Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

IVANUŠKA BUDALETINA

 

Živio jednom davno u maloj trošnoj kolibi na kraju sela, siromašni seljak i imao tri sina. Dvojica bijahu hrabri, stasiti momci, čvrste ruke i bistra oka, na ponos svoga oca i na veselje mnoge mlade seljanke. A treći, najmlađi, bijaše sav nikakav, šonjo i budala. Otac mu nadjenu ime Ivanuška, po pokojnome djedu od ženine strine, al’ ga već odmalena čeljad po seoskim njivama i stazicama nazivahu jednostavno – Budaletina. Ipak, starina bijaše dobra srca te je maloga volio jednako kao i braću njegovu.

Jednog mračnog i maglovitog jutra stiže u njihovo selo kraljev glasnik, noseći vijest o teškoj nesreći koja je pritisnula kraljevstvo. Skupi se cijelo selo da iz glasnikovih usta čuje kakva im se to zla kob sprema. Ivanuška, braća njegova i otac također se nađoše među svima.

– Čujte i počujte! – viknu glasnik, onako službeno kako to samo glasnici znadu i umiju, dubokim glasom ogrubjelim od prašine koje se nagutao dugim putem.

Kako bijaše rano i sunce je tek uprlo da razgrne crnu tminu i tešku maglu, tako se činjaše da se pramenovi magle uvijaju i razilaze te da se dan bistri pred glasnikovim glasom.

– Daje se na znanje cijelom kraljevstvu, svakom čovjeku, ženi i djetetu. Naš Presvijetli Gospodar, Njihovo milostivo i predobro Veličanstvo Kralj, kroz moja usta govori svima!

Sva gomila ljudi šutke stade, kao u tvrdi kamen okamenjeni i sve su uši bili napeli ne bi li bolje čuli što im njihov Kralj imade reći.

A glasnik nastavi ovako:

– Dobri moji podanici. Velika tuga i čemer pritisnuli su Naša kraljevska pleća, a teške brige učiniše zlatnu krunu težom od grobnog kamena.

Na ove se riječi ote narodu uzdah i svi se zapitaše kakav se to crni jad nadvi nad njihovo kraljevstvo kao olujni oblak što led pred žetvu po poljima prosipa.

A glasnik im veli:

– Silni dušmanin, kakvog još ne bijaše od kada svijet pamti, poharao je našu voljenu zemlju! Strašna neman, štono ju je samo najcrnja tama izroditi mogla, doletjela je ričući bijesno i rigajući plamen! Ognjeni zmaj došao je da spali naša polja, proždre našu djecu i poruši nam sela i gradove!

Iz gomile se začu jecaj i lelek, a jedna stara bakica pade u nesvijest.

– Spali’ će nam sve usjeve pšenice! – užasnuto viknu netko.

Gomila glasno zažamori; jedni moleći dragog Boga, a drugi proklinjući sudbu kletu.

– Izist će nam stoku! – oglasi se netko drugi, izmamivši još jedan glasan uzdah.

– Bučit će nam noću dok spavamo! – viknu Ivanuška, na što ga svi pogledaše, zakolutaše očima te nastaviše očajavati, a otac njegov očajavaše glasnije od sviju.

– A to nije najgore od svega! – nastavi glasnik. – Podla zvijer je na prijevaru ugrabila i Našu kći Princezu, blistav biser Našeg kraljevstva, sjaj u Našem uzvišenom kraljevskom oku!

Tu glasnik učini stanku poradi dramatičnosti, ali ne poluči uspjeha. Seljaci i seljanke ga šutke gledahu, a onda opet netko viknu:

– I kupus će nam spalit’! – a gomila tužno uzdahne i zajauče.

– I rotkvicu! – jadikovke se nastaviše, a glasnik uvidje da mu brzo valja reći ono najvažnije:

– I zato Mi, Kralj, NUDIMO VELIKU I PREBOGATU NAGRADU!

Glasno viknu glasnik (kako mu i ime nalaže), a žamor seljana se sasvim utiša. Čak je i stara bakica brže-bolje došla svijesti i pažljivo slušala.

– Pola kraljevstva sa selima i gradovima i ruku najljepše plemkinje s bogatim mirazom dobit će onaj hrabri podanik koji ubije čudovište i oslobodi Princezu iz strašnih kandži njegovih!!!

Kad su to čuli, seljani se dobrano zamisliše.

Da je meni pola kraljevstva, ne bih ranom zorom bos po mrazu gazio i tuđu stoku na pojilo vodio… ali zmaja se bojim! – pomisli najstariji brat Ivanuškin.

