Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

TAMO

bio je to najljepši vrt
slutila sam ogledala od žive vode, strune do neba, ljeskanje lakog lišća na vjetru koji miriše, miriše svim mirisima nemira
toliko privlačan da sam ustala, otvorila vrata koja se ne otvaraju, zakoračila u staklenim cipelama –
nije lako hodati u staklenim cipelama, ne razbiti ni sebe ni njih –
zapinjala sam, išla nevješto
pazeći na hodanje nisam pazila na rečenice
pa je od njih nastajalo olovo i suvišno kamenje –
došla sam ipak dovoljno blizu, a tamo je bio suton i sutonski su ljudi raznosili krhka blaga
stani, stani! zamahala sam rukama i činilo se da će stati
ali nisu stali
živa se voda pretvarala u mulj bez odraza
strune do neba u stare konope
lišće je još neko vrijeme još bljeskalo, bjeličasto, svijetlozeleno, no već su ga odnosili bezmirisni vjetrovi
imaš li štogod za mene, pitala sam i ostajala bez odgovora
sve dok nije prišao onaj s helebardama i pokazao mi da se vrata zatvaraju