Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

EZOTERICA CROATICA

 

Testiranje semestra jedan je iznimno glup običaj uvriježen među studentskom populacijom.

Korijen ovoj pojavi mogli bismo beskrajno dugo tražiti, jer on je skriven daleko izvan našeg dosega, u nekom maglovitom zakutku kolektivnog nesvjesnog, gdje se još ni najhrabriji psihoanalitičari nisu usudili razgrnuti prašinu. Ipak, dozvolimo sebi malo mašte i pokušajmo razmotriti jednu ponuđenu teoriju.

Pokušajmo zamisliti kako je, jednom davno, postojalo neko sveučilište i pri njemu neki odsjek. Pretpostavimo da je na tom odsjeku predavanja držao izvjestan broj profesora. Sad, kako ljudskoj mašti nema granica, zamislimo i da su svi ti profesori bili sposobni za obnašanje vlastitih funkcija, te da im je primarna okupacija bilo prenošenje znanja na studente, a ne vođenje prepiske s administratorima.

Krajem semestra, profesor bi na tom odsjeku uzeo popis studenata, na kojem je bilježio koji su studenti redovito pribivali predavanjima ili vježbama. Zatim bi pokupio indekse, te svim studentima koji su bili redoviti svojim potpisom omogućio pristup ispitu. Ako bi se slučajno desilo da je neki zlikovac, lupež i baraba, koji nije redovito pribivao predavanjima, pokušao izići na ispit, profesor bi mu ovako rekao:

– Eh! Čekaj malo! A gdje ti je potpis, druškane? – i tako zlotvor ne bi pristupio ispitu, dok ne odsluša svoj dug prema studiju.

I sve je funkcioniralo, sve je bilo u redu.

A onda, jednoga dana, u toj zamišljenoj državi, u kojoj se nalazilo zamišljeno sveučilište, sa zamišljenim odsjekom, došlo je do neke globalne katastrofe, u vidu npr. reforme školstva ili, recimo, promjene vladajuće stranke. Uslijed tih kataklizmičkih promjena, na naš je odsjek stiglo nekoliko novih, nadobudnih i nadasve podobnih profesora. Takav bitan događaj, morao je ostaviti i nekakve posljedice.

Novi profesori, ma koliko god bili podobni, nisu bili baš sasvim sposobni za ispunjavanje svojih radnih zadataka. Takav profesor, na primjer, nije mogao prepoznati vlastiti potpis u studentovom indeksu. Da bi se riješila ta neugodna situacija, kad profesor ne zna je li on to svojim potpisom potvrdio da je student ispunio uvjete za izlazak na ispit, odlučeno je da se zaposli jedna osoba koja će na kraju svakog semestra pokupiti indekse od studenata i izvijestiti profesore koji studenti smiju, a koji ne smiju pristupiti ispitima.

Po ovoj, dakle, teoriji, običaj koji danas nazivamo testiranjem semestra, zapravo je posljedica zapošljavanja nesposobnih profesora, negdje u dalekoj prošlosti. Na svu sreću, testiranje je ujedno i jedna od onih formalnosti koje i sami profesori imaju tendenciju lagano preoblikovati, pa se tako ponekad obavlja i poslije ispita, čime zapravo dobiva novu svrhu, tj. kontrolu obaveza koje student (ni)je izvršio, te se tako (ne)može upisati u idući semestar.

Postoje izvjesni teoretičari koji tvrde da je upravo to i bila prvotna ideja testiranja semestra, međutim to bi onda impliciralo da nisu u pitanju bili nesposobni profesori, već nesposobni prodekan, a dobro znamo da je to nemoguće, iz čistog razloga što je prodekan savršen.

No, bila ta teorija točna ili netočna, ja semestar moram testirati, a da bih to obavio potrebni su mi autogrami svih mojih cijenjenih profesora, a bogami i profesorica. Kratak pogled u kaos, koji nazivam svojim indeksom, govori mi da jedan potpis nedostaje. Krasno.

Dobro, imam još dva tjedna vremena za testiranje semestra, pa ću uhvatiti profesoricu na predavanju… Čekaj, čekaj… koja je to profesorica? Ups…

Sad, teško je to opisati nekome tko u svome životu nije sretao takve fenomene, ali da pokušam to ovako: postoje ljudi koji svoje obaveze u životu shvaćaju donekle ozbiljno. Npr. ako su plaćeni za neki posao, onda osjećaju potrebu da taj novac i zarade. Ili, ako drugi ljudi ovise o njihovom redovitom obavljanju poslova, onda imaju potrebu da ne iznevjere te druge ljude. Suvišno je uopće pitati spada li moja profesorica u takve. Naravno, ne. Preostaje mi samo da se nadam da je ovo jedan od ona dva tjedna po semestru, kada je profesoricu moguće uopće vidjeti na faksu, s obzirom da se pojavljuje rjeđe nego dobar film na RiTV-u.

I tako, naoružan strpljenjem i optimizmom, krenuo sam u lov na potpis.

 

* * *

Tjedan dana sam čekao na faksu, kucao na vrata kabineta, tražio je, raspitivao se, ali bez uspjeha. Konačno, otišao sam u tajništvo.

U tajništvu je sjedila gospođa koju bih procijenio prije kao materijal za hitno umirovljenje, nego kao kompetentnu tajnicu, ali hajde, rekoh, izgled valjda vara. Gospođa se držala ne kao da nije tajnica, nego kao da je u najmanju ruku izabrana za počasnog dekana svih fakulteta na kugli zemaljskoj. Kada sam ušao u kancelariju, pogodila me je pogledom kojim bi se ponosila svaka zla kraljica iz Disneyevih crtića i adekvatnim tonom odrezala:

– Izvolite? – zvučala je kao struganje dvije kocke leda u čaši iz koje je netko prebrzo popio piće.

Trudeći se da budem što uljudniji, objasnio sam joj da tražim profesoricu i da me zanima kada će se ona pojaviti na fakultetu.

– Profesorica je odsutna – rekla je.

– A znate li možda kada će se vratiti?

– Ne.

– Kako to, ne znate? Pa, gdje je otišla?

– Profesorica nije ostavila nikakvu poruku o tome kamo je otišla. Zapravo, uopće nije ostavila nikakvu poruku.

– Pa kako onda znate da je odsutna?

– Dečko, što ti misliš da sam ja vesla sisala? Ako profesorice nema, nitko ne zna gdje je i nitko se ne javlja na pozive kući, onda je odsutna! – nestrpljivo je režala.

– Nitko se ne javlja na poziv? A njen suprug?

