarati o tome. Zabilježio je u svoj blok.

– No, dobro. Gospodine Hare… Niltsiar – osmjehnuo se, a Niltsiar mu je uzvratio oblačkom slatkastog dima. Gospodin je Vladimir nastavio:

– Recite, zbog čega dolazite?

– Patim od… mislim da se to zove stres na radnom mjestu – malo se nagnuo prema naprijed, češkajući se krajem lule po vrhu nosa.

– Mhm. Recite malo, koje je Vaše radno mjesto? Čime se bavite? – Gospodin Vladimir nije uspijevao zamisliti posao koji bi ova osoba mogla obavljati.

– Ja sam čarobnjak – naglasio je tu rečenicu lijepo oblikovanim kolutom dima.

– Čarobnjak? Mislite, mađioničar u cirkusu? – To bi objasnilo i čudno odijevanje.

– Ne. Mislim više kao: ogromne vatrene kugle, pretvaranje živih bića u kamen, dizanje mrtvih, ubijanje pogledom… Takve stvari – rekao je to sasvim mirno i ozbiljno.

Gospodin Vladimir je u svoj blok zapisao neke mogućnosti koje su mu pale na pamet: kriza identiteta, magijske ideacije, gubi kontakt s realitetom, moguće grandomanske deluzije, možda i shizofrenija.

– Zanimljivo. Možete li mi demonstrirati što od toga?

– Da Vas, na primjer, ubijem pogledom? Zbog čega sam onda prešao sav taj put? Ako baš insistirate, mogu to napraviti nakon završetka tretmana, a prije plaćanja računa – Niltsiar je očito bio sposoban logički rezonirati, ali to nije baš ništa značilo.

Gospodin Vladimir ga je pokušao potaknuti da još malo govori:

– Vi ste, znači, poput Gandalfa iz Gospodara prstenova? Tako nešto? – pitao je.

Na to je Niltsiar prezirno otpuhnuo dim iz usta i rekao:

– Dajte, nemojte me vrijeđati. Čitao sam tu bajku kada sam proučavao vašu kulturu i društvo, mogu reći da je vrlo lijepa i romantična, ali daleko je od realnosti. Pogledajte samo tog Gandalfa! Kakav je on to čarobnjak? Što je on to čarolijom učinio? Otvorio jedna vrata, preplašio nekoliko poluljudi i raznih humanoida, prepoznao par magičnih predmeta, razgovarao s nekim životinjama… Siguran sam da je onaj most popustio pod Balrogovom težinom, a ne Gandalfovom magijom! Sve skupa kad se zbroji… Taj Gandalf je bio nekakav čarobnjak niže razine… Maksimalno treće. U stvarnome svijetu, s tim svojim trikovima ne bi mogao stati ni pred prosječnog orka. O, da! Radio je i vatromete! To je vrlo bitno! – smijao se. – Gandalf! Pih. Čitao sam i bajku o nekom mališanu, učeniku u nekakvoj magijskoj školi, posebno nadarenom za letenje na metli? E, vjerujte mi, taj je deran moćniji čarobnjak od Gandalfa! – zaključio je Niltsiar.

Gospodin Vladimir je u svoj blok krupnim slovima zapisao i tri puta podcrtao: subjekt je sklon smatrati Harry Pottera moćnijim od Gandalfa. Sumnjam na intelektualni deficit. Potrebno testirati.

– Mhm, vratimo se mi Vama. Koji su konkretno Vaši problemi?

– Pa, postajem krajnje razdražljiv, pogotovo na poslu. Sve mi je teže koncentrirati se, a bez koncentracije ne mogu obavljati stvari koje se od mene očekuju… Magija zahtijeva potpunu predanost – objašnjavao je.

– Imate li kakve tjelesne simptome? – Gospodin Vladimir je vrijedno zapisivao natuknice.

– Da. Probadajuće glavobolje, osjećaj da imam kuglu u želucu, drhtanje ruku, nesanice… One su posebno neugodne.

– Recite, jeste li ikada imali kakvu povredu glave? Udarac ili slično?

– Sigurno se šalite – Niltsiar ga je ponovo gledao onim čudnim pogledom.

– Ne, zašto?

