Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

ULOMAK IZ KRONIKE

bila je zima, trajala dugo, čvorova se nagomilalo preko mjere –
kad na njima sjediš i kad te sa svih strana stežu, oni počnu ostavljati utore u tkivu – neki prodru pod kožu, nastane se u tijelu kao suvišne žile i mišićje, ometaju svaki pokret – i što ih brže odvezuješ, brže se množe – jer možda ih ne odvezuješ dobro, nikad do kraja, pa se sami ponovno spliću u nešto sasvim nerazmrsivo –

onda odjednom, dok je još bila zauzeta odvezivanjem, dogodile su se dvije stvari
(prvo jedna, onda druga, a zatim još i treća, sićušna)
netko je provirio u njezinu izbu
i kako god izgledao ostatak svijeta
taj lik je imao kap rose na nosu
i stajao je pred vratima
(ako je tu umjesno govoriti o vratima)
bos
zašto si bos? upitala je bez predumišljaja
da mogu bolje hodati, rekao je i to je bio poziv u šetnju
pa dobro, rekla je, premda nemam mnogo vremena
i izišla pod nebo u kojemu se odražavalo more

onda se vratila u pećnicu
u kojoj je povremeno morala pomagati
pri miješenju proizvoda sumnjive kakvoće
skromno je dodavala soli kad bi bilo bljutavo
i gledala raste li tijesto kako treba
ono je raslo i peklo se, tvrdo kao kamen –
kad je sve bilo gotovo
sjela je i napisala prigovor

a oni prašni čvorovi uporno su čekali u zatvorenoj izbi
zar zbilja misliš da im se moraš vratiti, rekao je glas s oblaka, i zar nismo s puta donijeli novu čeličnu oštricu?
treća, sićušna stvar mogla bi se nazvati kestenovim cvijetom, ili tratinčicom, ili magnolijom, svakako nekakvim cvjetanjem