Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

DEMONI

 

– Ja te ne vidim, ti nisi ovdje!

Grubi glas izvikivao je riječi u ritmu udaraca teškog čekića po užarenom željezu. Arome dima, znoja, sijena i nedavno odrane kože, miješale su se s mirisom snijega koji je nepozvano dopirao kroz ulaz.

– Ali, Thokk… – javio se drugi glas.

– Nemoj ti meni: ali, Thokk! Ti nisi ovdje, a kako te nema ja ne mogu razgovarati s tobom! Mogu razgovarati s nakovnjem, čekićem, samim sobom, ili onom tamo trulom mješinom koja pušta na sve strane, Trolovi je odnijeli! Ali s tobom ne mogu, jer tebe nema!

Moćni mišići su se napinjali dok je Ork zvan Thokk snažnim udarcima davao oblik budućoj sablji. Drugi Ork stajao je ispred njega i uzbuđeno mahao rukama:

– Kako me ne vidiš, Thokk! Pa ispred tebe sam!

– Tharag, gluplji si od ovog nakovnja! Znam da si ispred mene, ali se nadam da ćeš otići ako te budem ignorirao!

– Ali, samo sam rekao da…

– Da imaš sjajnu ideju! Da imaš plan! Tharag, armija Minotaura i sve njihove oštrice ne mogu napraviti toliko štete koliko to mogu tvoje ideje i planovi! Sjećaš li se one tvoje igre s kockicama, koju smo igrali prošle godine?

– Da, to je bilo…

– A sjećaš li se kako su nas starješine zbog toga dale bičevati i htjeli nas istjerati iz sela kad su čuli da se igramo Ljudi? Ne, ne sjećaš se. Ti tada nisi bio prisutan, jer si otišao slušati priče onog ludog barda koji je sasvim sigurno pojeo previše svetih gljiva! A kad si se vratio od njega, pričao si o letećim brodovima koji nose strašna oružja i kojima bi mogli pobijediti vojske Patuljaka i Vilenjaka jednom zauvijek. Čak si uvjerio starješine neka ti dozvole da sagradiš jednu takvu nebesku lađu. Doveo si Gnomove da ti pomognu u izradi nacrta i svi smo dovlačili debla, tesali daske… mjesecima nismo pošteno jeli, jer su i lovci radili na tvojoj drvenoj ptici. A onda si rekao da u njoj mora gorjeti velika vatra, pa smo organizirali napad na dobro čuvanu karavanu ne bi li oteli zapaljivo ulje. Poginulo je deset vrijednih ratnika. I što se desilo kad smo to postavili u tvoj leteći brod i zapalili?

– Pa… nije poletio – slegnuo je ramenima.

– NIJE POLETIO?!!? O, ali poletio je! Na sve strane istovremeno! U požaru koji je izbio izgorjelo je pola naselja, zajedno s još četrnaest naših ratnika! Na svu sreću Gnomovi nisu izgorjeli!

– Da, bili su pečeni taman koliko treba – brisao je Tharag podlakticom slinu koja mu je curila iz labrnje.

– Fini i hrskavi, točno – složio se Thokk – ali njih smo mogli pojesti i uz manje gubitke! A što je bilo kad si tvrdio da Orci iz plemena Zagg čuvaju u jednoj špilji leteći brod koji je došao sa zvijezda? I da postoje posebni odredi njihovih ratnika koji se odijevaju u crno i koji ne žele da se za to sazna? Otišli smo tamo, prekršili mir i pobili se sa Zagg-Orcima, da bi na kraju našli špilju. I što je bilo u njoj?

– Ovaaj… bila je zauzeta…

– Bila je zauzeta? Unutra je bio CRVENI ZMAJ!!! Tako mi očnjaka, tad si zaslužio da te pošaljemo Patuljcima da na tebi isprobavaju sjekire! – kapljica znoja pala je s Thokkova čela na užareno željezo i isparila u trenutku.

– Thokk, vjeruj mi, ovo uopće nije opasno!

– To uopće nije opasno? Čekaj, sjećam se još jedne stvari koja uopće nije bila opasna… jesi li u zadnje vrijeme vidio Shumpa? – dvije iskre koje su poletjele probuđene nešto snažnijim udarcem čekića, ostavile su na trenutak svoj odraz u Thokkovim zjenicama.

– Paaa, ne nisam… – priznao je Tharag, kopajući široku nosnicu dugim, debelim noktom.

– A znaš li zašto ga nisi vidio?

– Mmm… da nije u lovu? – Tharag je proučavao iskopinu na vrhu nokta.

– Ne, nije u lovu.

– Možda je u ratnom pohodu?

– Ne, nije ni u ratnom pohodu.

