Pušiona | Denis Lalić
PEDERI NA TRŽNJICA
Nije lako manjinama. Nije lako Srbina u Hrvatskoj, Hrvatima u Srbiji, Bošnjacima u Sloveniji, Slovencima u Hrvatskoj, muslimanima u Americi, a boga mi ni homoseksualcima u Gradiću. Ima ih ukupno tri. Barem službeno.
Onih latentnih koji ovima, što bi se reklo transparentima žele slomit pičku, ima na bacanje. Ima ih toliko da nekad bitno utječu i na rezultate izbora. Naime, priča se da imaju svog predstavnika i u samoj Vladi.
No, vratimo se manjinama općenito. Kao što vidite, gore sam zaboravio napisati da nije lako Albancima u Dalmaciji, a ni na Kosovu im nije baš najbolje. Mislim, što bi radili u Dalmaciji da im je tamo dobro?
Njihov dolazak u ove krajeve doživio je špicu sredinom i krajem osamdesetih godina. Neki su otvarali sljastičarne, neki pekare, neki švercali devize, a neki voće i povrće.
Lola bi na veletržnici kupovao robu od seljaka iz Zagore i prodavao je na splitskoj ili tržnicama ostalih gradova po većoj cijeni. Neki su izgradili poslovna carstva na tu foru.
Lokalno življe ih je zvalo Šiptarima ili od milja Šipcima i nije ih baš voljelo. Bili su druge vjere, govorili malo čudno, a u radikalnoj izvedbi su, po pričanju nekih koji su se kleli majkom da ih poznaju i – smrdili. Uglavnom, tretiralo ih se kao ljude koji će iskvariti taj pitoreskni, idilični, katolički kraj.
Iako sam bio klinac, nije mi bilo jasno kako se to može pokvariti cijeli kraj, odnosno teritorij. Ili se to odnosilo na ljude koji žive u tom kraju? Opet, kako nekog možeš iskvariti samom činjenicom što postojiš?
Praktično se taj strah od Šiptara manifestirao time što bi lokalno stanovništvo zaobilazilo njihove štandove ili kupovalo kod njih samo kad ne bi bilo “u našega svita”.
Slično je bilo i sa slastičarnama i ćevaparama pa bi im ovi davali primamljiva imena tipa “Hajduk” i tako dalje i tako dalje.
I tako su godine prolazile, stasali su neki novi klinci kojima su Šiptari bili sasvim normalna pojava, ljudi su skužili da je sladoled kod Šiptara zakon, a Boga mi i ćevapi. Da su u bureku nenadjebivi, Ardijan Kozniku je čak zaigrao i u reprezentaciji, a Ademi dogurao sve do Haaga. Ukratko, postali su sastavni dio tog pitoresknog, idiličnog i katoličkog kraja.
A sad je na tu tržnicu na kojoj je onaj lola prije petnaestak godina švercala prve dinje, stupila nova manjinska scena. Vjerovali ili ne, radi se o homoseksualcima koje lokalno stanovništvo još zove i pederima, od milja, pederčinama.
Kad sam čuo priču o toj dvojici likova, nisam znao da li zavarim od smijeha ili da nazovem frenda u Zagreb da o njima snimi dokumentarac.
Naime, u jednom od sela iz Zagore živio je tip sa sestrom, imao svoje voćnjake i povrtnjake, koze, kokoši i krave. Međutim, sva ta seoska idila srušila se u momentu u kojem je ovaj odlučio sebi priznati da je gay, od milja peder.
Sestra si je od muke počela čupati kosu, na kuću je pala sramota, pop je to počeo spominjati s oltara brijući da će ta pojava iskvariti taj pitoreskni, idilični i nadasve katolički kraj.
Meni opet nije bistro kako tip može iskvariti komad teritorija ili ljude koji na njemu žive, ali pop valjda zna. Do megapizdarije je došlo kad je tip na selo dovukao dvadesetak godina mlađeg dečka i počeo s njim, što se ono kaže, živjeti u zajednici. Koja nije bračna ali zamalo.
Sestra je nastavila s čupanjem kose, ali kad je skužila da može ili pristati na bratov izbor ili ostati na cesti, naglo se primirila, a pop i selo i dalje briju, nitko s tipovima ne priča, njima plaše djecu kao svojevremeno Šiptarima, ali ih, zasad, nitko ne tuče i ovi dvojica briju idilu. Žive na selu, bave se poljoprivredom, rade svoj sir, a navečer valjda uživaju u šetnjama po prirodi. A po danu na onoj istoj tržnici na koju je onaj lola prije petnaestak godina dofurao prve lubenice, prodaju voće, povrće, sir, mlijeko i ostale proizvode iz svoje idilične seoske gay proizvodnje.
