Pušiona | Denis Lalić

KLANJE PO STANDARDIMA EU

Rulja se malo usrala od EU-a i popularnost joj je u Hrvata naglo pala. Veliko T je tu odigralo bitnu ulogu. Puno bitniju od Ivankovićevih plakata na kojima nas on, upotrebljavajući prastaru hrvatsku riječ “cool”, uvjerava kako smo ulaskom u EU generalno najebali. Jer, eto, nestat će kulena.

Onda se Vlada malo usrala generalnog usravanja (pazi imenice!) pa je krenula s nizom propagandnih poruka svekolikom puku u kojima ga uvjerava da je EU ne cool nego megakul. Pa je tako nedavno na TV-u išla reportaža u kojoj su nas uvjeravali kako klanje svinja neće biti zabranjeno i kako ćemo i dalje uživati u kulenu i svim ostalim lijepim posljedicama praseće smrti.

Uglavnom, stječe se dojam da je taj kulen, odnosno njegov opstanak, od presudne važnosti za svekoliki hrvatski puk i da bi njegov eventualni nestanak ugrozio same temelje naše samobitnosti, integriteta i ostalih imenica tog tipa.

Tako da na kraju ispadne da je veliko T goli kurac prema kulenu, siru i vrhnju i da se bitnim čimbenicima EU-a živo jebe za profit koji korporacije mogu ili će moći izvući iz Hrvatske, a samo im je stalo do toga da nam zabrane klanje svinja i tako ukinu kulen.

Ovaj uvod je nužan kako biste shvatili svu važnost teme ove Pušione. A tema je, pogađate, klanje svinja koje se u mom selu zovu prasci.

Prasci se kolju uglavnom subotom. I to bi, po mogućnosti, trebala biti jedna od subota između prvog dvanaestog i Božića. Poželjno je da ne pada kiša, a da temperatura bude što je moguće niža da ne bi, što se kaže, mušica posrala meso.

Buđenje je obično oko šest. Do tada su žene već skuhale kavu, upalile špaker i vatru na kominu, izvadile noževe i svu potrebnu aparaturu.

S prvim suncem, dolazi rođak-koljač, u našem slučaju Davor. Svaka obitelj koja nema koljača u kući, ima barem jednog rođaka koji se koristi u te svrhe. Osim njega, dođu i gradski seljaci (čitaj: ja) kao ispomoć. Uglavnom, potrebna su barem četiri muška čeljadeta plus koljač.

Onda se oni skupe u dvoru, trgnu koju lozu protiv prehlade, a i da se nabriju malo, pa se pristupa klanju. Prije toga se, naravno, pas odvuče i zaveže iza kuće jer popizdi kad vidi krv. To obično radi najmlađi član koljačke ekipe (čitaj: ja).

Sad ovdje ide mala digresija. Kad ti prvi put dozvole da trgneš lozu i da asistiraš u klanju, to je to. To znači da te smatraju dovoljno odraslim da možeš i u rat tako da je gubitak nevinosti kao “inicijacija” goli kurac prema prvom klanju.

Prvo klanje bitan je događaj u životu svakoga mladog seoskog čovjeka i, ako nam to ukinu, mladi ljudi će se morati dokazivati na raznim poljima poput, recimo, predbračnog seksa tako da nas ne treba čuditi lagana skepsa Crkve prema Europskoj Uniji. No, vratimo se klanju.

Dok se trga loza, oštre se noževi, ženska djeca se miču u kuću, a muška, ako žele, mogu ostati, gledati, skupljati traume iz djetinjstva ili raditi tome slične stvari. Dok se oštre noževi, jedna od žena, najčešće baba, baca prascima zadnju turu kukuruza i najčešće plače uz to. Ona ih je cijelu godinu hranila, brinula se o njima i rasplače se skoro svaki put kad ih se kolje, ali samo pola sata kasnije već sudjeluje u čerečenju prasca radeći sve ono što žene pri tom rade, a to je najčešće “pranje droba”, na hrvatskom ispiranje crijeva u koje će se poslije puniti meso ili mljevena pšenica ovisno radi li se o kobasicama ili divenicama (zagrebački: krvavice).

Dok se cuga loza, svatko oštri svoj nož, a na posebnome mjestu stoji bajuneta još iz Prvoga svjetskog rata. Jedan od pradjedova je donio s jednog od ratišta jer mu se učinila baš zgodna za klanje svinja, duga i tanka, baš kakva i treba biti. Ona se iz ormara vadi samo za takve prilike, bilo da se radi o prascima ili o nekome drugom klanju tokom godine.

