Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

VRTLARSKI RAZGOVORI II

postoji vidljivo stablo, a postoji i nevidljivo
vidljivo je zeleno kako treba, ima grane i lišće i koru koja je mjestimično pomalo oštećena od vremena, ali sve je to u skladu s očekivanjima –
nevidljivo stablo crno je i crveno, zlatno i ljubičasto, i ono što na njemu raste ne možeš zvati lišćem:
privjesci, izdanci, praporci i male munje –
nevidljivo stablo ima kristalnu izraslinu koja blješti
ima granu iz koje lije krv
ima zube, kliješta, paperjaste bodlje i pahulje koje samo izbacuje ne bi li bar jedna grana dobila snježni pokrov –
vidiš, tako je i ovdje, ista je ruka koja piše ovo i ono, reže i lijepi, pozdravlja na dolasku, pozdravlja na rastanku, čestita, izražava sućut –
u nevidljivom? vitla mačem, udara u zvono, urezuje ljubavnu poruku u more –
što god radila ovdje, tamo pali vatru, pali vatru i za njom ostaju nevidljiva zgarišta