Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

POGOVOR

 

Prvi put u životu pišem pogovor.

Nadam se ne i posljednji.

Iako, čudno mi je pisati tekst bez likova, zapleta, raspleta… Dobro, neki likovi postoje. Postoje Davor Šišović i Darko Macan, dva čovjeka koji su mi svaki sa svoje strane na razne načine puno pomogli i kojima se imam potrebu zahvaliti. Dakle, hvala puno. Kad već zahvaljujem, trebao bih zahvaliti i svima koji su me poticali te svima koje sam iskorištavao kao instant kritičare, savjetnike ili lektore. Previše ih je da bi ih nabrajao, ali svima hvala. Hvala Tanji koja je uredila ovo kupusište tako da izgleda kao prava zbirka. Hvala i Miljani koja trpi moje literarne ispade iako je ni sf ni fantasy ne zanimaju uopće. Hvala i svima koje nisam spomenuo poimenice a zaslužili su, ali stvarno vas ima puno!

Svi ste vi važni likovi u mojoj priči.

Osim toga postoje još neki ljudi kao na primjer Mirko, Jurica ili, recimo, Thomas, ili netko od brojnih drugih, koji zapravo nisu direktno upleteni u nastanak zbirke, ali mi sada izgledaju nekako sastavnim djelom svega toga, baš kao oni pijanci koji vremenom nekako postanu inventarom lokalne birtije iako nemaju značajnijeg utjecaja na njeno poslovanje. Razmišljajući o likovima shvaćam da zapravo postoji i priča sa zapletom i raspletom. I sada mi je već puno lakše jer se osjećam kao na poznatom terenu.

Da vam ispričam još jednu priču?

Prvu priču započeo sam pisati (ako me pamćenje ne vara) negdje oko šeste godine života. Čitao sam tada već dosta dobro i bio dobar poznavatelj lika i djela Duha Sa Sjekirom i ostalih dvodimenzionalnih heroja. Tematski su me već tada uglavnom privlačili fantasy, horror i sf. Još dok sam bio u vrtiću učlanio sam se u knjižnicu, a teta knjižničarka je poticala moje fantazije pa sam joj morao nacrtati svemirski brod kojim ću letjeti u svemir. Obećao sam povesti i nju, nadam se da me nije držala za riječ.

Naravno, to što sam tada znao slova nije značilo da imam i volje pisati ih. Tako da sam (ponovo, ako se dobro sjećam) napisao možda nekoliko rečenica, a idućih n stranica rokovnika sa smeđim koricama od lažne kože ispunio sam valovitim crtama koje su predstavljale tekst uzbudljive avanturističke priče koja je sadržavala i neizbježne stripovske zvučne efekte (bum, tras, kraš i slično – kao što sam mislio da svako dobro štivo treba imati). Pitate se kako mogu reći da je imala zvučne efekte kad su postojale samo valovite crte? Pa, možda vi ne znate čitati valovite crte, ali ja sam ih (hvala na pitanju) čitao sasvim dobro. Tako da sam približno u toj dobi održao i prvo javno čitanje svog literarnog djela, što je u ostalom bio i jedini način da sadržaj priče s nekim podijelim. Nastradali su članovi uže rodbine, a budući da kasnije nisu nikad prepričavali taj događaj, pretpostavljam kako su ga uspješno potisnuli.

Rokovnik je nestao negdje u ropotarnici povijesti, zajedno s najranijim tragovima mojeg stvaralaštva.

Idući put sam napisao nešto s fabulom po završetku srednje škole, a prije upisa na faks (1995.) Radilo se o klasičnoj fantasy pričici o troje hrabrih likova (ma, naravno da sam tada već naveliko igrao D&D) koji se bore protiv zlih sila bla, bla, bla. Priču sam pokazao nekolicini prijatelja koji su bili previše pristojni da me popljuju, pa je spremio u ladicu s namjerom da je kad-tad pošaljem u Futuru. Nekoliko godina kasnije sam je ponovo našao, pročitao i jedini primjerak promptno izručio službi čistoće.

Svi koji je niste pročitali, zahvalite mi na tome.

Iduće dvije godine nije mi padalo na pamet baviti se pisanjem.

Ma, nije mi palo na pamet ni treće godine, ali to predavanje je bilo tako dosadno!

Hvala Vam, profesore Fulgosi, Vaši kolegiji bili su mi neiscrpnim izvorom inspiracije.

