Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

MAJKA I KĆI

dvije smo, naravno, majka i kći –
ispričat ću ti priču, započinje majka, ujutro, uvečer, u podne, između poslova, između koraka, između odsutnosti –
priča je uvijek ista:
o dolasku, prepoznavanju, svjetlosti, o bljesku koji pretvara svijet u brisani prostor radosti –
ah, prestani već jednom, govori kći i pokušava se okrenuti nekim drugim igrama
ipak očekuje isto, kradom i od sebe čeka početak koji govori o susretu:
o dolasku, prepoznavanju, bezuvjetnosti, o padanju koprena, rastakanju mreža i prašine –
pričaj nešto drugo, viče djevojčica i udara rukom po stoliću na kojemu su prozirne kocke složene u dvorac, pričaj što ti se danas dogodilo –
i majka priča o onome što joj se događa, no kći ne pamti ništa od te priče, sjedi u zasjedi iza gorućeg grma i čeka svoj početak: bila jednom jedna i bio jednom jedan…
odrasti, odrasti! šušti gorući grm
nemoj odrasti, slušaj, govori joj priča, kad mi okreneš leđa ostat će ti samo riječi koje se ne pamte