Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

CAREVIĆ I ŽENA S MRVICAMA

moj careviću, rekla je čarobnica, prebrzo se umaraš
zašto su ti noge toliko teške, ruke malaksale
šutio je, nije ju pogledao
jesi li siguran da jašeš na pravu stranu, svaki ti je korak teži od prethodnog
zatražio je svježega konja, istim glasom kao uvijek, istim riječima
kamo ideš, ideš li zaista, i treba li ti uopće taj konj

na drugoj strani žena je slagala mrvice:
bit će kuća, bit će ključić, bit će dječji glasovi…
uvijek sporo i naokolo, šapnuo je glas iz kamena, kad ćeš krenuti ravno?
krenula bih, rekla je, kad bih imala pratnju
kakvu, pitao je glas iz kamena, premda je dobro znao
svijetlu, blagu i postojanu, vadila je pridjeve, a jedan je ostao skriven na dnu
sama sam, rekla je – a konj je na drugoj strani svijeta posrnuo

u sebi imam djetešce, o njemu se moram brinuti, rekao je carević
imaš samo sebe, rekla je čarobnica i okrenula mu leđa
ostavljajući mu svoj bijeli plašt
nije znao što bi s njim, stajao je i držao ga u rukama –
a na drugoj strani kamen se raspuknuo

inače na svijetu nije bilo nikoga, svi su se povukli u sunčane šume drugdje