– Profesorica nije vjenčana i živi sama sa svojim psom! A sada, ako nemaš više pitanja, ja imam puno važnog posla…

Bilo je očito da moja prisutnost nije poželjna, ali neke sitnice sam morao razjasniti.

– Samo trenutak! Gospođa je u godinama, malo je vjerojatno da je sklona podvizima ekstremnijim od šetanja psa, ima obaveze, a nitko ne zna gdje je, ne odgovara na pozive, nikome se nije javila…

– Da?

– Pa, mislim, vas to malo ne zabrinjava? – pitao sam.

– Zašto bi me zabrinjavalo? Pa ne misliš valjda da joj se nešto moglo… – tu je zastala, s izrazom lica koji je nagovještavao da daleko iza debelih slojeva šminke i duboko ispod skupe boje za kosu ipak postoje naznake nečega što bi se (uz odgovarajuće uvjete, naravno) za nekoliko milijuna godina ipak moglo razviti u primitivan oblik inteligencije.

– Dogoditi? Da, baš to sam mislio.

– Mmaaa, nee, nijee… aaa, profesorica će doći… bit ćete obaviješteni… doviđenja, radno vrijeme za studente je isteklo! – petljala je žena dok me je izbacivala iz kancelarije.

Čim je iza mene zaključala vrata, prislonio sam uho i čuo kako se u kancelariji vrti brojčanik telefona. Jedna znamenka, druga…

– Halo, policija?

Kad sam to čuo, zaključio sam kako bi bilo najpametnije kada bih razvoj događaja pratio s lica mjesta, pa sam sačekao da tajnica izdiktira policiji adresu na kojoj živi profesorica te požurio prema istoj.

 

* * *

Vožnja autobusom od fakulteta do stanice blizu koje živi profesorica traje oko pet minuta. S obzirom da autobus pripada firmi Autotrolej, to znači da mi je bilo potrebno oko 45 minuta. Naime, 25 minuta sam čekao da autobus stigne, još 10 minuta je trebalo kontrolorima da natjeraju slijepe putnike da napuste vozilo i još 10 minuta meni da pješke stignem na lice mjesta, jer se autobus nakon dvije stanice pokvario.

Bilo je vrlo jednostavno locirati profesoričin stan u zgradi čiju sam adresu imao. Naime, pred vratima stana su se nalazila dva policajca i veća skupina susjeda koji su se baš u tom trenutku sjetili nekih neodgodivih poslova, koje moraju upravo sada obaviti. A koji uključuju prolaženje (te, po mogućnosti, i zadržavanje) u neposrednoj blizini toga stana.

Jedan policajac je upravo razvalio vrata i sada je ulazio u stan, dok je drugi preko radio-prijemnika održavao komunikaciju s nekom višom inteligencijom.

– Prijem, prijem…

– Čujem te, čujem! Reci, Gojko…

– Evo, mi stigli…

– I?

– Pa, evo, Mirko je razvalio vrata…

– Razvalio???

– Paaa, da. Razvalio je… nismo imali ključ.

Iz aparata se čuo duboki uzdah:

– Gojko, jel’ to stan u zgradi?

– Ovaaj, da…

– A jel’ ima ta zgrada kućepazitelja ili možda kućni savjet?

– Paaa, kućni savjet, da, ima… mislim…

– A jeste li pitali predsjednika kućnog savjeta ako on možda ima rezervni ključ?

– Eeeeeee… Ne, nismo se sjetili…

– A reci, Gojko, jel’ ta zgrada gori?

– Ne…?

– A jel’ bio neki zločin u tijeku?

– Paaa, nije, ono, nije, ne…

– A jel’ možda netko zapomagao?

– Pa, nije, šefe, nije…

– PA, ZAŠTO ONDA NISTE MOGLI SAČEKATI BRAVARA DA OTVORI VRATA, MAMLAZI!!!

– Ovaaaj, nismo se sjetili…

U tom trenutku je iz stana izašao i drugi član fantastičnog tandema, noseći u rukama malu, sivosmeđu, prljavu i očito vrlo izgladnjelu životinju, za koju sam pretpostavio da pripada porodici pasa, iako je izgledala tako jadno da je lako mogla biti i mutirani štakor.

– Viđe, Gojko, što sam naš’o!

– Šefe – govorio je Gojko u radio – Mirko je naš’o kera!

– Čega???

– Pasa, šefe, pasa…

– A žena?

– Ni traga!

– Ima l’ štogod sumnjiva?

– Jok!

– Onda označite stan i odite na prvo raskršće zaradit’ neke pare!

– A pas?

– Ma ’ko šljivi pasa, prazne nam se fondovi, idi naplati neke globe! Pasa pusti gdje si ga našao!!!

Dvadeset minuta kasnije, sjedim na stepenicama, a kraj mene cvili mali mješanac. Iz onoga što sam vidio, kad sam nakon odlaska policajaca ušao u stan i razgledao, zaključio sam da je stan napušten vrlo naglo. Naime TV je bio upaljen, a stvari koje bi netko uzeo na put (npr. četkica za zube, novčanik s dokumentima i sl.) bile su na mjestu. Pas bi za ovo vrijeme vjerojatno umro od gladi, da nije prevrnuo akvarij i potamanio zlatne ribice. Krletku s kanarincem nije uspio otvoriti. Pretpostavljam da je vodu pio iz WC školjke.

I što da radim? Umjesto profesorice, našao sam malog, prljavog mješanca. Pretpostavljam da se on ne može potpisati mjesto nje, pa onda u nedostatku pametnije ideje odlučim odvesti sebe i psa na nekakvu hranu.

Izlazim iz zgrade i uputim se prema trgovini. Na ulici primijetim dvoje neobičnih ljudi. Zapravo, nije mi točno jasno što je na njima čudno, ali nekako se ne uklapaju… Muškarac i žena, tridesetak godina, oboje u tamnim kaputima, ispod kaputa tamna odjeća, žena nešto pokazuje prema zgradi, muškarac govori u mobitel.

Odlučim se za promjenu ne miješati u tuđa posla i nastavljam dalje. Dođem do trgovine, kupim pecivo i salamu za sebe i konzervu za psa. Čim sam izašao iz trgovine, presretne me skupina od 6 mladića mojih godina:

– ’Ej, bok! – obrati mi se jedan od njih.

– Bok? – odgovorim, s velikim upitnikom iznad glave.

– Oprosti, jesi li ti možda kupovao u ovoj trgovini?

– Da, jesam. I?

– A što si kupio?

– Pecivo, salamu i hranu za psa. Zašto?

Dečki izmijene znakovite poglede među sobom. Meni ništa jasno. Onda me tip ponovo upita:

– A znaš li ti da bi tu istu robu u Hercegovini platio skoro duplo manje?

