Pušiona | Denis Lalić

MOŽE SE VOLJETI SAMO JEDNA

Dva sata su ujutro. Ispred mene kutija ronhila, joint, boca viskija (nemam pojma kako se našla u stanu, ali već je fali pola) i monitor.

Genijalan je to život. Zujiš okolo, zajebavaš se, pišeš o tome i netko ti to plaća. S tim nemam frke. To ti dođe kao vizija. Mislim, tako se nekako vidim i za deset godina.

Zajeb je u tome što u toj viziji postoji jedna rupa. Jer ako se već ideš zamarati vizijom sebe za nekih deset godina, onda u toj viziji postoji i nekakva žena. A tu onda dolazi ključno pitanje u cijeloj stvari: “Kako znaš da je ona baš ta i da nisi mogao ubost nešto bolje, nešto što bi ti više odgovaralo? Zašto si od njih par milijardi ti baš s njom?”

Mislim, nakon reakcija na prošli tekst tipa “Di nalaziš te kurve?”, “Sredi se!”, “Nađi normalnu žensku!”, počneš se pitati kako bi ta “normalna” trebala izgledati, koji bi film vrtila u glavi i tako dalje. Kako znati da je to baš ONA?

I tako sam se zamarao tim mislima, truseći viski, duvajući i čitajući “Sto komada”, Vladinu zbirku poezije. Mislim, kad su takve stvari u pitanju, najbolje je konzultirati pjesnike. Oni su vječito sjebani i mozgaju o svemu tome 24 sata na dan.

I tamo naletim na stvar:

kad te prvi put probudi
žena koju voliš,
ona to napravi riječima:
“Sranje! Diži se! Zapalija se svjećnjak!”
ti kažeš: “A u pizdu materinu i romantika!”
kad te, istog jutra, drugi put
probudi žena koju voliš,
ne kaže ništa.
samo te probije koljenom
u predjelu bubrega.
onda ustaneš,
zapališ cigaru
i
gledaš je kako spava.
pa iziđeš na balkon
i zablesiš u zgradu preko puta.
gledao si tu zgradu milijun puta,
ali prvi put ti, na neku čudnu foru,
izgleda sasvim OK.
a ničim se nisi puka.

Onda ga nazvao.

– Ej, pjesniče, koji kurac ti znači ovo sa zgradom?

– Koje?

– Pa ovo da blesiš u zgradu i da ti ona izgleda skroz OK, a ničim se nisi puka.

– Pa to ti znači da ‘blesiš u zgradu i da ti ona izgleda skroz OK, a ničim se nisi puka‘. Je li ti piše tako?

– Ma razmišljam i pišem nešto o ženama, ljubavi i tim brijama zadnje vrime pa mi više ništa nije bistro.

– Šta imaš razmišljati o tome? To ti je kao raspad Juge. Nećeš zaključiti ništa pametno.

– A i ti si mi kurčev pjesnik!

– Ajde ne seri, došla su mi dva frenda iz Splita, idemo se bombonirati večeras, oćeš s nama?

Našli se pred Bestom. Oni već urokani. Upoznao se s tim tipovima – Rusom i Bolom. Rus se brani sa slobode nakon što je pao s kilom trave, a Boli fali pola lica od bombona. Ono, koža mu full naborana. Uglavnom su šutili.

– Znaš, Dena, koja je razlika između dobra i zla? – pita me Vlado.

– Koja?

– To je razlika između Yode i Dartha Vadera. Darth Vader pokušava kontrolirati vanjski svemir, a Yoda istražiti unutrašnji – i da mi dva bombona.

– Jebote, stvarno pričaš ko pjesnik.

– To je iz jednog filma.

Čvaknuo kekse i upali unutra. A unutra, urnebes. Unutra vlažno i toplo. Unutra gomila klinki na bombonima velikim zaljubljenim očima promatra svijet. Samo skakuću oko tebe u topićama, uskim hlačicama i šarenim frizurama. Zaljubio se trenutno. U sve.

– Vlado, jebote, genijalni su ti botuni.

– To su Rusovi. On opet dila.

– Kako misliš opet?

– Pitaj njega.

– Nego, to sa ženama i ljubavi, kužiš…

– Dena, na partiju si okružen gomilom nabomboniranih žena i ti želiš sad pričati o tome. Odi tamo, zbari neku pa ćeš sutra razmišljati o njoj. Stvarno si naporan, jebote.