Da je meni pola kraljevstva, ne bih suhu koru crna kruha užinao i na tvrdoj slamarici spavao… ali zmaja se bojim! – pomisli srednji brat Ivanuškin.

Da je meni pola kraljevstva, ne bih zimi promrzle kosti poderanom košuljom grijao i o novim opancima sanjao… ali zmaja se bojim! – pomisli otac Ivanuškin.

Jedino Ivanuška ništa ne pomisli, jer u njega pameti ne bijaše, već smjesta veli:

– Ih, da je meni ruka najljepše plemkinje pa da mi malko… uh! Kazuj pobratime kojim se putem ide Kralju, ja ću mu kći od zmaja izbaviti!

– Ivanuška, sine, ne budali! Ne žalosti oca svojega… – poče ga otac odgovarati od ludosti, ali tada neki glas zajauka:

– Ako nam zmaj spali vinograde, neće nam biti ni rujna vina ni ljute lozovače!

Otac Ivanuškin užasnut stade kad ču te riječi, pa drukčije veli sinu:

– Idi, Ivanuška, Bog te blagoslovio hrabrog, osvjetlaj ocu obraz! Spasi nam vin… Princezu našu!

A Ivanuška ne bijaše lijen, već pograbi ono malo stvari što ih nazivaše svojim, koru kruha i sjekiru, pa krenu put Kraljeva dvorca.

E, ali sad braću njegovu uhvati sramota. Zar on, najmlađi, da bude junak i krene na megdan sa zmajem, a oni da ostanu kraj ognjišta?! Ta što je on bolji od njih?! Tako i njih dvojica zatražiše od oca blagoslov i on im ga teška srca dade, pa brže-bolje pohitaše za mlađim bratom.

I uskoro sva trojica zajedno krenuše vijugavom cestom u posjet Kralju.

 

* * *

Do predvečerja već bijahu duboko zašli u šumu i zastor od gustog crnog granja debelo se spleo za njihovim leđima.

Taman braća htjedoše zapaliti vatru i prirediti si konak u šumi, kad li odjednom iz gustiša začuše strašnu galamu. Neko žensko čeljade ružna kreštava glasa silno psovaše i proklinjaše Boga i sve svece. Ivanuška odmah skoči da vidi tko je to, ali najstariji brat mu šapne:

– Stani Ivanuška! Ne idi tamo, čuješ kako krešti, kune i psuje dragog nam Boga! To je sigurno kakva vještica!

Ali Ivanuška ne htjede slušati brata, već zađe pravo u gustiš. A braća njegova polako, sve virkaju i obilaze, najradije bi oči i uši same poslali za Ivanuškom. Ivanuška razgrne grmlje i pred sobom ugleda ružnu staru babu, grbavih leđa i kvrgava nosa, oko usta dlakavu i na jedno oko škiljavu. U ustima joj zubalo od željeza iskovano i sve joj se naborano lice iskrivilo kako jadikuje, psuje i proklinje. Baba sjedi na panju i sve se trese i crveni od ljutine.

Srednji brat priđe Ivanuški, uhvati ga za ruku i šapne mu:

– Bjež’mo Ivanuška, vidi kako izgleda. Ovo je sigurno kakva vještica!

Ali, Ivanuška se otrgne i stupi ravno naprijed:

– Pomoz’ Bog, babo! Ja sam Ivanuška, a ovo su braća moja! – viknu on glasno.

Baba pljunu tri puta i zakrešti:

– Jao sinko! Dao i tebi k’o što meni dade, jade moj pregolemi!

– A kakav tebe jad to muči, da tol’ku galamu dižeš?

– A evo vidiš, zarast’o mi na nožnome palcu nokat u meso pa je sve oteklo i zagnojilo se. A leđa me sve bole, ne mogu se sagnut, ne mogu si pomoći. Jao!

Pokaže mu baba palac, a palac gadan – sve što crn, što ljubičast i lijepo se vidi gdje gnoj uz nokat izvire.

– Pa reci, babo, kako da ti pomognem? – upita Ivanuška, a braća mu sve očima okreću, u strahu neće li ga ružna vještica izist.

– Sinko mili, mili pobratime, kad bi mi odgrizao taj komad nokta i isisao gnoj iz nožnog palca, dala bih ti najvrednije što imadem!

Kad braća Ivanuškina to čuše, umalo ne umriješe od užasa.

Ali, Ivanuška samo kimne glavom pa klekne pred staricu i uze njen palac u usta, a prljavo stopalo joj grozno vonjaše po užeglom znoju. Grizao je grizao, umalo sve zube polomio i na jedvite jade odgrizao komad nokta pa ga iščupao iz mesa. Odmah poteče gusti gnoj, a Ivanuška stade sisati i pljuckati u stranu, a sve mu se ljepilo po ustima i klizilo niz grlo. Braća mu ne mogahu prizora ni gledati, već okrenuše glave.