Sad ide najzajebaniji dio – izvlačenje prasca iz kućice. Prasci su, naravno, jako inteligentne životinje pa skopčaju da im se sprema nešto loše i svi se uvuku u jedan kut i nema mrdanja. Onda najjači lolaš, još pod rakijom, ulijeće prvi, a ostali mu stoje iza leđa i čekaju. Onda on uhvati prasca za repicu i počne ga istezati. Ovaj skviči i otima se u vražju mater. Onda krene dreka: “Dršte ga, jeben mu boga!” Onda ekipa skače kao blesava. Jedan ga drži za jedno, drugi za drugo uho, jedan za repicu, a četvrti ga gura kao auto kad neće da upali. Koljač Davor cijelo to vrijeme čeka na dvorištu s bajunetom u ruci.

Kad se prase izvuče na dvorište, hrvačkim zahvatom se baca na lijevu stranu, svi stanu koljenima na njega tako da ga fiksiraju, a Davor bode bajunetom ispod plećke. Ako krv poteče kao blesava, onda je OK, neće još dugo. Ako nema krvi, onda svi jebu Davoru Boga, Gospu i ostale svece jer opet nije dobro ubo pa svinja ugiba i po pola sata, a cijelo to vrijeme je treba čvrsto držati. Tad obično krene podjebavanje Davora jer je tip neoženjen pa, eto, ne zna ubost.

Sad ovdje opet digresija. Zna se dogoditi da prase simulira smrt, potpuno se smiri, ekipa ga pusti, a ono se digne i počne trčati okolo ostavljajući krvavi trag iza sebe. Onda najmlađi od koljača (opet ja) trči za njim po livadi oko kuće, baca ga na pod ragbi zahvatom i drži dok ne dotrče ostali. Jednom se čak uvukao u tanki procjep između dviju kuća i zaglavio se tamo pa smo ga istezali sajlom zavezanom za auto.

Uglavnom, sa smrću svinje prestaje najbrutalniji dio. Tu se onda trgne još jedna loza i krene se na brijanje svinje. Uvali ga se u staru kadu pune vrele vode, počupa rukama veći dio dlaka, a onda se ekipa, svak sa svojim nožem, prihvati detaljnog brijanja. Svinja nakon toga izgleda kao glava Đorđa Novkovića.

Onda je na redu čerečenje iliti bikarenje. Svinja se polegne na leđa, Davor trgne još jednu lozu da mu ne drhte ruke i potegne od glave do repa dvije duge linije. Tako nastane slanina, znate ono u Konzumu upakirano u vakumirani najlon, bijelo s nekim crvenim nitima po tome.

Onda na scenu nastupe žene i izvade u neku posudu crijeva, a Davor nastavi kao iskusni kirug – pluća, džigerica, pečenice, plećke, pršuti, glava… i tako dalje i tome slično. Kad se završi sa svim tim, stvar krene iznova. Sljedeće prase.

Kad ih sve pokoljemo, kreće ručak. Tu se najčešće jede kiseli kupus, lešo meso, uvali se i malo friške slanine, a nakon svega se na gradelima ispeku žigarica, pečenica i ostale ne baš trajne stvari tog tipa. Igraju se karte, zajebaje se, prepričava klanje, podjebava Davor jer opet nije dobro ubo i tako dalje.

Onda se stvar preseli u konobu i nastavi se s pripremanjem kobasica i svih ostalih delicija koje možete kupiti u svakom Konzumu. Sad se nameće pitanje što će se promijeniti kad uđemo u EU. Na televiziji kažu da će se morati klati u higijenskim uvjetima. To znači da baba prije klanja neće samo pomest dvor nego će ga morati i oprati. Tu već dolazimo do problema jer bi se voda mogla lako smrznuti, a to nikako nije dobro. Naime, zamislite pet tipova s noževima, svaki na par loza, kako hodaju po poledici.

Zatim, meso će se prije upotrebe morati poslati na ispitivanje u veterinarski zavod što znači da se možemo pozdraviti s friškom slaninom za ručak nakon klanja. Što je opet problem.

I treće, svinje će se morati klati humanim metodama (pazi spoja!). Morat ćemo nabaviti onaj mesarski gan i upucati svinju u glavu da se ne batrga i ne doživljava traume prilikom klanja i time ukinuti ekipi najzabavniji dio cijele priče. Tu već dolazimo i do lingvističkog, a usudio bih se reći i kulturološkog problema. Naime, radi se o “klanju svinja”, a klati definitivno nije isto što i upucati svinju u mozak.

Radi se o jako delikatnim pitanjima, delikatnijima možda i od kulen-problematike i mislim da ih naši pregovarači, prilikom pregovora o članstvu u EU, nikako ne bi smjeli zaobići.