Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

LOVAČKA SOBA ITD

kao rastegnuta koža male vjeverice – ni lav ni medvjed – no vlasniku sobe je svejedno, slaže svoje trofeje u slojevima i sa zida ga gleda bezbroj staklenih očiju, poneka razjapljena čeljust i tu i tamo par rogova – začas će se u tom mnoštvu izgubiti vjeveričja koža, no rastegnutost nije zato manje stvarna

svakog jutra budim se s čičkom pod jezikom
pokušavam u njemu prepoznati dragulj
a on raste i buja
bodlje mu se ispravljaju, zabadaju u svaku riječ
i tako sve do večeri, kad se trudim isprati usta
osluškujući zvjezdanu uspavanku

ili pak obično loptanje na travi – gospodar livade dobacuje ih u brzom slijedu – jesu te lopte šarene, no boje su im prigušene kao da su se u trenutku nastanka valjale po prašini – onda stiže jedna prozirna i sjajna kroz koju se svijet vidi u svoj mogućoj svježini – zadrži je, ne loptaj se više! – no ti je ispuštaš, vrag bi znao zašto, i opet hvataš one sivo šarene, prašno jednake, koje stižu u sve bržem slijedu