Pušiona | Denis Lalić

JAMATVA

Jučer sam kupovao cipele i opet proživljavao klasične traume. Kad ti je broj noge 46 i po, kupnja cipela predstavlja cijelu avanturu. Jer ako su šuze baš kul i seksi i, najbitnije, trendi, onda nema broja. Ako ima broja, onda su najčešće baš ono nekako u kurcu.

Ali nije mi to jedina jučerašnja trauma. Puno jebenija je ona uzrokovana najavom reforme zdravstva. Pazi, sad će pušači i osobe prekomjerne tjelesne težine plaćati veće zdravstveno osiguranje jer spadaju u rizične skupine.

A spadam i u jednu i drugu kategoriju. Dakle, osoba prekomjerne tjelesne težine koja puši. Narodski rečeno, debeli pušač.

Sad se vi pitate kakve veze to ima s jamatvom, riječju koja označava proces od branja grožđa do Butkovićeve kolumne u Globusu. Itekako da ima. Dobro, pušenje nema, ali ove dvije ostale stvari definitivno imaju. Pogotovo ako ćemo poštovati tradiciju, a naravno da hoćemo.

O čemu se radi? Svaka kuća koja imalo drži do sebe pravi svoje vino, a jedna od najvažnijih faza tog procesa svakako je mečenje. To je ono kad se grožđe pretvara u drop koji će nakon vrenja postati vino.

Da se to izvesti raznim prešama, mlinovima i sličnim modernim kerefekama, ali ako ćemo se držati tradicije, a hoćemo, onda se grožđe uvaljuje u kacu i prekomjerno težak član domaćinstva s, po mogućnošću, brojem noge 46, skida cipele i kreće gazit po njemu.

Upravo je to razlog što ovu Pušionu pišem u busu koji se jebeno trese pa radim pet tipfelera po rečenici.

Gazitelj grožđa iliti mečlija (ne pada mi napamet ni jedan inteligentniji naziv) institucija je po važnosti vrlo bliska koljaču prilikom klanja svinja iliti kolinja i nema te obaveze i udaljenosti koja te može spriječiti u obavljanju te svete dužnosti. (Zašto je tome tako, postat će jasno pri kraju teksta.) Može te spasiti samo koji mlađi član obitelji u pubertetu koji je na najboljem putu da ga priroda obdari divovskom nogom i prekomjernom težinom.

Tako nekako se dogodilo i moje instaliranje na funkciju obiteljskog mečlije. Imao sam oko petnaest i bio je kraj devetog mjeseca i, normalno, kupovao sam cipele iz kolekcije jesen-zima.

Kad sam se doma vratio s cipeletinama broja 46, dida ih je samo malo okrenuo po rukama, a onda provalio.

– A žnjuta, bog te vidija! Koliko kila imaš?

– Oko devest i pet – odgovorio sam.

– Ne ureka se! Sutra se pripremi za mečenje.

Ne moram valjda pisati kolikim ponosom me to ispunilo. Slično kao kad mi je drugarica učiteljica u prvom razredu rekla: “Sutra ćeš pratit štafetu”. I pop u četvrtom kad je rekao: “Sutra ćeš na misi čitat poslanicu”.

A status mečlije imao je još jednu prednost. Ako se znalo da ćeš navečer mečiti grožđe, to je značilo da si pošteđen svih ostalih aktivnosti oko njega tipa branje, prenošenje, vaganje i slično. Bio si cijeli dan u poštedi. Nešto kao jedinica za posebne namjene.

Sad bi vrijedilo malo opisati cijeli taj jamatveni dan. Sve, naravno, počinje u rane jutarnje sate kad nahrupi rodbina iz grada, iz obližnjih sela i sva ostala. Onda se nešto nabrzinu marenda, skupljaju se sići i nožice i kreće se put vinograda.

Tamo se procedura zna – ženski dio rodbine bere, a muški nosi to do traktora ili, prije traktora, konja ili magareta i transportira sve to skupa do konobe.

Kad se sve obere i dopremi do konobe, počinje prava akcija. Mečlija, u ovom slučaju ja, stupa na scenu, a sve skupa, naravno, nadgleda dida ako je živ. Ako nije, zna se redoslijed – najstarije muško u kući. Sve počne rečenicom:

– Ajde, operi nogu pa s pomoću božjon!

Kako jedna noga stoji u kaci, a druga vani, to je dovoljno oprat ovu jednu, a druga može ostati i u cipeli. I pranje, naravno, nadgleda šef.

– Najprije sapunon… tako… sad je dobro izbruškinaj… jesi li… sad opet ruku sapuna… dobar… sad ražentaj… dobar… sad odstriži notke i dolazi u konobu.

Nakon cijele te zavrzlame s pranjem, mečlija na jednoj nozi odskakuta do konobe di ga čeka kaca u kojoj je već jedna vrića grožđa. I počinjemo.