Otkačio me i uletio u rulju. Ja našao Bolu i Rusa. Plešu s neke dvije plastične djevojčice. Rus se izvija kao idiot, zabavlja ih, ove se smješkaju, sve je obećavajuće, a Bole se nekako nervozno češka, pa gleda okolo, pa ode do zahoda. Nervoza. Brijem s njima, pokušavam ulovit priključak s jednom. Ona se smješka, ja se smješkam, ecstasy divlja, vruće je, vlažno, počinje urnebes, počinje fešta svih osjetila, sad će, sad će, evo ga, ide, ideeee…

A onda Vlado ulijeće cijeli istrzan. Doletio kao avion i zagrlio me.

– Stari, totalni si idiot, ali drag si mi nekako. Oćeš sad pričati?

– Može?

– Onu zgradu nisi skopčao, a?

– E.

Sjeli na stolice, uzeli pivu. Vlado počeo.

– Kako se sad osjećaš?

– Genijalno!

– Volim te, ali imaš siromašan vokabular. Daj mi to opiši malo.

– Pa… ne znam… jebeno, čovječe, ljubav, sreća, sve… ne znam.

– Zatvori oči. A sad?

– Isto.

– Dobro, da ti pomognem malo. Ništa ne vidiš, ali osjećaš se kao da je netko ugurao cijeli ovaj prostor s muzikom, rasvjetom i ljudima u jedan veliki mikser, napravio sok od svega toga i dao ti da piješ.

– Zaaaaaakon!

– Osjećaš kako ti ulazi u želudac, a onda se vraća u grlo i dolazi ti da povratiš od sreće.

– Daaaaa!

– I imaš osjećaj da bi se, da povratiš taj koktel, sve to opet posložilo kako je bilo i prije nego su ga smiksali.

– Da.

– Pa sa zgradom i tom ženskom ti je ista stvar, samo sve radi bez bombona. Kužiš, kad se probudiš kraj nje, kad je gledaš kako spava, kad je voliš, onda se osjećaš točno tako i sve stvari su ti na pravom mjestu, čak ti i ta zgrada dobro izgleda. A nisi zbuban. Čist si, jebote.

– Dobro, znam kako je to, ali šta posli? Mislin, kad se sve to uhoda i krene u vezu?

– Jebiga, tu knjiga prestaje. Kad proživim to, reć ću ti, a zasad pitaj Bolu. Kod njega stvar funkcionira.

– Kako to misliš?

– Čut ćeš. Pričaj s njima, nisu tu bezveze.

Reče i, kao svaki pjesnik, pretvori se u čuđenje u svijetu, dok njegove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Stvari su u ovom slučaju bile sve te žene koje su skakutale oko nas.

Pola sata kasnije, stojim kod Bole. Vlado i Rus se razbacuju s onim dvjema klinkama. Već su u fazi maženja. Bole ih gleda, malo manje nervozan nego prije. Oči ogromne.

– Jebote, skuži svih tih žena, čovječe. I sad se ti odluči – pokušavam početi.

Bole je samo stavio prst na usta, kao da je u crkvi, zatvorio oči i počeo presti kao mačka. Mmmmmmm! Mmmmmmm! Ugasio se.

SPUŠTANJE

Kod Vlade smo u stanu. Vadi dim i rizle. Rola. Prestalo je. Gotovo je. Stojimo tu i gledamo svaki u svoju točku. Spavati se ne može.

Zapalio ga je.

– A sad, sreće nama. Više nismo sretni mladi ljudi zaljubljeni u cijeli svijet, savršenstva nema. Sad smo samo četiri idiota koja očajnički trebaju psihijatrijsku pomoć i malo sna. Ali, sada nema sna! – reče.

– Je li i to iz nekog filma? – pitam.

– Da.

Zapalili i nastavili blesiti u točke. U potpunoj tišini. Na ogromnom monitoru vrtio se pornić. Ali ne klasični. Vrtio se nekakav lezbo-pornić u kojem su se te žene samo nježno mazile. I skidale. I oblačile. Dodirivale bradavicima, ljubile… Romantika.

Rus je iz kesice izvadio još dva bombona, smrvio ih na stolu pa smo potegli još po pola svaki. Vlado je rolao.

– A sad možemo pričati – rekao je i pogledao prema meni. – Čovjek ima ljubavnih problema, a nije je ni upoznao još.

Ovi dvojica zavarili.

– Šta je? – pita Bole.

– Pa ono, ne kužim na što bi tribala ličit ženska s kojom bi proveo ostatak života. Kužiš, kako znat da je ona baš ta?

Onda se nabombonirani Bole upalio.

