Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

BALADA O PTICI

imala sam pticu bez glasa, zaključanu u nijemost
pjevaj mi, rekla sam, a boja mojih riječi bila je crvena
dobila sam samo zlatan pogled kao odgovor, kao pjesmu
zapjevaj mi, ponavljala sam uporno, poleti
nije mogla letjeti, tako zaključana
zlatna je bila moja ptica, ohola, strojevi su dolazili na njen nijemi zahtjev i nosili je i bilo je isto kao da leti
nije isto, rekla sam, ponavljala sam, dok su druge ptice pjevale i u toj buci jedva se čuo moj glas
kako ću znati da mi pripadaš ako ne zapjevaš na moju zapovijed?
ali nije bilo vrijeme za razgovore, prekasno je bilo, vremena nije bilo, sa svih strana dolijetale su poruke i svi su ljudi ponavljali: ah, koliko posla!
kome pripadaš? vikala sam, zlatna ptica mora biti nečija
odgovor je došao bez riječi i nisam mu vjerovala
puhnula sam, pomela sam, mela i mela suho lišće pred vratima
sve dok ptica jednoga dana više nije bila zlatna nego siva i tako siva pronašla je glas
odlazi, rekla je tim sivim glasom
otprhnula je do svog starog suhog stabla
možda je i sad tamo
ne znam, ne vidim je, ne razlikuje se od zime koja dolazi