Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

PIERROT I DRUŽINA

oni te čekaju:
kupola obješena o magleni svod i vlasnik svjetiljke
s istim dostojanstvom u istom ritmu on ti se klanja kao na početku kruga
na tren to vidiš kao dobrodošlicu, na tren kao mehaničku beznačajnost
ovdje? ne ovdje?
htjela sam stići do nekog drugog mjesta, čini mi se
možda se ipak može i ovuda
možda s kupole vise ljestve od zlatne špage
i ako se usudiš popeti
tvoj će glas odjednom odjeknuti tako da ga čuje cijeli grad
cijeli grad? moj glas?
penjem se i ne penjem

na drugoj strani
pod bistrijim svjetlom
trpam u torbu svoje putujuće kazalište
sve, čak i pijesak pustinje!
ne moram ni reći gledatelju da nije ispunio moja očekivanja
te da je predstavi kraj
samo nikako da se spusti zastor…

čuvar grada od magle mijenja svoj zaljuljani pozdrav:
pruža mi stakleni ljiljan od čijeg bih mirisa trebala zaboraviti
pruža i uskraćuje
ljulja se
pruža i uskraćuje…