Pas i ja se pogledamo zbunjeno.

– Pa, što sada, da idem u Hercegovinu po sendvič? – upitam ja.

– Ne, ne, nisi shvatio. Vidiš i u Sloveniji bi jeftinije prošao! – uleti drugi od njih.

– Da, i što s tim?

– Ti stvarno ne shvaćaš! Dobro, ništa zato, shvatit ćeš. Gledaj, čak i u Srbiji bi dao manje za pecivo i salamu!

– Dobro, što ste vi, ekonomisti na tajnom zadatku? To gdje ja kupujem salamu, ipak je moja stvar! – lagano su me počeli iritirati.

– Čekaj, čekaj, nemoj se ljutiti! – smirivao me je treći – Mi ti samo želimo obrazložiti naše stavove…

– Ma kakve crne stavove! Tko ste vi i što hoćete od mene!? – čak je i pas počeo tiho režati.

Dečki se ponovo pogledaju, a zatim se onaj prvi ponosno isprsi i svečano izjavi:

– Mi smo skupina mladih hrvatskih ljevičara i jugonostalgičara!

Ovo me je definitivno zbunilo:

– Čega? Vi se šalite? – pitao sam.

– Mi smo krajnje ozbiljni! Gledaj, ja sat nosim samo na lijevoj ruci!

– Ja ustajem svako jutro na lijevu nogu! – rekao je drugi.

– Meni jako nedostaje moj Jugo, kojeg su mi ukrali pred dvije godine – dodao je treći.

– Ja svoj penis uvijek stavljam u lijevu nogavicu… – ubacio se četvrti.

– Meni je uvijek ukusnija hrana na lijevoj strani tanjura! – izjavio je peti.

– Ja kad spavam, uvijek lice okrenem prema jugu! – pohvalio se šesti.

– Ma, vi ste svi bolesni! – stručno sam konstatirao. – Što vi zapravo želite od mene?

– Pa, zapravo, mi želimo tvog psa… – objasnio je prvi.

– PSA!???? Što će vam pas? – ova situacija je postajala sve gluplja i gluplja.

– Pa, znaš, to je malo teže objasniti…

– Slušam pozorno!

– No, dobro… – uzdahnuo je mladi ljevičar i jugonostalgičar. – Vidiš, nas šestorica smo posjetili sajam hrvatske ezoterike…

– Daa…?

– …i u sklopu tog sajma smo bili na jednoj spiritističkoj seansi…

– Da, i?

– Pa, na toj seansi smo saznali da smo mi reinkarnacija Sedam sekretara SKOJ-a…

– …reinkarnacija, aha, naravno, kako mi to odmah nije sinulo… – pogledom sam tražio skrivenu kameru.

– ’Ej, čekaj malo, pa vas je samo šest!? – primijetio sam.

– Točno! Vidiš, to i jest poanta! Medij koji je vodio seansu, nam je otkrio da će se sedmi pojaviti u obliku psa i to na današnji dan, ispred ove trgovine! – ushićeno je govorio.

– Čujte, meni je jako žao, ali vam ne mogu dati psa…

Nigdje kamere. Nije mi jasno zašto svi bolesnici na ovom svijetu moraju imati posla sa mnom.

– Slušaj, taj je pas sigurno onaj kojeg mi tražimo!

– Kako znate?

– Vidjeli smo. Malo prije je obavljao nuždu i dok je to radio, podignuo je lijevu nogu! To je Znak!

– Ma, nema šanse… – rekao sam i podignuo psa u naručje. Zaključio sam da sam trebao kupiti i šampon za psa, jer je prilično smrdio.

– Slušaj, dečko – rekao je drugi – nas je ipak šest, pa lijepo sad spusti tog psa…

Dok je to govorio, pružio je ruku s namjerom da uhvati psa za ogrlicu, što se psu ili nije svidjelo ili više nije mogao čekati da ga nahranim, jer je prilično sočno zagrizao u pruženu mu ruku. Tip je bolno kriknuo i iščupao ruku psu iz usta, uz izraze koji se najčešće ne upućuju reinkarnaciji kolege skojevca, a kamoli još i sekretara!

Situacija je za mene postala prilično gusta, jer njih JE bilo šest, a od ove bijedne portabl isprike za psa, nisam mogao očekivati baš neku veliku pomoć. Bio sam opkoljen, a oni su kretali prema meni, čvrsto determinirani dobiti psa, milom ili silom.

Odjednom, kad je razina adrenalina bila na vrhuncu, zrakom se prolomio hitac iz pištolja, a odmah za njim i ljuti ženski glas, na engleskom jeziku:

– FBI!!! Everybody get away from that dog!!!

Naravno, pas se užasno uplašio pucnja i skoro mi je iskočio iz ruku. Jedva sam ga zadržao. Mladi skojevci su zaključili da sa zlim imperijalističkim silama nema šale pa bi bilo bolje da se na trenutak povuku. Naravno, pobjegli su u pravcu juga. Ja sam ostao stajati na mjestu, a prema meni su dolazili onaj muškarac i žena koje sam uočio ispred zgrade. Muškarac više nije držao mobitel, ali je zato žena držala pištolj, uperen ravno prema meni.

– Put the dog on the ground and step away! – vikala je žena.

– Pustiii… pas… na pod! – rekao je muškarac, na vrlo lošem hrvatskom.

Ovo je stvarno bilo pretjerano.

– Ok, ok, evo pustit ću ga!

Nema potrebe poginuti zbog psa koji čak nije ni moj.

Dok sam se saginjao da bih spustio psa na pod, krajičkom oka sam zamijetio kako niz ulicu lagano klizi veliki, crni automobil, bez tablica i sa zatamnjenim staklima. Nisam znao da je predsjednik danas u našem gradu. Kad mi se auto približio, stražnje prozorsko staklo se počelo lagano spuštati i ja sam ugledao cijev automatske puške, što mi se svidjelo manje od predsjednika. Ne puštajući psa, naglo sam se bacio u stranu, iza prvog kontejnera za smeće.

Idućeg trena, oko mene su zviždali metci, a ja sam se kotrljao prema nekoliko metara udaljenom uglu, čvrsto zagrlivši smrdljivog i prestrašenog mješanca. Po zvukovima koji su dopirali iz kontejnera prorešetanog rafalima metaka, zaključio sam da su u njemu barem dvije mačke tražile hranu. Te nikad više neće biti gladne. Naime, olovo dosta teško padne na želudac.

