Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

MISS UNIVERSE

 

Zima je suvereno vladala gradom, smrzavajući čak i sjene po zidovima.

Pola pedlja visok sloj prljava snijega prigušivao je korake rijetkih i vjerojatno sasvim slučajnih prolaznika, koji su žurno vijugali zmijolikom uličicom, nestrpljivi da u svojim kućama zgriju promrzle kosti. Toplina doma činila se po ovakvom vremenu svima tako primamljivom, neodoljivom. Poput crne rupe svojom je gravitacijom prikivala ljude uz ognjišta, otimajući jednog po jednog hladnoći modrog, zimskog predvečerja.

Ali, jedan dom u ovoj ulici nudio je svome obitavatelju daleko više od ugodne topline. Ovaj dom bio je tvrđava, debelih, čvrstih zidina. Bio je tajna špilja uklesana u granitno srce planinskog lanca, čelični sef skriven u potonuloj ruskoj špijunskoj podmornici.

Bio je bedem koji je Viktorijino ustreptalo srce branio od zlog svijeta.

Do nje sada nisu dopirali diskretni, snijegom izobličeni zvukovi sa ceste, niti iritantan glas voditelja iz preglasno podešenog susjedovog televizora. Prašina je lijeno legla na slušalicu telefona, ne pokazujući namjeru da se skoro makne.

A pauk, kojeg je nazvala Darko, bio je na pola puta do završetka svojeg jednomjesečnog posla. Naravno, njegov posao nikad nije bio dovršen jer bi ga svaki mjesec upropastio poštar ubacivši račune u paučinom prekriven sandučić. Počela se radovati računima: Evo, dobri ljudi iz HEPa misle na mene. Ja sam im važna. Nikada me oni ne zaborave.

U samoći tihe i mračne sobe, Viktorija se suzdržavala od suza. Još jedan usamljen zimski dan curio je kao sitan pijesak među drhtavim prstima. Gledala je zrcalo, a u zrcalu se pred pogledom otkrivala nakaza. Debelo, mlohavo tijelo. Obješene bezoblične grudi, bokovi grotesknih dimenzija. Prije dvije godine prestala je odlaziti u kino, jer nije više mogla stati u stolicu. Tada je imala deset kilograma manje nego sada. Ni lice nije bilo ništa bolje; počevši od mlitavog podbratka, pa uzbrdo preko ispucalih, tankih usnica, krivog nosa, očiju utonulih među jastučiće potkožnog tkiva, pa sve do masnog čela. Čela, koje je unatoč njezinoj zreloj dobi bilo gusto poškropljeno gnojnim prištićima.

Trideset i pet godina i nikad nije iskusila pravu ljubav. Svoju nevinost odbacila je u dvadeset i trećoj, na tužan način. Poklonila je sebe prvom pohotniku koji je bio dovoljno pijan da je ne odbije. A nije ga lako našla. I što je najgore od svega i sama je tada pribjegla piću, tražeći u alkoholu saveznika koji će joj pomoći lakše svladati sramotu uzastopnog odbijanja. Tako je te večeri i ona bila pod utjecajem duha iz boce, te se gotovo nije ni sjećala tog toliko željenog iskustva.

Koje nikada više nije pokucalo na njezina vrata.

Bila je sama, shvaćala je to. Sama i osuđena na doživotnu samoću. Jednostavno nije znala s ljudima. Oni je zbog toga nisu voljeli, a ona ih se bojala. Bojala se podrugljivih pogleda, zajedljivih riječi i grubih podsmijeha. Žudila je za ljubavlju, pripadanjem, htjela je svidjeti se, ali njezino hipopotamsko tijelo postavilo se kao živi zid od mesa i sala, nesavladiva prepreka između nje i sreće o kojoj je sanjala. Žalosna istina udarala je poput čekića koji zabija čavle u lijes: bila je ružna, jadna, usamljena i frustrirana.

Ali, osim svega toga, Viktorija je bila još nešto.

Sve vrijeme provedeno u stanu, sve noćne sate ukradene od života koji je trebala voditi kao mlada djevojka, sva suzama započeta jutra kojih nije smogla snage suočiti se sa svijetom, sve milijarde majušnih koraka zidnog sata koje je odslušala u samoći… sve to vrijeme nije prošlo uzalud.

Marljivo, poput vrijednog radišnog mrava, ona je učila. Upijala je znanje sa stranica starih knjiga, zureći u sitna slova dok ona ne bi zaplesala pred njezinim umornim očima. Poznavala je svaku poru u papiru, svako vlakno. Naučila je točan kut pod kojim je krivo otisnuto slovo f na 387. stranici, mogla je reproducirati konstelaciju zareza, napamet izbrojati uskličnike u prvih sedamnaest odlomaka… ona je sasvim spoznala svoje knjige. Razotkrila je svaku skrivenu misao, proučila anagrame i višesmislene rečenice. Znala je ne samo što je pisac htio reći, nego i na kojem mjestu bi napravio stanku da popije vode dok bi to govorio.

I rezultat nije izostao! Viktorija je uz puno truda, konačno uspjela postići upravo ono što je željela:

Postala je vještica.

Da, točno tako. Vještica.

I ne bilo kakva vještica.

Viktorija je bila vještica koja je danas odlučila promijeniti svoj život.