– Išao je prodati plijen iz neke pljačke?

– Ne, nije ni to.

– Pa gdje je onda? – pitao je Tharag, obrisavši nokat o dlakava prsa.

– Ne znam. Nitko nije čuo za njega otkako ga je starješina prodao u roblje.

Thokk je na trenutak zastao s poslom, da bi tišinom naglasio rečenicu.

– Shumpa? Prodao u roblje? Zašto…? – Tharag je bio iznenađen.

– Zato Tharag, što je u tvojoj glavi manje pameti nego na Vilenjakovoj guzici dlaka. Sjećaš li se one glupe igre s oslikanim komadićima pergamenta koju si nam pokazao? One kad svatko ima svoju hrpicu sličica i onda se pravimo da se sličice međusobno napadaju i bore? – nastavio je kovati u rečeničnom ritmu.

– Da, vama se nije svidjela. Jedino Shump se htio igrati…

– Da, Shump se htio igrati. I natjecati na turnirima. Pa je htio kupiti nove, bolje sličice. Kasnije su mu i te nove postale slabe, pa je htio još novije. Onda je otišao među Orke iz plemena Prymm i zadužio se. Pa se zadužio još malo. A kad su oni došli naplatiti svoje, dug je bio toliki da naš starješina nije imao druge nego da Shumpa proda u roblje Prymm-Orcima!

Uz te riječi Thokk je kliještima podignuo dovršenu oštricu sablje i zadovoljno je odmjerio pogledom. Zatim ju je iznio van i stavio hladiti u snijeg. Tharag je capkao za njim, pokušavajući iznijeti svoju ideju.

– Ovog puta sam se dobro i ozbiljno pripremio. Nabavio sam upute od jednog Impa koji služi moćnom čarobnjaku…

– OD IMPA!!!? Jaooo… ne želim slušati!

Thokk se ljutito zaputio preko snijegom prekrivene poljane, pokušavajući pobjeći od Tharaga i njegovih planova. Po poljani su se motali i drugi Orci, zaokupljeni raznim aktivnostima. Jedan od njih, koji je nosio veliki balvan preko ramena, uočio ih je i krenuo im u susret.

– Zdravo, Thokk, zdravo, Tharag!

– Zdravo, Ugurthe! Slušaj, imam sjajnu… – pokušao je Tharag, ali Thokk ga je ponovo prekinuo.

– Što god rekao, ne slušaj ga!

– Što, zar Tharag ima još jednu od svojih ideja? – smijao se Ugurth. – Pa neka kaže, barem ćemo se nasmijati – pristao je Ugurth.

Tharag je veselo urliknuo: – Izvrsno! Pogledaj, ovo su rune…

Iz svoje pregače izvukao je prljavi komad neke ljuskave kože, na kojoj su smeđom bojom bili iscrtani magijski simboli.

– …koje treba nacrtati na zemlji, pijesku ili snijegu. Onda se u sredini nacrta veliki krug i pročitaju ove riječi. Dobro je ako ih ponavlja zbor glasova.

– Tharag, nitko od nas ne zna čitati! – podsjetio ga je Thokk.

– Ja znam, naučio me je stari bard – pohvalio se Tharag, a Thokk se uhvatio za glavu s bolnim izrazom lica. Ugurtha je zanimalo nešto drugo.

– I što se onda dogodi?

– Otvori se prolaz između svjetova i u velikom središnjem krugu pojave se Ljudi iz paralelne dimenzije. Iz one dimenzije u kojoj se zbivaju bajke, u kojoj postoje leteći strojevi i oružja koja grme! Onda možemo te Ljude zarobiti i natjerati ih da nam odaju svoja tajna znanja i vještine!

Tharag je bio oduševljen vlastitom idejom, a Thokk nije mogao vjerovati svojim dlakavim ušima.

– Tharagggggg… Imp ti je dao upute za otvaranje prolaza među svjetovima i ti mu vjeruješ! Otvoriti ćeš vrata u Pakao i dovući ćeš nam Demone i tko zna što još sve ne!

– Thokk, ne ponašaj se kao zloguki Vranolujni vrač! – dobacio mu je Ugurth i nastavio: – Ako zarobimo Ljude iz druge dimenzije, ovladat ćemo moćnim oružjima! Sastavit ćemo nepobjedivu vojsku i nijedno Orkovsko pleme neće nam biti ravno!

– Tako je! A mi ćemo postati starješine! – Tharagove nosnice su se već ponosno širile.

Thokk se zamislio nad slikama bogatog plijena i obnaženih Vilin-djevica.

– Pa to uopće ne zvuči kao loša ideja – rekao je Ugurth.

