Rijeka sigurno voli poplavu | Sanja Lovrenčić

VRTLARSKI RAZGOVORI IV

kad se iz vrta povukao narod plamičaka
vrtlar se prihvatio besmislenog posla:
stablo po stablo je iskopao, zamijenio okruglim bazenom i štrcaljkom
proljeće, ljeto i jesen tako je proveo
čekajuć zimu –
kad je trebala doći činilo se da neće doći
sjedio je među suhim fontanama, odjednom besposlen
i promatrao tlo s kojega se povlačilo cvijeće
(jer cvijeće slijedi svoja stabla)
i kad je već izgubio svaku nadu
ne, kad je već izgubio živce
kad je već –
kad je već trebalo početi novo proljeće zima je napokon stigla
brzo je pustio vodu kroz cijevi
bilo je hladno i sve hladnije
stabla od vode nastajala su i rušila se
krhka se kora počela stvarati i umjesto vode padali su komadići leda –
vrtlar se popeo na brijeg i viknuo: još hladnije, još!
vjetrovi su ga poslušali i zapuhali jače –
stabla od vode još uvijek su se rušila – previše soka, previše mekoće
jače, jače, vikao je, a oko njega je bila samo noć, najhladnija noć…
u najhladnijoj noći voda više nije tekla, zamrznuti mlazovi nisu se rušili –
i do jutra je mogao šetati pod svojim blistavim stablima od leda