Naravno, raja na pazaru se zgraža, pogotovo kad se zagrle pred svima, kad ovaj upadne s robom i poljubi ovog koji prodaje, kad zagrljeni odlaze s tržnice i tako dalje i tako dalje.
Babe s pazara se krste kad ih vide, počnu moliti krunicu, moleći Boga da ne iskvari ovaj pitoreskni, idilični i nadasve katolički kraj, a lokalno stanovništvo ih izbjegava kao svojevremeno Šiptare i kupuje kod njih samo kad nema “u našeg svita” ili Šiptara.
Ukratko, tipovima je čak i gore nego svojevremeno Šiptarima.
Sad, zašto ja sve ovo pišem, odnosno zašto cijelo vrijeme spominjem Šiptare? Zato što je nedavno na tržnici došlo do, recimo to tako, manjinskog sukoba.
Sve je počelo kad je neki zagrebački turist kupio krastavce od gay, a ne od albanske manjine. Čovjek se vrtio oko štanda onog lole s početka priče, procijenio da su krastavci malo preidealne veličine i oblika da bi bili domaći pa produžio do gay-štanda i počeo gledati njihove. Onda se javio Albanac, od milja Šiptar i prosuo nešto u stilu.
– Nemoj od njega krastavci da kupuješ, to ti pederski krastavac, tko zna gdje ga je gura – na što je cijela tržnica odgovorila gromoglasnim smijehom i uzvicima odobravanja. Zagrepčanin se samo okrenuo i otišao.
Onda je došlo do sukoba. Gay je ovom nešto odgovorio, ovaj opet njemu, ali je ipak izbjegnut fizički i sve je završilo na verbalnom sukobu.
No, iako je izbjegnut fizički sukob i iako je sve završilo samo na riječima, ovaj sukob bi mogli nazvati povijesnim za Gradić. Naime, svo lokalno stanovništvo koje se zateklo na pazaru i svi prodavači iz tog kraja bili su na Šiptarovoj strani, a to, što bi rekli kroničari, ne pamte ni najstariji stanovnici ovog mjesta.
I tako se, eto, Šiptar napadom na pedera afirmirao kao punokrvni Hrvat. Pitanje koje se nameće je da li će doći dan kad će se pederi afirmirati kao punokrvni Hrvati.
Ako ćemo vjerovati paranojama lokalnih desnih stranaka, onda nas uskoro čeka još jedan rat. Nemam pojma s kim, ali nas čeka. Tu pederi mogu ugrabiti svoju šansu. Mogu recimo osnovati bojnu koja bi nosila ime premijera koji je Hrvatsku uveo u EU u kojoj se homoseksualci tretiraju kao ljudska bića.
Gay-bojna “Ivo Sanader” mogla bi onda počiniti neviđene zločine u, recimo, Sloveniji, a njen zapovjednik završiti u Haagu čime bi homoseksualce ostali Hrvati s pripadnom albanskom manjinom napokon počeli smatrati normalnima.
PS: Vesni Pezo, po pisanju Jutarnjeg lista, ukraden privatni lezbo-pornić koji je bio u automobilu njenog menadžera kojem je Vesna posudila kazetu da je pogleda. U ime Index.hr-a ispričavam se Vesni Pezo što nemamo ni snimku, ni namjeru da je nabavimo.
Sadržaj
Prvi dan na posluHrvatsko meso na hrvatskom stolu
Kesa
Kako su grobari ostali bez plaća
Vatrogasci, graševina i Onaj
Edi iz dijaspore
Može se voljeti samo jedna
Kako je Vincent Vega postao Mateo
Vještica
Supermegaludilo talent šou
Pismo domovini iz Ljubljane
Kako potrošiti 2g spida samo da bi ispao glup
Goli kuhar
Kad jaganjci utihnu
Plodovi zemlje
Pederi na tržnjica
Samoubojstvo
Klanje po standardima EU
Konzument u Konzumu
Duvanje za Gotovinu
Sportska karijera
Poraz abortusa
Sumrak na Peščenici
Doba nevinosti
K(r)uženje stvari u svemiru
Pregovori s EU
Oćemo palit MIG-a?
(copyright by S.K.)
Jamatva
Internet na ovim prostorima
(remake za scenarij)
Leukemičar
Impresum