Kad sam se dokopao ugla, ustao sam i potrčao te sam primijetio da mogu jako brzo trčati kada mi je život u pitanju. Proletio sam kroz park, zatim niz stepenice, pa kroz nečije dvorište. Kad sam bio siguran da nema nikoga iza mene, srušio sam se na pod i konačno pustio psa iz ruku.

Ležao sam na podu i dahtao, jer još nikada nisam ovako brzo trčao, a pokraj mene je dahtao pas, jer dahtanje je aktivnost kojom se psi obično i bave, kada sam začuo prigušen smijeh. Okrenuo sam glavu prema izvoru zvuka i ugledao neku djevojku. S obzirom da sam ležao na podu, nisam mogao točno odrediti njenu visinu, ali mogao sam sasvim dobro vidjeti da ima vrlo lijepu smeđu kosu i zelene oči. Oči sam zapravo vidio samo na trenutak, jer je okrenula glavu u stranu pokušavajući sakriti smijeh. Nosila je odjeću tamne boje. Crne cipele, traperice i jaknu boje neba pred oluju. Neka vrsta svjetlocrne. Valjda se zato tako dobro isticao crveni šal, koji joj se omotao oko vrata kao zagrljaj iskreno zaljubljene osobe. Još me je jednom pogledala, nasmijala se i produžila dalje, izbjegavajući psa koji ju je pokušao onjušiti.

– Neće te ugristi! – doviknuo sam ustajući, u želji da je natjeram neka se još jednom okrene, ali ona je samo komentirala kako baš ne voli životinje i nastavila svojim putem.

Otresao sam prašinu sa sebe i konačno otvorio psu njegovu konzervu. Nakon svega što se desilo u proteklih dvadesetak minuta, ja sam definitivno izgubio apetit, pa sam psu ustupio i svoj sendvič. Naravno, nije se bunio.

Gledao sam životinju kako halapljivo guta hranu i pitao se što to ima na njemu tako zanimljivo? Još mogu shvatiti da skupini maloumnika netko proda priču o reinkarnaciji sekretara SKOJ-a u psa, ali što radi FBI u Hrvatskoj? I zašto bi njih interesirao ovaj mali, bijedni, prljavi, neuhranjeni, i k tome još i bez pedigrea, četveronožni okolokućni domobran? I tko je bio u onom crnom automobilu i zašto bi me taj netko htio ubiti? Kakve to sve veze ima s nestankom pseće vlasnice? Kako ću ja testirati semestar bez potpisa? I tko je bila ova djevojka koja je skrivala osmijeh?

Čudni filmovi su mi se motali po glavi, kada sam se sjetio da su mladi ljevičari spominjali sajam ezoterike! Tko zna, možda to ima nekakve veze? Zapravo, baš bih mogao baciti pogled na taj sajam, ako ništa drugo, onda da vidim koji je to genije prepoznao reinkarnaciju socijalističkog heroja u liku psa moje nestale profesorice.

Pa onda, rekoh, hajdemo na sajam!

Ako ste ikada u životu susretali ljude koji pate od gubitka dodira sa stvarnošću ili nekakav finalni stadij delirium tremensa, onda možete otprilike zamisliti na što je nalikovao spomenuti sajam. Kada sam zajedno s psom ušao u predvorje hotela, koje je poslužilo kao pozornica ovome nesvakidašnjem cirkusu, zapljusnuo me val šarenila.

Za mnogobrojnim se stolovima proricala budućnost, gledalo se u dlan, karte, kavu i grah. Svako malo primijetio bih kako netko sklapa oči i mumlja besmislice, dok bi njezin asistent objašnjavao publici kako je gospođa pala u trans i kako sad kontaktira s osmom dimenzijom.

Prodavale su se trave (ne TE trave!), korijenje, kamenje (tj. minerali). Mogli ste pogledati sve vrste horoskopa, putovati kroz svoje prošle živote, kupiti kartu za let jednim od vanzemaljskih svemirskih brodova koji upravo sada kruže Zemljinom orbitom i samo što se nisu spustili. Razne su babe vračare skidale uroke, bioenergetičari liječili sve moguće bolesti, i tako dalje. Zaključio sam da je nevjerojatan apsurd što je naša kinematografija sve manje i manje kvalitetna, a toliki glumački talenti propadaju neiskorišteni.

Nakon kraćeg razgledavanja, pristupio sam jednoj gospođi:

– Dobar dan – rekao sam.

– Dobar dan, mladi gospodine! – uzvrati mi ona. – Hoćete li vidjeti Vašu prošlost?

– Hvala lijepa, ali ja već znam svoju prošlost.

– Ah, ali ovo jamačno ne! Ja mogu pogledati u vaše prošle živote, tisuće godina unatrag! – uvjeravala me je vještica.

– Kako znate da sam ja imao toliko puno prošlih života? Što ako mi je ovo prvi?

– Svi smo mi imali mnoštvo prošlih života, mladiću! Postoji uvijek isti broj duša i one se samo sele iz tijela u tijelo! Nema novih. Sve duše već postoje tisućama godina.

– Ali kako, kad danas ima puno više ljudi nego prije dvije tisuće godina? Ako sada ima šest milijardi stanovnika, a onda ih je bilo, ne znam, recimo dvije, zar ovih četiri milijarde viška nemaju dušu? Ili postoje duše koje čekaju u rezervi?

– E, ali Vi zaboravljate, mladi gospodine, sve one životinje koje su istrijebljene tijekom povijesti! Možda ste u nekom prošlom životu bili komarac malaričar! Ili možda kečiga? Za samo tri stotine kuna, otkrit ću Vam jedan Vaš život!

– Aaa, tako dakle! Broje se i životinje! A recite, ove bakterije, virusi i slično… broje li se oni?

– Naravno! Sva živa bića imaju dušu! – čudila se žena mome neznanju.

– A što je recimo, s virusima koji se u laboratoriju proizvode u, recimo, ratne svrhe? Proizvedu li njima znanstvenici i dušu ili duša sama dođe? – trudio sam se ostati krajnje ozbiljan.

– Duša sama dođe – odgovorila je.

– Tako dakle, sasvim sama… Recite, koristi li se duša pri tom dolasku sredstvima javnog ili osobnog prijevoza? I što ako znanstvenici proizvedu neki virus oko tri sata poslije podne i onda ta duša treba doći do tog virusa, a baš tada se svi vraćaju s posla i nastane prometna gužva pa duša zakasni nekoliko sati. I recimo, u tih se nekoliko sati desi neka greška u tom laboratoriju i znanstvenici ubiju taj isti virus. Znači li to da je on cijeli život proživio bez duše? I kamo onda ode ta duša kad stigne na odredište i shvati da je njen virus već mrtav? I ima li taj virus onda u idućem životu neke beneficije, jer je u prošlom bio lišen svoga neotuđivog prava na dušu? – uspio sam izgovoriti, suzdržavajući se od smijeha.