Opis samog gaženja po grožđu podsjeća na seks s nevinašcem. Treba najprije probit. To se radi polako i nježno. Svu težinu prebaciš na nogu koja je u kaci i lagano upireš prema dolje dok cijela noga ne propadne do dna kace. “Dobar!” Tu se već da nazrijeti tekućina koja se iscijedi iz zrna pa nakon toga sve ide lakše.

I tako upireš i upireš dok ne počne šljapkat i štrcat okolo i dok grožđe ne prestane pružati i najmanji otpor.

– Amen! – urla dida. – Izlazi!

Onda opet odskakutaš do banka i cijelo vrijeme nogu držiš u zraku da se ne bi slučajno šporkala.

Dida onda u visoku čašu uzima onaj iscijeđeni sok i uvaljuje unutra gradar da mu izmjeri slador i procijeni koliko šećera da uvali unutra.

– Sedamnest! – prikrsti se. – Misusovo!

To znači da je gradacija probila sva očekivanja pa dida bude sritan ka malo dite.

Onda se zgnječeno grožđe i sok pribacuje u veliku bačvu, otvorenu gore, gdje će vriti sljedećih par dana i prelazimo na novu vriću.

I tako dok ne smečimo svo grožđe.

Onda se prelazi na suptilni dio. Dida nas sve istira vanka iz konobe, a ostavi samo najstarijega sina ili unuka. Onda oni dodaju cukar i ostale mirodije po potrebi, a sve skupa je u sferi vojne tajne koja se prenosi s koljena na koljeno.

Onda vino vrije, i vrije, i vrije… A kad se ta tekućina dobijena mečenjem napokon pretvori u vino, na scenu stupa susid Stipan.

Stipan ga dođe kao seoski Butković. Glavni degustator vina u selu i okolici koji je, priča se, i neke knjige na tomu pročita, a ima nos za koji se govori da mu ga je Bog blagoslovija kad mu je zajeba uši. Čovik, naime, malo slabije čuje.

Tako dolazimo do legendarne scene. Dida i Stipan su u konobi, vrte se oko mladoga vina, ja sve sniman s banka, dida grabi u čašu i daje Stipanu da pije.

Ovaj mućka vino po ustima, dida ga sve ispitivački gleda, napetost je u zraku…

– Dobro je, boga mi – kaže Stipan.

Olakšanje.

– Ovo ti je s one meje od sunca, je li tako? Bit će bila gradacija priko petnest pa nisi puno šećera meća.

Dida ga gleda.

– Đava ti jezik odnija, sve ka po Svetomu pismu govoriš! – urla da ga se čuje u najdaljem dijelu sela.

Stipan okida od ponosa pa nastavlja.

– Ali ima mi nikako drukčiji buket nego prošle godine.

– Šta ima?! – dida i dalje urla jer ovaj kurca ne čuje.

– Buket, bog ga ne jeba!

– Koji buket, srca ti Isusova?! Pa nisu to krizantene!

– A i ti ništa ne znaš, boga ti! Buket ti dođe, ka, okus od vina – deru se ka da su na balotama.

– Pa koji to okus ima? – čudi se dida.

– Ma dobar mu je buket, samo govorin ti, nije ka prošle godine, ništo si drukčije radija.

– Ma sve je isto, boga mi, samo šta ga je mali Denis mečija.

– E, pa to ti je! Ćutin ja da je drukčije nešto.

Dida ga gleda i ne može vjerovat.

– Pa nemoj me zajebavat, opra je noge u dvi vode, ja ga nadgleda, još ji je i izbruškina! – dere se.

– Ma moga ji je i u kvasini držat, ćutin ja da je ništo drukčije. Ali dobro ti je to, malo zaprominu. Evo, Jozino vino, sad san ga prova, ne valja mu buket nikako, a sve šta mu je mali slomija nogu na balunu pa je sam mečija.

– Boga ti?

– Ma živa istina. Nego, čuvaj maloga i dok ti je njega, neka meči. Dobar mu je buket, je Isusa mi! – otpija do kraja.

Nakon te legendarne scene, postao sam obiteljski mečlija broj jedan i nema te stvari koja se može ispriječiti između mene i jamatve. Ne zbog toga što se meni nešto previše da, niti što sam veliki ljubitelj vina nego što, jebiga, vino koje je posljedica mog mečenja ima prejeben buket.

I tako dolazimo do reforme zdravstva koja će pošteno oderati rizične skupine poput nas debelih pušača. Dobro, za pušenje nema frke, ali nemojte me jebat s prekomjernom težinom. Pa probajte vi s pedeset kila žive vage smečit tonu grožđa. Neće vas spasit najskuplji doktori u državi.

A tu je, naravno, i tradicija. Zar nam nije cilj čuvati tradicionalne vrijednosti sad kad ulazimo u tu jebenu EU? A institucija mečlije definitivno je jedna od stvari koje treba sačuvati ili barem mečlijama prekomjerne težine dati neki popust kod zdravstvenog osiguranja.

Pogotovo ako im je dobar buket. A to se da utvrditi jako jednostavno – Butkovića u komisiju pa neka njuši i ocjenjuje.