Pušiona | Denis Lalić

KAKO SU GROBARI OSTALI BEZ PLAĆA

Meni je u kafiću najdraže razdoblje dana od tri do šest. Tad sunce piči sve u 16, ovo malo turista je na plažama, a ti sjediš na štekatu i gledaš more gdje se tebi diže. Ne toliko na more koliko na sve one vitalne dijelove tijela koji se prže na suncu.

A to se meni ne da. To prženje, mislim. Pa nisi kreten da ćeš se izležavat na suncu i izgarati kao sveti Lovre. Zar nije bolje sjediti ovako u debeloj ladovini i trusiti Turbodizel (2 deca pive, dec kole i pelinkovac) ili Vincenta Vegu (kivi, koko, rum, dupla votka, dec bitera, dec fante i dec đusa) i razmišljati o tome kako bi bilo baš u kurcu da konobariš u Zagrebu jer si se sjetio frenda Marija koji je to radio prošlog ljeta i bio ti jedino društvo u opustjeloj metropoli.

Mario je, naime, trpio torture od frenda koji bi ga nazvao s plaže dok bi mu cura pušila a dok se ovaj pržio u Zagrebu na sto i nešto udišući miris gradskog asfalta. Da, dobro je ovdje, iako nema gostiju i iako je jako dosadno.

A do mene sjedi konobar-plesač (u daljnjem tekstu Plesač jer se u slobodno vrijeme bavi folklorom) koji prepričava sve zgode od večeri prije kada je na prednjem sjedištu svog golfa IM-registracija penetrirao u nešto duge crne kose čemu je ostala torbica.

Ali, dosadila mu je oko ponoći pa me opet morao voziti u Makarsku. Mislim, to sere ali je dobro opravdanje kad mu ženska dopizdi. Tako sam do sada bio u Makarskoj, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Zadru, a mogao bih uskoro i do Rijeke. A ne mičem se s mjesta. Nije bitna udaljenost, bitna je tehnika.

A onda nam je u kafić ušetao cvjećar-grobar iz cvjećarnice koja se nalazi tik do one mesnice o kojoj smo već govorili. Čovjek cijeli žalostan. On se raduje samo kad netko umre. Naručio graševina-gemišt i krenuo sa spikom.

– Jebeš ovaku sezonu. Nigdi ni pasa. Nema naši, nema furešti, ceste prazne. Niko ne gine u pizdu materinu.

– A jebiga, Mate – to kad si konobar ponavljaš na svaki monolog.

– Pa sićaš se prošle godine? To se umiralo ka blesavo. Ili ti je gužva oko podne pa koga uvati srce u autu pa umre ili usput skupi još koga, a to su ti odma dva sprovoda. Ili se mulci navečer ponapiju pa naprave pizdariju. To su ti opet dva. A šta‘š ove godine u pizdu materinu? Niti gužvi u podne, niti se ovi navečer opijaju jer ništa ne radi iza ponoća. Jeba me bog, ako još baren dvoje ne umre do kraja miseca, ne znan kako ću judima dat plaću.

– A šta ćeš, moj Mate, ni mi nemamo prometa.

Onda je Mate otpilio u nepoznatom pravcu. Mi smo nastavili sjediti. Sjedili do sedam, radili od sedam do jedanaest. Zatvorili u ponoć i po i krenuli. Gdje? Nemam pojma, samo se vozimo.

Onda smo krenuli autom na vrh jednog brdašca jer je tamo baš super ispijati Tuborge koje smo opet kupili u benzi u jedan sat i predložili tipu da pusti neku mjuzu s obzirom da je jedini lokal koji radi. Rekao je da će razmisliti, ali da bi moralo biti zabranjeno pušenje. Sve zajeb do zajeba.

A onda smo krenuli put brdašca i naletjeli na dvije stoperke do sela prije. Upoznajemo se, a onda ovaj skuži da je jedna od njih sestra od one crne duge kose i torbice od jučer. Pa se prebacuje u pička-mod. I uleće bez pardona:

– Ej, sutra san sam doma, baš mi dobro došla masaža posli posla.

Ja od smijeha lansirao duvan u šofer-šajbu. Mala ga odjebala i izišla čim je mogla. Ja ulijećem:

– Čekaj, jesi ti debil? Pa ne moš joj uletit tako, ono, ej curo, sam sam doma, amo se jebat!

– Pa ko mi brani?

– Ali, jučer si joj sestru puka. Šta, planiraš cilu obitelj okrenit?

– Pa kad je zgodna.

– Ali jebote, nije glupa da će se puknit s tobom dan nakon sestre.

Tu se on naceri i kaže: “Iznenadija bi se.” Ja kažem: “E, jebiga.”

Nekad mi se čini da njegov mozak ima samo dva moda: konobaranje i pička. Prvi ide ovako: iziđi vani, uzmi narudžbu, naceri se ženskoj za stolom, predaj narudžbu šankeru i kuvaru, jebi im mater jer su spori, uzmi hranu i piće, odnesi je do gostiju, naplati i reci im: “Dođite nam opet”.

Drugi: skuži žensku, odluči da to nije žena nego pička, dođi do nje, stišaj glas i uvali joj spiku, uzmi broj mobitela, sutra je nazovi nakon posla, pukni je na prednjem sicu i reci joj “nemoj mi doć opet”.

Vožnja se nastavlja. Dolazimo do brda, ločemo pive i gledamo kanal. Romantika do jaja, ali nismo pederi pa samo ispijamo te pive i vraćamo se nazad.

Cesta je prazna, on vozi oko stotke. I lagano je pijan. I lagano mu se spava. I ulijeće u okuku, kuži svitla iz suprotnog smjera, koči, zadnji kraj nam pleše, s desne strane je kamen, s lijeve most, rotiramo se po cesti, svjetla iz suprotnog smjera prolaze kraj nas, ne znamo zašto se nisu zabila, zaustavljamo se kolima okrenuti u suprotnom smjeru, ubacuje u rikverc, okreće se, zaustavlja se, pali cigaru. Pogledamo se i počnemo se histerično smijati.

– Šta je ovo bilo?

– Neman pojma, živi smo.

– Ludilo!

– Baba mi je uvik govorila da pijane i lude čuva Bog. Ispunili smo oba uvjeta.

– Aha.

– Znaš, kažu da ti se u ovakvin momentin cili život odvrti prid očima. Jesi ti šta vidija?

– Nisan.

– Ni ja.

Cerek. Palimo auto, nastavljamo dalje. Gledam cestu. Tupilo. Dosada.

– Imaš broj od Mate? – pitam.

– Kojeg Mate?

– Cvjećara.

– Iman.

– Daj.

Uzimam mobitel i budim čovjeka u dva ujutro. Čekam pet minuta. Javlja se pospani glas.

– Molin.

– Mate! Jesi ti to?

– Jesan. Ko je u ovu uru, bog ga jeba?

– Nije bitno ko je. Samo te zoven da ti kažen da ovi misec nećeš podilit plaće.