Žena me je najprije jedno pola minute zbunjeno gledala, a onda je valjda zaključila da bi se trebala uvrijediti, pa je poprimila adekvatnu boju lica i ton glasa:

– Slušajte, ovo je ozbiljna profesija! Ja svoj posao radim krajnje profesionalno i Vi nemate pravo…

– Dobro, doista, kako vi to točno radite? – prekinuo sam njen monolog.

– Ja se postavim u stanje transa…

– Vi se bacite u trans, a ja vidim svoj prošli život?

– Ne! – ljutila se. – Ja vidim Vaš prošli život i onda Vam ga prepričam!

– Pa, kako onda ja znam da vi sve to ne izmišljate?

– Kakve su ovo uvrede!!! Zar ja da izmišljam? Ja sam časna žena!! Zar Vi meni ne vjerujete??? – bjesnila je gatara.

– Daaaa, kako vam ne bih vjerovao! A možete li Vi meni povjeriti Vašu zaradu, samo na nekoliko sati?

– Ma, kako Vas nije sram…

– No, dobro, hajde! Dokažite da sam u krivu! Ovo ovdje je pas i jedan gospodin je već doznao što je pas bio u svom zadnjem prošlom životu. Ako i vi pogodite isto, platit ću vam 300 kuna za psa, još 300 kuna da i meni pogledate i još ću svima govoriti o vašim čudima. Ako ne, priznajte da ste varalica!

Žena je pristala. Sjela je, zapalila mirišljave svijeće, štapiće i što ja znam što još sve ne, zaklopila oči i počela mantrati. Nakon jedno pet minuta raznovrsnog mumljanja i ispuštanja egzotičnih zvukova (moram priznati da je bila vrlo muzikalna i nadasve kreativna), ponovo je progledala i rekla:

– U prethodnom životu, ovaj pas ovdje, bio je jedna ženska osoba, vrlo talentirana glazbenica i majka četvoro djece. Pripadala je višem staležu, bila je vrlo imućna i dobro obrazovana. Preminula je u svojoj 56. godini – gatara je zvučala pobjednički.

– Jako mi je žao – rekao sam, – ali pogriješili ste. Imam pouzdane dokaze da je u prošlom životu, ovaj pas bio muškarac. Štoviše, bio je mladi ljevičar i postao je legenda socijalizma. Naime, on je bio jedan od čuvenih Sedam Sekretara SKOJ-a!

– Kakve su to gluposti! Vi lažete! Ja sam lijepo vidjela što je bio! Otkud Vam takva smiješna ideja! – žena je od bijesa bila crvena kao petokraka.

– O! Samo malo! – rekao sam i popeo se na njen stol. Podigao sam psa i viknuo:

– Malo pažnje, molim vas!

Svi su pogledali prema meni, a ja sam upitao:

– Tko je od vas onaj veliki prorok, koji je uspio predvidjeti povratak Sedmorice Sekretara SKOJ-a, od kojih je jedan došao reinkarniran u tijelo ovoga psa ovdje?

– Ja sam taj! – javio se jedan stariji muškarac, sijede kose, s dugim i gustim bijelim brkovima.

– To je glupost! – protestirala je žena bijesno – U svom zadnjem životu, ovaj pas je bio glazbenica! Dama iz fine kuće!

– Taj pas je bio Mijo Oreški, to se jasno vidi i tu nema nikakve dvojbe! – gospodin s brkovima je bio nepopustljiv.

– Ma, kako se usuđujete!!! – viknula je žena i dohvatila jedan krupniji mineral (navodno pomaže kod bolesti bubrega) i bacila ga prema glavi gospodina s brkovima.

Međutim, izgleda da joj ni ovakvo pogađanje nije išlo, jer je promašila cilj i pogodila šalicu iz koje je neka bakica sa šarenom maramom na glavi upravo pokušavala razaznati kakvu joj budućnost predviđa Minas kava. Šalica se razbila u komadiće, a bakica je odmah počela bacati nekakav urok na svoju dušmanku. Da bi spriječila bacanje zlih čini, neka je druga starica zavitlala ka ovoj s maramom prvo što joj je palo pod ruku. Slučaj je htio da to bude vrlo skupocjena kristalna kugla, koja je pripadala izvjesnom gospodinu u crnoj pelerini. Ni kugla nije pogodila svoj cilj, ali je zato pogodila pano na kojem su bile izložene karte raznih sazviježđa. Kugla se odbila na pod i rasula u tisuću komada, ali je uspjela srušiti i pano. Pano je u svom padu pokupio i dva svijećnjaka, koji su zapalili hrpu tablica za izradu natalnih horoskopa, a zajedno s tablicama i neku drugu relevantnu literaturu, a bogami i zavjese.

Za to vrijeme, gospodin u crnoj pelerini uhvatio je za kosu staricu koja je bacila njegovu kuglu i počeo njenom glavom udarati po stolu, a gospodin s brkovima je dograbio stolicu i potrčao prema gospođi koja ga je gađala mineralom. Astrolog nije vidio tko je kriv za rušenje njegovog panoa i izazivanje požara, ali šesto mu je čulo nepogrešivo sugeriralo da je to bio obližnji rašljar, pa je astrolog dohvatio visak i počeo njime daviti rašljara.

Uskoro su minerali i ostali rekviziti letjeli zrakom, padale su kletve i uroci, igle za akupunkturu služile su kao ubojito oružje a učinilo mi se kako vidim nekoga što maše s voodoo lutkicom. Vatra je sada već prilično dobro napredovala, pa sam odlučio napustiti cirkus i elegantno se uputiti ka izlazu, jer su sva ova buka i strka uznemirivale psa.

Izašao sam iz hotela, praćen kricima i kletvama koje su dopirale iz predvorja. Taman sam krenuo duž ceste, kad sam ponovo ugledao crni automobil kako mi se približava i vidio kako se cijev automata okreće prema meni. Trenutak prije nego što je zrak postao prezasićen olovom, uhvatile su me dvije ruke i povukle u zaklon.

Idućeg trena, ležao sam na zemlji, iza nekog zida, a pored mene je klečao muškarac u crnom kaputu. Jednom rukom je držao pištolj, a drugom psa. Malo dalje se nalazila žena i iz pištolja uzvraćala paljbu neznancima u crnom automobilu. Čuo sam kako vozač dodaje gas i automobil je brzo napustio mjesto. Muškarac je spremio pištolj u futrolu i iz džepa izvadio značku:

– FBI – rekao je.

