Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

NA TRGU

zatim priča o ostajanju, zurenju u mjesto događaja
i zurenju u golubove
osluškivanju uličnog svirača i osluškivanju riječi koje su se trajno tu nastanile
kruženju oko gradskog sata koji je iz svakog trenutka spreman preskočiti u isto kasno jutro –
izmišljam zabavu kakva je prikladna za trgove
pravim slikovnice i vješam ih po stablima –
jednoga dana osjećam da ću napustiti ovo mjesto samo ako odem prema gore
pa razmišljam o letjelici
drugoga dana posve mi je jasno da je trg moj dom
i da nikamo ne želim otići
trećega dana stajem na nogostup i čekam
čekam da mi se nešto objasni
četvrtoga dana zamišljam kako bi bilo da nisam raširila ruke
iako znam da od toga ne bi bilo koristi –
svejedno je vikneš li: basta! govorim u obliku zen pjesme,
trg bi bio isti –
odjednom srećem sebe
kako dolazim stazom među borovima
a kosa mi se kovrča od mora
svoj vlastiti lik gledam sa zavišću, gledam s negodovanjem
kažem joj: uživaj dok možeš –
ona hoda lagano i smiješi se
ne zna da ta staza vodi ravno na trg