Konačno zgotovi Ivanuška posao i baba se veselo nasmije.

– Eh, mili sinko, mili pobratime, ljubi te baba! Odmah se k’o mlada osjećam!

– ’Ajde, baba, samo ne zaboravi ti na našu pogodbu! Daj mi sad najvrednije što imadeš! – reče njoj Ivanuška, sve pljuckajući ono gnoja što mu još pod jezikom ostade.

– Ništa se ne brini, evo sad’ će tebi baba dati… – reče i izvadi iz usta svoje željezno zubalo. – Esfo finko, osfo si je nasfrijednije sfo imam! Fo sfi ufsmi, nek’ fe sufa fusem!

Pruži mu ona svoje zubalo, sve slinavo i sluzavo, a on ga otare o košulju i spremi u njedra.

– Hvala, baba, nikad čovjek ne zna kad će mu dobri zubi zatrebati! – pa pozdravi babu, a ona mu odzdravi i odšepesa kroz gustiš dalje.

Ivanuška i braća njegova vratiše se svojoj vatri, sve se čudeći gluposti mlađega brata.

 

* * *

Šest su dana braća putovala, šest noći noćila u šumi među šumskim dusima i divljim zvijerima. Sedmog dana, eto njih pred vratima velebne Kraljevske palače. Dvorjani im odmah pripremiše obilat ručak i toplu kupku pa ih site i mirisne dovedoše pred Kralja.

Kralj bijaše vidno potišten i snužden, utonuo u more briga. Izgledaše kao da će se izgubiti u raskošnom zlatnom prijestolju. Kad mu savjetnik priđe i šapnu da su došli junaci koji će ubiti zmaja i vratiti mu kći, odmah mu se vrati nešto života u obraze.

– Dovedite ih amo, da ih moje stare oči bolje vide… Što!? Pa to su seljaci obični, a ja sam očekivao vitezove plemenite!

– Vaše Veličanstvo, plemeniti se vitezovi nisu odazvali pozivu… – šapnu mu savjetnik.

– Hm, dobro… Bila mu krv plava ili crvena, tko ju je spreman proliti za svoga kralja, taj je dobar podanik! A tko mi vrati moju kći bit će viši od svakog viteza pod kapom nebeskom, ne bio ja Kralj! Nego, hoćete li vi junaci svi zajedno na zmaja ili jedan po jedan?

– Vaše Kraljevsko Veličanstvo, zajedno smo jači! A nagradu ćemo lako među sobom podijeliti – reče najstariji brat, a srednji potvrdno kimnu glavom.

Ali Ivanuška viknu:

– Ne može! Jedna je samo najljepša plemkinja i njenu ruku ja uzimam. Sam ću pred zmaja i sam ću kući nagradu odnijeti!

– Ivanuška, ne budali! Zajedno ćemo lakše! – rekoše mu braća, ali Ivanuška ni da čuje.

Naposljetku odlučiše da će Ivanuška ići sam, a dva brata njegova zajedno.

A ovako im veli Kraljev savjetnik:

– Zmaja ćete naći u njegovoj špilji. Do špilje je lako stići, ali nitko se iz nje jednom kada uđe ne vraća. Ona je podno ove visoke planine iza koje nam sunce svaku večer zalazi. Iz špilje dim izbija i diže se put nebesa. Lako ga je vidjeti već iz daleka. Kad uđete unutra, neka vam je dobri Bog na pomoći!

Tu su večer braća Ivanuškina lagano jela i oprezno pila te rano pošla na počinak, ne bi li sutradan što više snage imala. Ali u Ivanuške pameti ne bijaše, pa on do kasno u noć ostade budan ispijajući krčage rujna vina s dvorjanima i dvorjankama te slušajući pjesme trubadura i smijući se ludorijama dvorskih luda.

 

* * *

Kad se drugog dana Ivanuška probudio, sunce već bijaše visoko odskočilo. Dvorske sluge mu rekoše da su mu braća ustala u cik zore, dobro doručkovala i odmah pošla prema zmajevoj špilji. Ivanuška se uplaši da će mu braća pred nosom odnijeti i Princezu i zmaja i nagradu pa se onako mamuran, bunovan i bez doručka požuri za njima najbrže što je mogao.