Zakolutao sam očima i uhvatio se za glavu, a on je nastavio na blijedoj isprici za hrvatski:

– Mi trebala ovo pas.

– Što će vam svima, koga vraga ovaj pas??? – skoro sam zaplakao.

– Mi ovdje istrazivala jedno slukaj… alien abduction… kako kazem… nezemljaci?

– Vanzemaljci? Nekog su oteli vanzemaljci? – ma da ne vjeruješ.

– Da, da! Oteli vanzemljaci! Pas vazna svjedok, pas sve vidjelo! Mi napraviti istraga, pas svjedok. Hvala na suradnja!

– Čekaj, stani, stop! – viknuo sam, dok je tip ustajao i spremao se otići, zajedno s psom.

– A crni auto? Black car? Who are they? – morao sam znati.

– Black car? To Ljudi U Crno. Oni htjeti uništila dokazi, oni htjeti ubiti pas. Ljudi U Crno, no good! Oni ne htjeli da ljudi zna za vanzemljaci! Mi morali saznati istina o vanzemljaci, oni oteli moje sestra when ja mali! Istina je out there! – tip je bio vrlo uzbuđen.

Pogledao je oko sebe je li na cesti sve sigurno, a zatim me pozdravio i otišao s psom u naručju. Njegova partnerica se još jednom okrenula prema meni i rekla:

– The dog will be fine – zatim je i ona otišla.

Ostao sam začuđen sjediti na zemlji i gledati kako vatrogasci gase požar u hotelu.

 

* * *

Sat vremena kasnije, lutao sam gradom zbunjen i usamljen. Izgleda kako je profesorica odsutna zato što su je oteli vanzemaljci. Nije mi jasno. Što će njima moja profesorica? Možda i oni trebaju potpis? I kako FBI očekuje da će im pas pomoći u istrazi?

Bio sam toliko zamišljen da nisam pazio kako hodam i doslovce sam se zabio u prolaznika koji mi je dolazio u susret. Već sam se započeo ispričavati, kad sam shvatio da je to ona djevojka koja je skrivala smijeh. Sada je izgledala nekako drukčije. Imala je na sebi zeleni kaput s kapuljačom i ponovo onaj crveni šal. Nešto drugo je bilo čudno. Bio sam uvjeren da su joj oči bile zelene, ali sada su izgledale plavo?

Izgleda da je i ona mene prepoznala, jer se ponovo nasmijala.

– Ooo, pa to si ti! Eto vidiš, riješio sam se psa, samo zbog tebe! – rekao sam.

– To je napredak – rekla je.

– Stvarno ne voliš životinje?

– Stvarno. A jesi li se ti stvarno zbog mene riješio psa?

– Paa… zapravo, to nije moj pas.

– Ukrao si ga?

– Ne, to je pas jedne moje profesorice…

– Koji šupak! Šećeš psa svojoj profesorici! – rugala se.

– Nije tako… – pokušao sam se pravdati.

– Šupak, šupak…

– Profesoricu su zapravo oteli vanzemaljci, a ja sam bio s psom zato što su nas proganjali Ljudi U Crnom, plus još reinkarnacije šestorice od Sedam Sekretara SKOJ-a i, jasno, FBI. Od prvih i drugih smo uspjeli pobjeći, ali FBI nas je uhvatio i uzeli su psa jer je važan svjedok u njihovoj istrazi. Eto, sad znaš! – objasnio sam.

– Aaa, tako! Pa, onda ima smisla, da… – šalila se, naravno.

Nije mi vjerovala.

– Ja mislim ozbiljno, znaš.

– Ma, ne misliš!

– Ozbiljno!

– Ma, znaš da ne misliš!

– Dobro… – pravio sam se uvrijeđenim.

Ona nije reagirala. Gledao sam je i zaključio kako je vrlo simpatična.

– I, ti sigurno imaš problema s dečkima, jel’da? – pitao sam.

– Zašto?

– Pa, ne voliš životinje…

– Ti misliš da ja hodam sa životinjama?

– Ne, nisam to mislio!

– Nego?

– Pa, kad tip ne zna što bi poklonio curi, onda joj kupi plišanu životinju i ona se uvijek raznježi… S tobom to sigurno ne bi upalilo?

– Možda se mene ne može kupiti poklonima?

– A čime te se može kupiti?

– Molim te, nemoj me to pitati u javnosti! – rekla je i oboje smo se nasmijali.

Primijetili smo da idemo u istom smjeru, pa smo tako išli zajedno.

– Mogu li te pitati nešto? – ponovo sam progovorio.

– Reci.

– Da li tebi oči mijenjaju boju?

– Da. Kakve su sada?

– Plavkaste.

– A što si ti mislio?

– Pa, prošli put kada sam te vidio su izgledale zelenkaste…

– To ovisi o tome ima li neba i slično.

– A možeš li napraviti da ti jedno oko bude plavo, a drugo zeleno?

– Na što ti ja sličim? Na light show?

– Modrozelenu algu? – predložio sam alternativu.

– Nemoj mi to govoriti u javnosti – zabranila je, ponovo s osmijehom. Sad je bio njen red postaviti neko pitanje.

– Je li ono stvarno pas tvoje profesorice?

– Da. Znam da zvuči jako čudno, ali ono što sam govorio o vanzemaljcima, FBI-u i ostalima je također istina – bio sam ozbiljan.

– Stvarno? – sada je i ona bila ozbiljna.

– Da – rekao sam i ispričao joj cijelu priču.

Neko vrijeme smo šutjeli, a onda je ona rekla:

– Mislim da ti mogu pomoći!

– Kako?

– Trenutno se održava sajam ezoterike…

– O, neee! Bio sam tamo malo prije…

– Šuti i slušaj! Na sajam je došla i jedna prijateljica moje bake. Ta prijateljica se inače bavi gledanjem u grah, ali znam da je pričala kako neki na tom sajmu stupaju u kontakte s vanzemaljcima. Možemo je pitati da nam sredi jednu seansu…

Čudna stvar. Da mi je to predložio netko drugi, smatrao bih ga ludim, ali kad je to ona izgovorila, nisam mogao odbiti.

 

* * *

Te iste večeri, nalazili smo se u hotelskoj sobi gospodina F. S nama je bila još i gospođa G., koja nam je sredila ovu audijenciju. Gospođa G. je po stolu rasprostrla grah i počela komunicirati sa zrnima. Moglo se primijetiti da su zrna graha prilično stara. Gospođa naime, nije mogla gledati u bilo koja zrna, već samo u njezina, kojima se već godinama služi. Neka zrna su čak bila vremenom toliko oštećena, da ih je bilo potrebno povezati koncem, inače bi se raspala.