I tako sam na predavanju načrčkao nekoliko odlomaka koji su mi izgledali sasvim zgodno, pa sam ih kod kuće nadopunio, proširio, nastavio i napisao prvu svoju pripovijetku koju javno priznajem. Bila je napisana u humorističnom tonu i sa snažnim odmakom od realnosti. Zvala se Čudnovato brdo i nije spadala u sf niti u fantasy. Najbolji opis koji sam čuo bio je bajka za veliku djecu psihologe. Ista takva bila je i sljedeća priča, Kosokutne rotacije u hiperdimenzionalnom prostoru, a tada sam takvima smatrao i treću, četvrtu, petu, šestu… Dvije od njih kasnije su prepoznate kao sf, što je istina, iako mi u trenutku pisanja to nije bila namjera. Te dvije se nalaze u ovoj zbirci.

Imajući napisane priče koje su se svidjele nekima, pojavila se i želja za objavljivanjem. Jer, učili su nas na faksu, kad netko ima potencijale trebamo mu pomoći ostvariti ih. Pa, neke su priče imale potencijal da budu objavljene.

Krajem 2001., u studentskom časopisu Re po prvi su put objavljene dvije moje priče: Ezoterica Croatica i Sablast (zajedno s još jednom pjesmom, ali to je već druga priča). Tu sam ujedno zaradio i prve novce vezane uz pisanje, jer sam svojoj profesorici psihologije iz srednje škole pet kuna vrijedan primjerak časopisa prodao za čak deset kuna.

Tko zna, možda bih na tome i ostao da kojih mjesec dana kasnije u novinama nije osvanuo natječaj za prvu Istrakonsku zbirku. Tražili su sf ili fantasy priče dužine tri do pet kartica. Kad sam se raspitao i konačno saznao koliko je to teksta, ustanovio sam da nemam niti jednu toliko kratku priču. Međutim, odlučio sam to shvatiti kao neku vrstu izazova pa sam u periodu od oko mjesec do mjesec i pol dana napisao šest pripovjedaka traženog formata i poslao ih na natječaj. Objavili su četiri koje su bile odlično prihvaćene od strane kritike (u Futuri), a navodno i od publike (čast izuzetcima).

Nakon tog objavljivanja bio sam pozvan na Večer fantastične književnosti u Pazinu, što je bilo moje prvo službeno čitanje pred službenom publikom. Od tada su zaredala objavljivanja po svim mogućim medijima koji u Hrvatskoj objavljuju sf i srodne vrste književnosti, a također i druženja s ostalim piscima i ljudima koji čine našu sf scenu. Bio sam na konovima i na festivalu, upoznao sam mnoge zanimljive osobe i stekao iskustva koja su mi obogatila život.

I, naravno, napisao još priča.

Plod svega toga ova je zbirka. Moja prva.

Bit ću iskren – napisao sam je za sebe. Napisao sam je jer je pisanje nešto što volim raditi. To ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivna je ta što sam uživao u samom procesu, a negativna što s takvim sebičnim stavom vjerojatno nikad neću postati profesionalan pisac. Što opet ima pozitivne i negativne aspekte, ali kamo bi nas to silno analiziranje odvelo? Najbitnije je: ako postoji dovoljno ljudi koji će uživati u onome što sam stvorio barem približno onoliko koliko sam uživao ja koji sam stvarao, onda me ekološke udruge možda ipak neće proklinjati zbog beskorisnog trošenja papira.

Ako vam se zbirka i nije svidjela – ne očajavajte. Ovo nije materijal s popisa školske lektire i ne vjerujem da će vas ikad itko prisiljavati da ga ponovo čitate. Osim toga, to ne bi bilo ni u redu jer nitko nije ni mene prisiljavao da pišem. Dobro, rekli su da MORAM napisati pogovor, ali ako ste pročitali do ovdje onda vam očito nije prenaporan. Ili ste mazohisti, što isto nije loše, jer vam je onda i zbirka morala biti dobra u slučaju da vam se uopće nije svidjela.

Više od toga i nemam za reći. Smatram da sam sve što treba reći rekao u pričama, a kad se sjetim nečega što sam propustio napisat ću još jednu priču (već čujem Macana kako viče: Roman, obećao si roman!). Ma, radim i na tome. Povremeno.

No, za sada vas ostavljam s ovim što držite u rukama.

Svidjelo se meni, svidjelo se izdavačima…

Zašto ne bi i vama?

 

25. veljače 2004.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.