– Već više od četrdeset godina tamanim gobline, zatirem legije živih mrtvaca, sudjelujem u ratnim pohodima, kradem blaga zmajevima, odbijam bačene kletve, izmičem se kopljima i strijelama, razotkrivam urote, smucam se od tamnice do podruma, od špilje do labirinta, svaku krčmu u državi poznajem bolje nego vlastiti dom. Napadali su me grifoni, garguji, goblini, gnolovi, gnomovi, gargantue, giberlinzi, ghoulovi, ghastovi, gorgoni, galeb-duhrovi… a to je samo slovo G! Za doručak pojedem četu orka, za ručak leglo divovskih paukova, a večeru preskačem jer čuvam liniju! Eventualno nešto bestjelesno, sablasti, prikaze i slično. Od upadanja u zasjede raznih nadobudnih razbojnika razvio sam životni stil. Čobani me proklinju jer su vukodlaci zbog mene postali ugrožena vrsta, pa sad slobodno tumaraju šumama i kolju ovce. Doduše, od straha više ne napadaju ljude, jer im svi nalikuju na mene. Letio sam iznad najviših planina, putovao podzemnim tunelima kroz srž kostiju zemlje. Borio sam se s demonima, vampirima, zlodusima… Pokosio sam više ljudi nego kuga, kolera, lepra, velike boginje i patuljačka rakija zajedno! U nekoliko manjih država moje ime je na popisu elementarnih nepogoda! A on me pita jesam li bio udaran u glavu! – Niltsiar je razdraženo podigao glas.

– I, jeste li? – gospodin Vladimir je ostao smiren.

– Više desetaka puta – rekao je Niltsiar, nakon što je povratio kontrolu nad sobom.

Mhm. Vjerojatna trauma glave, ispitati mogućnost postojanja organiteta.

– Ali, najgore je bilo kad sam kao mladić došao kući pijan, a majka me raspalila loncem s petunijama po glavi.

– Majka Vas je tukla? – gospodin Vladimir je napravio novu bilješku.

– Mmne… To je zapravo bila greška… Mislila je da sam otac – objasnio je.

– Ah. Tako. A što ste Vi tada učinili?

Ispitati odnos prema očinskoj figuri, moguć nerazriješen Edipov kompleks.

– Gađao je magičnim projektilom. Ali, pošto sam bio pijan i vidio duplo, promašio sam majku i kroz prozor pogodio susjedinu mačku. Umrla je na licu mjesta. Ali, majka se također bavila magijom, pa je poslije sredila stvar i učinila mačku neumrlom. Susjeda je shvatila tek nakon dva tjedna, kad se mačka u hodu počela raspadati.

U očima mu se pojavio sentimentalan pogled, kao posljedica prisjećanja na bezbrižnu mladost.

– Dobro, gospodine Niltsiar. Kasnije ćemo se vratiti na Vaše roditelje, sada mi pričajte još o svojim simptomima. U kojim situacijama najviše dolaze do izražaja?

– U nezgodnim situacijama – uzdahnuo je starac.

– Hmmm… Možete li mi malo operacionalizirati pojam nezgodna situacija? – tražio je gospodin Vladimir.

– To je, na primjer, kad Vas stoglava hidra ugrize jednom glavom za lijevu, drugom za desnu ruku, trećom i četvrtom za noge, a Vi znate da ima još devedeset i šest gladnih usta.

– To Vam se često dešava?

– TO se može desiti samo jednom. Nakon toga ste najčešće raskomadani, znate? – cinizam je u Niltsiarovim riječima bio toliko primjetan, da mu je gospodin Vladimir umalo ponudio stolicu.

– Da… naravno. Možete li mi dati konkretan primjer, zadnju situaciju u kojoj ste doživjeli spomenute simptome?

– Pa, na primjer, sinoć sam se vratio u svoj toranj u kasnim noćnim satima, još teturajući od dojma kojeg je na mene ostavila zabava kod lokalnog vlastelina, a pogotovo njegova maloljetna kći i punoljetno vino, kada sam primijetio da je netko u mojoj sobi. Ruke su mi se počele tresti, oblio me hladan znoj. U trenutku mi je um bio ispražnjen i nisam se mogao prisjetiti ni najjednostavnijih kletvi. Shvatio sam da se bojim, strepim od toga na koga bih mogao naletjeti iza vrata mojih odaja.

– I, jeste li ušli?

– Naravno. Laknulo mi je kad se pokazalo da je to samo još jedan pali anđeo, u potrazi za nesvetom relikvijom. Očerupao sam ga u dvije minute – ponosno je namignuo.

– Zanimljivo. Recite, kad su se prvi put pojavili slični simptomi?

– Pa, negdje pred godinu dana.

– Je li Vam se nešto posebno dogodilo te godine?

– Hmm, da vidimo… Tri ratna pohoda, incident s crvenim zmajem, ustanak vilenjačkih rasista, problemi s odmetnutim čarobnjacima, najezda kobolda… Ne, ništa posebno. Uglavnom rutina. Ah, da… i oženio sam se te godine – prisjetio se.

– Da? Oženili ste se? Zanimljivo. Mislim, u Vašim godinama… – gospodin Vladimir se čudio, ali nije zaboravio staviti napomenu u svoj blok.

