Pušiona | Denis Lalić

HRVATSKO MESO NA HRVATSKOM STOLU

Ljeto u Gradiću još uvijek traje. Kužim ga po cvrčcima koji se svaku jutro uzjebu u šumi ispred koje mi je kuća pa krenu rafalnim cvrčanjem maltretirati nedužno civilno stanovništvo.

Po ostalom se ljeto baš i ne može skužiti. Em turista skoro da i nema, em vrijeme promjenjivo sjebano, em Gradić totalna promaja. Čak i doslovno.

Pod tim promaja mislim na sljedeće. U samom Gradiću, a i u krugu od 30 kilometara, prosječan čovjek, katolik, turist i Čeh ne može popiti pivu iza ponoći. Dakle, grad i područje koje se vole nazivati turističkim svojim gostima ne može ponuditi ništa osim lijepog pogleda i kulturnih manifestacija tipa “evo mi tu od stoljeća sedmog”.

Tako da čovjek jednostavno nema o čemu pisati – jer se ništa živo ne događa. Mislim, o čemu ćeš pisati kad radiš do ponoći, a onda u benzinskoj kupiš pive i odeš piti na neku plažu. I tako svaki dan. Jeben turizam, šta da kažem. Turist se vrati doma s više love nego je ponio.

Dakle, našem turistu ostaje restoranska ponuda da se, kad već nema gdje trošiti, barem pošteno najede. Tu dolazimo do naslova i hrvatskog mesa na hrvatskom stolu.

Pokušat ćemo opisati putanju jednog komada teletine od pašnjaka do stola jednog češkog turista.

Kako mesnica o kojoj je riječ nije mesni koncern nego se bavi klanjem na malo, tako i meso ne nabavlja na veliko nego od življa iz zaleđa. Sad zamislite situaciju u zaleđu. Klinac od nekih pet-šest godina na livadi trči za nekim telićem kojeg je krava njegovog tate otelila prije koji mjesec što je njemu bio događaj godine. Ono, idila žestoka.

Onda se odnekud pojavljuju mesari s kamionom, tata prodaje tele jer od tog, zahvaljujući desetogodišnjoj vladavini mladih demokratskih snaga, živi. Mali plače, skače, urla ali ekonomija je neumoljiva. Ovi mu još naprokidaju telića nogama jer ovaj kamion ne doživljava kao prirodno stanište.

Nakon tog srcedrapajućeg uvoda, slijedi sam proces klanja koji se, bože moj, odvija na otvorenom jer koji će kurac mesnici na malo po propisu uređena klaonica.

Klanje, dakle, izgleda ovako. Dežurni koljač teletu zavezuje stražnje noge, diže ga i zadnje noge mu kači na kuku tako da ovaj još živ visi s glavom zgrčenom na podu. Tad mesar uzima čelični bat, diže ga i gađa ovoga u čelo: Jeben ti – TUP! – mater – TUP! – u pičku – TUP! Nakon toga se teletu prereže grkljan pa krv štrca okolo.

Tu se onda teletu vade iznutrice, kida glava, reže se na veće komade. Koža mu se skida tek u mesnici. Eto, došli smo i do mesnice koja je, sasvim slučajno tik do restorana u kojem naš čovjek, katolik i turist jede ćevape, ražnjiće i ostala fast-food sranja koja se dekoriraju pa mu se naplate toliko da zapamti svaki zalogaj.

Ta situacija izgleda ovako. Osam je sati navečer, turisti nakon popodnevnog kupanja, sunčanja i bućkanja dolaze na večeru, sjedaju u baštu, jedu. Idila broj dva. Za svakim stolom po jedna obitelj u sastavu mama, tata, sin/kćerkica jede. Najčešće meso.

Onda se čipo ispred njih parkira kombi iz kojeg izlaze dva od glave do pete krvava tipa. Turisti ih gledaju s blagim čuđenjem. Onda ovi izvade, recimo, plećku s pripadajućom nogom, bace je na pod, zakače kukom i po asfaltu odvuku do mesnice.

Tu se već lica turista transformiraju iz blago začuđenih u a-u-pičku-materinu-izraz-lica i vilice i noževi se lagano spuštaju i kreće zalijevanje pivom ili nekim žešćim pićem.

A onda se desi vrhunac perverzije. Glavni i odgovorni urednik svih jela koje su jeli nonšalnatno prošeta kroz baštu i drito u mesnicu. Onda se još nonšalantnije vrati istim putem natrag noseći u ruci pet kila ćevapa.

U tom momentu turisti odlučuju da je krajnje vrijeme da postanu vegetarijanci.

Da zaključimo, turisti niti imaju gdje potrošiti lovu koju nisu odlučili potrošiti na hranu, a i onu koju su odlučili potrošiti na hranu neće više trošiti jer će se nakon dva dana boravka ovdje transformirati u vegetarijance.