– Uopće ne zvuči, je l’da Thokk? Zamisli, bardovi će svirati pjesme na gajdama u našu čast – Tharag je bio sav umilan.

Thokk je šutio još neko vrijeme, a onda je rekao: – Tharag, ako ovaj put ispadne neko sranje…

– Neće, bez brige!

– …bardovi će svirati pjesme na gajdama napravljenim od tvojeg želuca!

 

* * *

U rani suton istog dana, skupina od desetak mladih ratnika Orka stala je u neurednu vrstu na pustom šumskom proplanku. Tharag je istupio ispred njih i objasnio im što trebaju činiti. Zatim je na besprijekorno bijelom snježnom pokrivaču nacrtao simbole kakve mu je dao Imp i veliki krug u kojem bi se trebali pojaviti Ljudi iz svijeta bajki. Glasom punim strahopoštovanja, Tharag je počeo čitati magične riječi: – Snemm anas ny Ayizavllam Ann’ayirtsi! – a zbor orkovskih glasova nevješto je ponovio za njim.

Nastavio je: – Ennup Ettellakob! Anarett! Anarett! – na rubu kruga počela se vrpoljiti nepoznata sila.

Ayizavllam! Anarett! Y EYIK’ARR MANN ETYAD!!! – iz sveg grla je viknuo Tharag.

Nebo se nad njihovim glavama rasprsnulo. Iz kruga je u vis suknuo stup zelenkastog plamena koji se brzo ugasio, ali je za sobom ostavio gusti oblak dima. Trebalo je neko vrijeme da se raziđe, a onda su Orci počeli uočavati konture triju stvorova koji su se pojavili unutar kruga.

Bili su skoro njihove visine, malo previsoki za Ljude. Imali su po dvije noge i ruke, to da… ali glave? Nisu li im glave prevelike za…? Nalet vjetra naglo je raščistio zelenkasti dim, otkrivajući Orcima potpuni pogled na pridošlice.

Zrakom se prolomio bijesni Thokkov krik.

– THARAG, UBIT’ ĆU TE!!!

Tri stvorenja imala su humanoidna tijela i nosila su neku vrstu odjeće. Ali, glave im bijahu ogromne, čudovišne, naprosto zvjerske. Ralje su im gladno zijevale, a ubilački pogledi strijeljali su po prestrašenim Orcima. Vitlali su oružjem i stvarali gromoglasnu buku. Thokkove najcrnje slutnje su se obistinile: Tharag je otvorio vrata samim Demonima iz Pakla.

Složno kao jedan, Orci su potrčali kroz šumu ka svome naselju užasnuto zapomažući cijelim putem. Naravno, s izuzetkom Tharaga koji je zaključio kako se neko vrijeme ne bi trebao pojavljivati među svojim plemenom, pa je otrčao u drugom smjeru.

Tri čudovišta ostala su urlati na proplanku. Nakon nekog vremena dosadilo im je urlati, pa se jedno čudovište obratilo drugom:

– Ma, Frane, kade su si šli? Zač smo nas tri sami tu, kako tri mone?

– A vero ne znan – odgovorilo je drugo čudovište, a onda je skinulo groznu masku otkrivajući rumeno ljudsko lice. – Morda su si šli čagod popit. Ki će ga vrah znat. Ča ti pensaš, Matej? – obratio se trećemu.

– Niš ja ne pensan. Ja samo znan da ovi tu ča tečeju po šume nisu naši Halubajci! – odgovorio je Matej, češući se po plavo-bijeloj mornarskoj majici.

– Morda su Žejanci? – pitao je Frane, otvarajući plastični kanistar od osam litara koji je nosio u ruci. Zamirisalo je bijelo vino.

– Ma ča si munjen? Kakovi Žejanci? – usprotivio se onaj prvi.

– A ča ti ja znan, Paškvan, znaš da ne vidin niš bez oćali – pridignuo je kanistar do usana i otpio, brat-bratu, pola litre bijeloga.

– Si morda slep, ma nisi gluh. Da su to Žejanci, bi se čulo kako kampanaju. A ovde samo mi kampanamo! – da to potvrdi zamahnuo je još dva puta bokovima, glasno zazvonivši zvonima koja su mu visila o pojasu i zaključio: – To su ti ona dečina ka se sako leto maškaraju va nekakove svemirce i ča ti ja znan kakove bedastoće.

– Vero ja – složio se Matej – a kade ćemo mi sad?

– Ah – rekao je Frane, – malo ćemo si vina popit, pa remo daje kampanat. Tako je najboje.

– Jušto – složili su se Matej i Paškvan i nastavili zvoniti u slavu Halubja, Mesopusta i maškaranih užanci.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.