– …čovjek počne razmišljati o domu – izjavio je starac. – Lutanje i potucanje širom zemlje počne pokazivati i svoje nedostatke. Star sam za višednevna pješačenja i spavanja na snijegu.

– Pomislili ste kako bi bilo zgodno imati nekoga da Vam bude društvo kad se odlučite smiriti od lutanja, zar ne?

– Ne. Zapravo sam pomislio kako bi bilo zgodno da kad se vratim u toranj nađem skuhan objed, obrisanu prašinu, pospremljenu postelju i čistu odjeću! – mrgodio se Niltsiar.

– Ali to niste dobili?

– Jesam. To je u redu… Ali njezini magijski eksperimenti će mi pojesti živce! – ruka u kojoj drži lulu počela se tresti, rasipajući žar i pepeo po podu.

– Kakvi magijski eksperimenti? Ona Vam je kolegica?

– Ts, kolegica! Ja sam široko obrazovan u svim vrstama magije! Ona se usko specijalizirala i to u području nekromancije! – gotovo je vikao.

– To vas, očito, smeta?

– Naravno da me smeta! Toranj mi je pun njezinih leševa! Ustanem usred noći da bih popio vode i nasred kuhinje naletim na kostura koji traži svoju otpalu glavu! I onda kad ga, normalno, uništim, ona me napadne da joj kvarim eksperimente i ometam njezinu akademsku karijeru! Moj cvjetnjak je pretvorila u groblje! Ja posadim egzotično bilje iz istočnih zemalja i jednog jutra na njegovom mjestu nađem samo jamu, jer je ispod mog bilja pokopan mrtvac odjednom odlučio ustati! Da ne govorim kako to utječe na moj društveni život! Više mi nitko ne želi doći u goste! Nije da ih krivim, kad u smočnici nađete komad mesa niste sigurni pripada li na kuhinjski ili na mrtvozornički stol. A ni miris koji okružuje toranj nije baš najugodniji!

– Hmm… čini mi se da nazirem srž problema – znakovito je izustio gospodin Vladimir. – Mislim da Vam mogu pomoći.

Niltsiar je utihnuo i zagledao se gospodinu Vladimiru u oči.

– Ne mislite – Niltsiar je otpuhnuo još jedan kolut dima, dok mu se u zjenicama zrcalio žar iz lule.

– Kako…?

– Ne mislite. Vi se sad pitate iz koje sam institucije mogao pobjeći i hoće li policija, koju ćete pozvati čim izađem, stići na vrijeme da me uhvati. Pritom Vas tješi činjenica da će me ovako odjevenog biti lako naći. Osim toga, zanima Vas i današnja boja donjeg rublja Vaše tajnice – govorio je tiho ali jasno, polako ustajući.

Gospodin Vladimir je problijedio suočen sa sadržajem vlastitih misli. Niltsiar je izgledao za glavu viši nego kad je ušao. Njegova sjena prijeteći je popunjavala prostoriju. Ispružio je ruku i njegov štap se poslušno podignuo s poda te mu uskočio u šaku. Glas mu je neprirodno zagrmio, prikivajući gospodina Vladimira dublje u njegov naslonjač:

– NE MOŽEŠ SAKRITI SVOJE MISLI OD MENE, NAIVNA BUDALO! ZAR NE ZNAŠ DA NIJE PAMETNO LJUTITI ČAROBNJAKA!? HTIO SI DEMONSTRACIJU? FINO, EVO TI DEMONSTRACIJA!

Niltsiar je mahnuo rukama mumljajući nepoznate riječi, zrak u sobi promijenio je boju i gustoću, a nevidljiva svjetla obasjala su ga treperavim sjajem. Zatim je Niltsiar ispružio ruku prema gospodinu Vladimiru i uz glasan siktaj odaslao prema njemu zraku svjetlosti. Gospodin Vladimir je na trenutak zadrhtao, zatreperio, a zatim se zajedno sa svom odjećom i svim stvarima koje je imao pri sebi, raspao u fini prah.

Niltsiar je istresao ostatak pepela iz lule na pod, popravio nabore svog ogrtača te duboko uzdahnuo. Izašao je iz sobe, mahnuo mladoj tajnici zadubljenoj u nekakav telefonski razgovor i izašao na ulicu.

Dan je bio sunčan i topao, na pločniku su se igrala djeca. Šarena mačka pretrčavala je preko praznog dvorišta. Uz prozor prvog kata susjedne zgrade, stajala je mlada žena i dojila bebu. Niltsiar se nasmiješio. Zatim se zamislio, počešao po bradi i sam za sebe rekao:

– Doista je istina što kažu. Čovjek se stvarno osjeća lakše već nakon prve seanse.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.