– A jebiga, znaš. Kad naletiš na neku koja te kuži i koja je spremna jist tvoja govna zajedno s tobom, a i ti njena s njom. Upoznate se slučajno, zabrijete slučajno. A onda dođeš u fazu da ti je napetije bit s njom nego se peglat botunima. Ono, zaljubiš se i kad si s njom, povraća ti se od toga koliko ti je dobro. Ka bomboni. Mislim, mene je moja sadašnja cura izvadila iz sranja. Prije san čvaka po šest botuna po partiju. Totalno se sjeba, skuži mi facu, jebote. Čovječe, nisan moga izać na kavu ujutro bez dva komada. Onda upozna nju i malo-pomalo se sredija. Mislin, nije ona tu ništa, ono, upirala, srala, cijepila. Samo je cilo vrime bila sa mnom. Jebiga, onda skužiš da je cila stvar bolja prirodno.

– I mene moja – javio se Rus, na što su ova dvojica blokali od smijeha. – Samo ja kad se zaljubin, pretvorin se u idiota. Popizdin i počnen radit sranja.

– Ma nije to, Rus – uključuje se Pjesnik – nego je i pišanje sranje kad pišaš uz vitar, a ti još voliš stajat na rukama dok pišaš uz vitar pa se zapišaš po faci.

– Ne seri.

– Šta je bilo? – pitam.

– Ona živi u Švabiji. Upoznali se prošlo lito na moru. Dva genijalna miseca, čoviče. Skoro da se nisan ni puca. Zalipili bi koji put na parti, ali bilo mi napetije bit s njon negdi po plaži ili u stanu. Bija san čak i posa neki dogovorija za posli lita tako da san i dilanje odjeba. I onda je otišla, ali, ka, ostali skupa. Ja triba doć tamo kad skupin lovu, ona ovde za Novu godinu i opet na lito, ali ja idiot nisan moga čekat. I, ka, iša odradit kilo trave samo da skupin lovu za put. Tija je vidit, jebiga, i pa. Sad ne smin iz države, branin se sa slobode, ali se vjerojatno vraćam u buksu par miseci.

– A ona?

– A bi li ti, jebote, hoda sa zatvorenikom iz druge države?

– A ljubav, ovo-ono?

– Ja san prekinija.

Tu je onda zavladalo opće tupilo u prostoriji. Vlado mu je samo dodao džoju i rekao: “Jebiga, stari.”

– A ti još uvijek imaš problem s tim kako ćeš znati da je ona baš ta i nakon što prođe ta prva faza totalnog ludila? – pita.

– Aha.

– Bole, ispričaj mu za onu malu s pirsingom.

Bole je uzeo džoint i nastavio.

– A to. Ma bija san opet s ova dva đikana na nekom partiju negdi, a već san bija s curom nekih pola godine. Popija dva čisto da me digne malo, a oni se ušprehali s neke dvi. Mislin, i ja san špreha s njima, ali, ono, trudija se ostat sa strane. A jedna se nakačila i ne odustaje. Pleše oko mene, uvaljuje mi guzicu u jaja. A šta je najgore, žena super izgledala. Ali, ja, ka, osta kul. Mislin, ne znan koji je to kurac, je li Bog, priroda ili neko treće sranje, ali neko se uporno trudi da te sjebe kad misliš da si napokon naša nešto vridno. Mislin, nakon cile spike, ona mi upadne s pričom da ima pirsing na klitorisu. I sad, skuži meni filma. Na dva botuna, kuva te avion od žene i u prilici si da napraviš nešto za što ti se više nikad neće pružit prilika. Moš puknit ženu s pirsingom u klitorisu. I još ti cure nema tu. Jebote, sve se urotilo protiv mene.

– I?

– I nisan.

– Šta, ka, kalkuliranje. Ne isplati se izgubit šta već imaš.

– Ma nije samo to. Mislin, kad danas gledan na to, kopčam da mi je to bila najvažnija odluka u životu. Ono, od tu si moga u dva smjera. Ili se skrasit s jednom ili opet zabrijat i nemat pojma di će te to odvest.

– I šta, nisi tija riskirat?

– Ma nije ni to. Nego san se samo sitija cure i trenutno mi je sve bilo jasno. Nije ni kalkuliranje, ni neriskiranje ni nešto treće šta se da objasnit. Jednostavno, nisam.

– Ne kužim.

– Skužit ćeš.

Okrećem se prema Pjesniku.

– A ti nemaš ništa za reć?

– Nemam.

Ispratio me do vrata.

– I, je li ti sad išta bistrije? – pita.

– Pa je, jebiga. Mislim, kužim.

– Stvarno si idiot. Kako možeš išta skužit iz priče tri urokana debila od kojih je jedan pjesnik, jedan budući zatvorenik a jedan s rupama u mozgu?

– Ali… Puši kurac, idiote!