Sabrala se. Izbacila je iz glave sve žalopojke i umirila kucanje srca. Došlo je vrijeme da se baci na posao. Izvukla je vrećicu magičnog praha (do kojeg je na jedvite jade došla) i njime iscrtala rune i okultne simbole po podu. Zapalila je tri crne svijeće (od crnog voska iz crne košnice bliskih rođakinja crnih pčela ubojica) i tamjan, poprskala sobu i sebe svetom i nesvetom vodicom i na čelu nacrtala Zabranjeni Zagonetni Znak Zlog Zazivanja. Zatim je počela pijevnim glasom mumljati nerazumljive riječi.

Nakon više od dva sata otužnog, monotonog bajanja, uz glasan “puff” i oblačak smrdljivog dima, u sredini sobe pojavio se malen crvenkasti demon, crne kozje bradice i šiljastih rogova. Škiljio je svojim zlobnim okicama, premjerio pogledom nekoliko puta sobu, pljunuo mlaz guste sluzi i promrmljao dvije-tri usputne kletve. Tek tada se udostojio s prijezirom pogledati Viktoriju. Sva ushićena, ona je povikala spremno:

– O, Nečastivi! Stvoru tmine i obitavatelju Pakla! Oskrnavitelju hramova i proždiraču djevica! Ti, čije su stope obasute poljupcima posrnulih duša, ti koji vitlaš žezlom kaljenim u krvi nevinih! Zavoditelju! Dušekrade! Ja, Viktorija, tvoja…

– Joooj, dosta! Prekini! Što misliš, koliko sam već puta čuo taj isti tekst??? Misliš da ja uživam u tome? Pojavljivanje u oblačku dima i slična sranja? Misliš da ne bih volio jednom doći u luksuznom automobilu? Ili doploviti na jahti? Dobro, prizvala si me. Sad imaš pravo na jednu želju, ja poslije tvoje smrti dobivam tvoju dušu, daj da to obavimo pa da idem! Reci, što hoćeš? – gunđao je iziritirani demon, nezainteresiran za druženje i zadržavanje.

– O, izopačivatelju pravednika, iskušavatelju krijeposnika! Donositelju vječnog mraka i neznanih sladostrasnih putenih užitaka! Ti, koji hrabro ideš kamo još nijedan…

– ZAČEPI OVCO GLUPA! SHVATIO SAM! Gledaj: JAAAA GOOOVOOORIIIM TVOOOJ JEEZIIIK! Zato prestani s tim usranim ritualom i reci svoju želju!!! Uff! Radim ovaj posao tisućljećima i sve je uvijek isto. Može se promijeniti što god hoće, ali ljudi nikako. Hoćeš li besmrtnost? Vječnu mladost? Basnoslovno bogatstvo? Sve znanje svijeta? Stvarno dobro sredstvo za depilaciju? Sumnjam da imaš neku želju kakvu još nisam čuo!

Viktorija nije dugo razmišljala, znala je točno što hoće:

– Želim izgledati kao Miss Universe!

– Ah, taština dakle. Jesi li sigurna da je baš to tvoja želja? Reklamacije ne primamo! – trljao je ruke kao trgovac koji se sprema zaključiti dobar posao.

– Da, sigurna sam.

– Te Miss Universe se mijenjaju svako malo. Kao koja točno želiš izgledati?

– Kao… kao ovogodišnja! – odabrala je Viktorija, koja zapravo i onako nije znala kako točno izgleda bilo koja miss, jer od zavisti i frustracije nije mogla gledati takva natjecanja.

– Onda neka tako i bude! – demon je odaslao jednu svjetlosnu zraku prema Viktoriji, te uz glasni “piff” i novi oblačak dima, netragom nestao.

Osjetila je kako se mijenja. Zatvorila je oči i uživala u preoblikovanju tijela.

Više ništa neće biti isto kao prije! mislila je. Više neću dočekivati Novu godinu sama, neću sama sebi slati pisma za Valentinovo! Nikada više neću biti neprimjećena! Tolike godine neprihvaćanja, društvene izolacije… Jedva je zadržala svijest, pomućena snagom spoznaje da je svim tim užasima konačno došao kraj.

Kad je proces preobražaja završio, napamet se okrenula u smjeru zrcala. Hrabro, s vjerom i nadom u novi život, spremna nadoknaditi sve propušteno, otvorila je oči, pogledala u zrcalo i u njemu vidjela sliku sadašnje Miss Universe.

A trenutačno, Miss Universe bila je s jednog malog planeta iz sazviježđa Cygnus.

Bila je zagasito zelene boje krljušti, sa sedam dugih, elegantnih krakova, očaravajućeg pogleda svih dvanaest šarenih očiju, pet gracioznih rogova i zanosno zaobljenih kljova koje su posebno oduševile članove intergalaktičke komisije. Ponijela je laskav naslov najljepše u vrlo oštroj konkurenciji od nekoliko tisuća ljepotica, pripadnica gotovo svih rasa koje su ovladale međuzvjezdanim putovanjem i stupile u kontakt s ostatkom civiliziranog svemira.

Kako ljudi za sada nisu spadali u tu kategoriju, tako im je i znanje o postojanju takvog natjecanja bilo skriveno, a istoimeno lokalno Zemaljsko natjecanje nije pobudilo dovoljno međugalaktičke pažnje čak ni za podizanje tužbe oko prava na ime.

Zrakom se prolomio užasnut vrisak i Viktorija se našla daleko s one strane granice užasa kojeg ljudski um može podnijeti. Srušila se, zgrčila i zaveslala krakovima. Spoznaja o vlastitom liku pogodila ju je poput ekstremno snažnog epileptičkog napada.

Najljepše biće u svemiru ležalo je na podu, jecajući u estetskoj agoniji, zgroženo vlastitim izgledom.

A tamo, daleko među zvijezdama, milijarde su žudjele za njezinim tijelom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.