Bilo mi je vrlo drago što ni gospođu G. ni gospodina F. nisam vidio u svojoj posjeti sajmu ezoterike, a još više što ni oni nisu mene. Također mi je bilo drago što je gospodin F. imao sobu u nekom sasvim drugom hotelu, pa se nisam morao susretati sa svom onom gomilom čudnih vibracija.

Gospodin F. je prigušio svjetla u sobi, obavio potrebne rituale, sjeo u naslonjač, sklopio oči i počeo upadati u trans.

Sobu je preplavila tišina. Uvukla se kroz rukave moje košulje i dotaknula mi kralježnicu svojim hladnim prstima. Nije se čulo ništa osim naših udisaja i izdisaja i jednoličnog šaptanja gospodina F.

Pogledom sam potražio osmijeh na licu moje nove prijateljice, ali i ona je bila ozbiljna. Čak je i gospođa G. podigla pogled sa svog graha i pažljivo pratila zbivanja. Vrata i prozori bili su zatvoreni, ali ipak sam mogao osjetiti kako zrak struji i klizi uz moj obraz. Učinilo mi se da čujem lagano pucketanje, nešto nalik statičkom elektricitetu, ali nisam mogao razaznati čujem li ga doista ili se to moja svijest igra sa mnom.

Izgleda kako nisam bio jedini koji se osjećao čudno, jer je na stolici do mene zadrhtala i vlasnica očiju koje mijenjaju boju. Primio sam je za ruku i ona se primakla bliže meni. Čuo sam kako joj kuca srce.

Odjednom je gospodin F. ispružio ruku, napipao olovku i komad papira, te počeo nešto pisati. Zatim je još nekoliko puta duboko udahnuo, a onda je otvorio oči i rekao:

– Svjetlo! – ali ništa se nije dogodilo.

Soba je i dalje bila u mraku.

– Svjetlo! – ponovio je, glasno i odlučno, ali ponovo nije bilo promjene.

– No, dobro, jeste li svi gluhi??? Hoće li netko ustati i upaliti to svjetlo? – rekao je nervozno.

Ja sam ustao i upalio svjetlo, konačno shvativši da se neće upaliti samo od sebe.

Gospodin F. mi je pružio papirić. Na njemu su bila napisana imena dviju ulica.

– U ponoć, na križanju ovih ulica, oni će se pojaviti. Budi tamo – rekao je tiho.

– Sve su to bezvezarije, ako mene pitate – rekla je gospođa G., iako je nitko nije ništa pitao – Da tih vanzemaljaca uopće ima, ja bih to odavno vidjela u svome grahu!

– Jedino što je dobro gledati u grahu, to je kobasica. Eventualno slanina. Ali, u svakom slučaju, ne bih htio u svom grahu vidjeti vanzemaljce – zaključio je gospodin F.

Zahvalili smo se gospodinu F. i gospođi G., koja je odlučila ostati još neko vrijeme kod njega, izašli smo na ulicu i zaputili se prema raskršću. Nakon nekog vremena, moja suputnica je progovorila:

– Znaš, ja ne mogu s tobom. Morala bih krenuti kući…

Slegnuo sam ramenima, kao da se predajem pred neizbježnom sudbinom, a zapravo nisam znao kako da joj kažem da ne želim ostati sam.

– Dobro, onda… vidimo se – rekao sam, kao da je to tako lako i nebitno. Kako dobro lažem… a bez da kažem i jednu neistinu. Ja koji se ponosim svojom iskrenošću, šutnjom izgovaram najveće laži.

– Vidimo se – ponovila je ona.

Ne znam je li bila svjesna koliko prazno zvuče te riječi. Obećanje koje nikoga ne vezuje, pogled iskusne zavodnice. Ciganska kletva. Dječja igra. Otišla je, a ja sam gledao za njom. Još jednom se okrenula i nasmiješila, a zatim je nestala iz mog vidnog polja.

Dakle, ništa. Imam nekog posla na raskršću u ponoć, zar ne? Bolje onda krenuti.

 

* * *

Bližila se ponoć i to se osjetilo. U vlažnome zraku, u aritmičnim koracima pijanca koji je teturao raskršćem, u hihotanju grupe živopisnih petnaestogodišnjih punkerica, koje su se, ogovarajući svoje prijatelje, vraćale se s izlaska. Ovdje je promet bio rijedak.

Osim navedenih stupova društva, gotovo se nitko nije pojavljivao na ovome raskršću.

Pogledao sam na sat; dvije minute do ponoći. Uvijek se sjetim istoimene pjesme. Prošlo je još nekoliko automobila, jedna mačka, dvoje ljudi. A onda se na raskršću zaustavio veliki kombi. Vrata su se otvorila i iz njega je izašlo dvoje mojih poznanika: štovani agenti FBI-a. Točnije bi, zapravo, bilo reći troje mojih poznanika, jer je s njima bio i pas. Zatvorili su vrata za sobom i davali su upute vozaču kombija.

Primijetio sam da je pored vozača kombija sjedio gospodin s crnom pelerinom, kojeg sam vidio na sajmu. Tako su oni, dakle, komunicirali s psom. Mogu misliti što su doznali.

Zatim je kombi otišao, a oni su se uputili pješice. Nisam znao trebam li ih slijediti ili ostati tu gdje jesam, no, na svu sreću, ta se nedoumica odlučila sama riješiti.

 

* * *

Sat je pokazivao točno ponoć kada me je zaslijepio snažan bljesak. Čulo se glasno zujanje, kao da milijuni pčela slijeću s neba. Čim su mi se oči oporavile, vidio sam kako pola metra nad raskršćem lebdi nešto. Bilo je veliko, imalo je vrata na podu iz kojih se spuštala rampa. Svjetlilo je snažnim bijelim svjetlom, pa se točan oblik i nije mogao odrediti. Agenti FBI-a su stajali nepomično, kao paralizirani.

Iz toga je izašlo… ne znam što ili tko, ali bilo je jajastog oblika i lebdjelo je. Došlo je do agenata koji se i dalje nisu micali. Zatim je ispružilo pipak, uhvatilo prestravljenog psa i vratilo se natrag kroz vrata. Zaključio sam da smo upravo došli do sad ili nikad momenta, pa sam se zaletio prema tome i uletio kroz vrata trenutak prije nego što su se zatvorila.

Letjelica se podigla u zrak, ostavljajući za sobom dvoje agenata FBI-a, koji su upravo dolazili k sebi.