Kad je stigao do zmajeve špilje, a to bijaše ogroman procijep u stijeni iz kojeg je sukljao gusti crni dim, Ivanuška ne zastade ni časa već hrabro uniđe. Ta znao je da su braća njegova već sigurno ušla! Unutra bijaše vlažno i mračno kao u dnu bačve, samo se tamo u daljini lelujao neki plamičak. To je plamen zmaju iz nozdrva lizao.

Ivanuška sve pipkajući, stopu po stopu, krene dublje kroz tamu, kada začu kako netko tiho jeca. Pametan čovjek bi se odmah dosjetio da to sigurno Princeza plače, ali u Ivanuške pameti ne bijaše, pa on glasno viknu:

– Tko to tamo suze lije u crnome mraku?! Gdje su braća moja?

– Bježi, bježi! – ispod glasa šapne mu Princeza. – Zmaj je sada progutao dvojicu živih momaka pa sit spava poslije jela! Sigurno su to tvoja braća bila. Mene je okovao s devet okova i sedam lanaca, a po meni povješao stotinu malenih zvonaca, da ne bi kradom umakla nevolji!

– Lele, lele, zla i naopaka! Izio mi zmaj oba brata rođena! – zajauče Ivanuška. – Zbog toga ću mu glave doći! – viknu ljutito, te dograbi sjekiricu koju je još od kuće sa sobom nosio i potrči ka zmaju.

Ali, eto nesreće! Kako bijaše mrak mrkli, a Ivanuška se još ne stignu pravo ni oporaviti od sinoćnjeg pijanstva, potepe se, padne i u mraku izgubi sjekiru. Uz to još i glasno opsuje, a zmaj se od svega toga probudi i odmah nanjuši svježu hranu u blizini svojoj.

– Ho, ho, ho… da vidimo kakva mi je to poslastica od ljudskog mesa u jazbinu ušetala! – zagrmi neman strašnim glasom pa otpuhne malo plamena da rasvijetli špilju.

Pametan čovjek bi se sada skrio i nadao se da ga zvijer neće vidjeti, a Princeza bi rekla zmaju da to on njuši miris onih mladića što ih je žive progutao. Ali u Ivanuške pameti ne bijaše pa on glasno viknu:

– To sam ja, Ivanuška! Došao sam Princezu izbaviti i braću osvetiti, a tebe, nesrećo, od života rastaviti i sa crnom zemljom sastaviti!

Vidje sad zmaj gdje Ivanuška s poda ustaje i krenu da će skočiti na njega i progutati ga. A Ivanuška gleda i načuditi se ne može kako to golem i strašan stvor bijaše. Zubi mu kao sablje krivošije, kandže plugovi što zemlju oru, a iz grla mu suklja plamen veći od najvećeg krijesa Ivanjskog. Krila kad raširi – sunce sakrije, a repom bi crkveni toranj tri puta ovio! Krljušt mu tamnozelene boje, sjajna kao oči divljih mačaka, a svaka ljuska tri palca debela. Sto ga kopalja ogreblo ne bi!

I stade Ivanuški kroz glavu prolaziti da ovo možda i neće na dobro izaći. Ali uto osjeti kako mu nešto iznutra para košulju i babino željezno zubalo iskoči mu iz njedara. Zubalo skoči na tlo, pa skakuće po špilji i škljoca prema zmaju da sve iskre frcaju. I kako bijesno škljoca, tako sva špilja zvoni:

Tko mi dirne Ivanušku, milog pobratima, jadna li mu majka, jadna li mu strina!

Zmaj se začudi ovome, jer takvo štogod ni on još ne vidje očima svojim. Ali ne htjede mu se dugo glavu oko toga razbijati, već on nogom iz sve snage lupi po babinom zubalu! Udari zmaj silno, sve se zemlja trese, ali zubalu ništa – ni ogrebotine! Već ono i dalje škljoca:

Tko mi dirne Ivanušku, milog pobratima, jadna li mu majka, jadna li mu strina!

Zmaj se sad jako razljuti pa razjapi svoje čeljusti i stade bljuvati vreli oganj, ne bi li strašnom jarom zubalo istopio. Ali već se zvijer umorila od puhanja, a zubalo ni da se zagrije! Nego samo škljoca:

Tko mi dirne Ivanušku, milog pobratima, jadna li mu majka, jadna li mu strina!

Sad zmaju bijaše stvarno dosta i on riješi to zubalo progutati. Skoči čudovište hitro naprijed, rastvori ždrijelo i učas proguta babino zubalo. Nasmije se zmaj kako se riješio dosadne napasti i reče:

– A sada ću tebe, Ivanuška, rastrgati!