 

* * *

Nalazio sam se u jednoj velikoj prostoriji, metalnih zidova. Uza zidove su bili poslagani razni čudni predmeti s lampicama, žicama, kablovima, monitorima i sl. Osim toga, u prostoriji se nalazio daleki rođak stola, okružen nečim nalik na stolice. Na jednoj stolici sjedila je moja profesorica i u krilu držala svog psa, koji je veselo mahao repom i slinio po svojoj vlasnici.

Na stolici do nje, sjedio je vanzemaljac. Imao je veliku, kockastu glavu, pokrivenu rijetkom bijelom dlakom, ružne, uske, grube oči i asimetrična usta (na jednoj strani uža, na drugoj šira). Tijelo mu je bilo nalik raku.

U sobi su bila još dva vanzemaljca, ali ovi su izgledali… kao… pa, kao kondomi napunjeni vodom, samo što su imali još i pipke. Bili su prozirni, plavkaste boje i nešto manji od prosječne ljudske visine. Jedan se naglo okrenuo prema meni i rekao:

– #$$%#&%$%#/$97&%$63%764#(33/3423)%$5323$$$5 …?!?

– Molim? – upitala je profesorica, okrenuvši se prema njemu.

– Ah, pardon! – rekao je na hrvatskom. – Pitao sam tko je ovaj i što radi na našem brodu!?! – pokazao je pipkom prema meni.

– Vi… govorite hrvatski? – pitao sam uplašeno, jer me je onaj nalik na raka vrlo ružno gledao.

– Da, jezik je bio preduvjet za dobivanje ovog posla. A sad budi dobar i odgovori na pitanje!

– Pa, ja tražim profesoricu… treba mi potpis…

– Ah, pa ja sam skroz smetnula s uma! A Vi ste jedan od mojih studenata? Čudno, uopće Vas se ne sjećam. Dobro, dajte mi indeks! – pružila je ruku.

Nije ni čudno što me ne pamti, kad je u ovom semestru održala čak jedno predavanje, mislio sam dok sam joj pružao indeks.

Potpisala se i vratila mi ga.

Jedan od one dvojice prozirnoplavih prišao je kontrolnoj ploči i počeo pritiskati dugmad, povlačiti poluge i okretati neke potenciometre, što je rezultiralo paljenjem lampica i užasnom bukom nalik na cviljenje, prometnu buku i sirene za uzbunu. Prepao sam se.

– Što se zbiva? Je li to nekakav kvar? Uzbuna?

Buka je prestala, a njen tvorac se okrenuo prema meni:

– To je glazba, primitivni stvore, a ne ono što vi na ovoj planeti slušate!

– Da, naravno… Ovaaaj… a tko ste vi, uopće? – upitao sam vanzemaljce.

– Mi smo vanzemaljci – rekao je onaj nalik na raka.

– Ne bih nikada pogodio! Možete li malo detaljnije?

– Mi smo s planeta #$%&$#, a naš kolega ovdje je s asteroida 65484#$%5$ – objasnio mi je kondomoliki.

– Pa, što radite tu?

– Znaš, mi smo studenti. Studiramo na sveučilištu %$##/&498#$.

– Ja studiram nuklearnu kibernetologiju i termalnu astrofiziku, moj zemljak studira mikroprotetiku i politehniku, a ovaj treći kolega… nadam se da nas razlikuješ… on studira predškolski odgoj.

– I, naravno, kao svi studenti, nemamo para! – dodao je rakoliki.

– Pa smo onda odlučili potražiti neki posao i zaposlila nas je SSAA! – rekao je drugi kondom.

– SSAA? – nisam shvatio.

– Središnja Svemirska Anketarska Agencija.

– A…?

– Mi smo anketari. Zato je bilo potrebno naučiti vaš jezik.

– Znači, profesoricu ste uzeli…

– …da ispuni nekoliko kratkih anketa – dovršio je rak.

– Međutim, shvatili smo da se vaše i naše poimanje pojma kratko ponešto razlikuju, pa smo se morali vratiti po psa, da ne pati za gazdaricom. Nismo znali da ona ima još neke obaveze, kao ti potpisi i slično… sorry! – rekao je prvi kondom.

– Profesorica će vjerojatno biti na faksu za jedno… dva do tri vaša tjedna.

– Tako… dobro… ovogaaa… a kako ću ja doma? – zanimalo me je.

– Odmah ćemo te odbaciti. Reci samo, koliko imaš godina?

– Dvadeset i jednu. Zašto?

– Ah, ništa, ne upadaš nam u uzorak… Znaš, težak je ovo posao…

– Znam, znam… – rekao sam, dok smo letjeli prema mojoj ulici. – Pa, jeste li probali neki drugi posao? – pitao sam.

– Zapravo, jesmo. Ja sam se bavio izradom beskonačnih obrazaca.

– I?

– Loše. Poslu nikad kraja.

– Ja sam radio za intergalaktičke novine – pohvalio se rak.

– Bio si novinar? – iznenadio sam se.

– Ne baš… Zapravo sam radio kao profesionalni ulagač novina.

– Što?

– Ma znaš, dok su se novine tiskale, ja bih u svake gotove ubacio neki dodatak. Poklon za čitatelje, igračka za djecu, TV-program, tako nešto…

– I zašto si prestao?

– Firma je propala. Zapravo, došlo je do velikog skandala, kada su oko Dana Darivanja Djece u pakete s novinama umjesto igračaka stavili prave laserske pištolje. Pokušao sam se zaposliti kod druge novinske kuće, ali ni to nije dugo trajalo, jer su se pojavile radnice s planeta Tisk3544885$&($/). One su čudovišta, užasno ružna i glupa, ali posjeduju po 20 pari ruku, što znači da obave 20 puta više posla po jedinici vremena. I eto…

Letjelica se zaustavila pored moje kuće i ja sam se rastao od anketara.

Kako bilo da bilo, ja sam potpis dobio… Istina, noću ću imati malko nemirne snove i neko vrijeme ću zazirati od maneštre. Nikada više neću moći pogledati kondom, a da me ne uhvati napad smijeha, što će vjerojatno imati čudan efekt na moj seksualni život, a razmišljam i o tome da si iduće zime kupim jedan crvenkasti šal…

 

* * *

Idućeg jutra, ušao sam u referadu na fakultetu, sa svim potpisima u indeksu, spreman se riješiti testiranja semestra. Pozdravio sam mladu i ljubaznu službenicu i predao joj indeks. Otvorila je, prolistala i rekla:

– Hej, pa ne mogu ti testirati!

– MOLIM?!!?

– Oprosti, ali nisi vratio knjige u knjižnicu…

O, nee…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.