Navali zmaj bijesno na Ivanušku kadli iz vlastitog droba začuje škljocanje:

Ivanušku mi diraš, milog pobratima, jadna li ti majka, jadna li ti strina!

I stade zubalo gristi zmajev želudac i crijeva.

Zmaj zavrišti i očima zakoluta. Poče zubima bijesno škrgutati, a repom šibati lijevo i desno. Na koncu više ne mogaše izdržati, pa kandžama raspara sam svoju utrobu ne bi li zubalo izvadio. Proli se krv, crna i smrdljiva i prosuše se po podu sluzava crijeva kao klupko živih zmijurina.

A iz želuca ispadoše braća Ivanuškina koje je zmaj još žive bio progutao, ali ne i zubalo. Zubalo bijaše brže-bolje progrizlo put do zmajevih pluća i otud ponovo zaškljoca:

Ivanušku mi diraš, milog pobratima, jadna li ti majka, jadna li ti strina!

I stade zmaju pluća gristi i trgati!

Zmaj se prevrne od boli i sve se poče vrtjeti, grčiti i prekometati, ali ne mogaše više boli trpjeti i stade sebi pluća parati ne bi li zubalo izvadio.

Ali, zubalo već bijaše progrizlo put van iz pluća, do samog srca. I zaškljoca zubalo još jednom:

Ivanušku mi diraš, milog pobratima, jadna li ti majka, jadna li ti strina!

Te pregrize na dva djela crno srce zmajevo, a golema se zvijer mrtva zakoprca u prašini.

Brzo Ivanuška stade svoju braću tresti i pljuskati te ih k svijesti dozivati. I ubrzo otvoriše oči, jedan pa drugi. Sva trojica se izgrliše i izljubiše, pa izgrliše i izljubiše Princezu, a onda joj skidoše lance, okove i zvončiće pa je povedoše ocu njezinome.

 

* * *

Kralj bijaše tako sretan što mu se kći vratila da ni ne primijeti kako mu je kruna s glave pala i otkotrljala se preko velike dvorane. Odmah on stade darivati Ivanušku i braću te zapovijedi da se uredi velika gozba i da cijelo kraljevstvo sedam dana slavi.

I dovede Kralj prekrasnu plemkinju, lijepu kao zora rumena, bistra i sjajna oka poput rose biserne, a puti mekše od najfinijeg baršuna.

Ali Ivanuška reče Kralju:

– Veličanstvo! Krasna Vam je ova plemkinja, ali dajte Vi nju braći mojoj, a meni pustite da si sam izaberem djevojku!

– Ti si mi, mili Ivanuška, jedinu kći moju iz zmajeva brloga izbavio! Biraj si u cijelome kraljevstvu djevojku koju god išteš – ja ću ti je dati! Imaš našu Kraljevsku riječ! – reče mu Kralj zahvalno.

– E, onda, Veličanstvo, ja biram Princezu! – reče Ivanuška, a svi se dvorjani zgranuše. Ta što njemu pada napamet!? Pa neće valjda Princezu njezin otac za priprostu seljačinu udati?

Kralj ga mrko pogleda i ljutito upita:

– Ti se, Ivanuška, šališ s nama?

– Svoju riječ ste mi dali, sad mi dajte i kćerku! – Ivanuška će tvrdoglavo.

– Vaše Kraljevsko Veličanstvo – javi se Kraljev savjetnik – ako smijem predložiti, možda da pitate Vašu kćer, Princezu, što ona o tome misli?

Kralj se zamisli, pa kako ga je savjetnik uvijek do sada bio mudro savjetovao, odluči ga i ovaj put poslušati.

– No, kćeri – upita Kralj Princezu – što ti o ovome veliš? Da održim riječ ili da mu dadem glavu odrubiti?

A Princeza se sve smješka, drago joj je bilo za Ivanušku poći. Ta koja cura ne bi rado pošla za mladića koji je iz zmajevih ralja izbavi?

Kad to vidje Kralj, smili se i njemu, pa on zapovjedi da se još veća gozba spremi jer se jedinica njegova udaje!

 

* * *

Ivanuška se tako oženi Princezom i postade Princ. Kamo god da je kasnije u životu išao, zubalo je uvijek sa sobom nosio.

Njegov brat najstariji oženi najljepšu plemkinju te dobije lijep miraz i veliki posjed. Srednji brat reče da njemu bijaše milije grliti i ljubiti braću nego djevojke pa se zaredi i ode u popove, a njihovog starog oca preseliše u kraljevski dvorac te on tu proživi svoju starost pijući medovinu i štipajući dvorjanke.

I svi poživješe veselo i sretno do kraja života.

Ili barem do kraja priče.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.