Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

1. prolog:

KAO NA REKLAMI ZA VINJAK

lipanj 1992, istočna Hercegovina

Oslonjen o laktove i koljena, Krešo je polako puzao kamenjem.

Dolina je bila gotovo sasvim tamna. Nije bilo mjeseca koji bi rasvijetlio razbacane kraške brežuljke i polja. Jedino svjetlo koje se moglo vidjeti u mračnoj noći bio je požar na Velikom Liscu što je i dalje ustrajno gorio. Pogođen plotunom višecijevnog bacača, Veliki Lisac je planuo prije četiri dana. Nakon što su izgorjeli viša makija i rijetka stabla, preostala je vlažna trava koja je, podušena proljetnom vlagom i ni od koga gašena, mogla gorjeti tako tjednima. I najvjerojatnije hoće: gorjela je tako već peti dan bez goriva i stanke poput onoga gorućeg grma kojeg se Krešo sjećao iz Biblije. Ražarena tratina bacala je s visoka na dolinu Stolova treperavo svjetlo kao da je čitav pejsaž premješten uz neki kamin s reklama za vinjak.

To svjetlo, toplo i žućkasto, jedino je rasvjetljavalo nepronično tamnu noć. Pod tim je polusvjetlom Krešo oprezno pipao ispred sebe, omjeravao kamenje po kojem je gazio i oprezno zastajkivao svakih nekoliko koraka, još jednom preispitujući gdje je. Pod njim je bilo minsko polje, šest nizova malih antimagnetskih plastičnih pašteta, dva vijenca odskočnih mina i nekoliko poteznih, niže, u vrtačama.

Bilo je to minsko polje što ga je sam postavio prije četiri tjedna kad su Crnogorci prvi put otjerani sa čuka iznad Stolova. Plan mina postojao je u njegovoj glavi i na jednom sasvim neurednom papiru koji je držao u njedrima i koji mu nije bio od velike pomoći dok je rukama nježno razmicao gromače.

Okrenuo se hoteći vidjeti kako ide drugima. Iza njega je smrknut kao i obično hodao Slave Barić gledajući netremice u Krešine tabane. Hodali su minskim poljem i najjednostavniji način da čovjek ostane živ bio je da gazi u centimetar točno tamo gdje je zagazio i onaj ispred — čak i ako taj nije znao gdje hoda, a Kreši se činilo da zna. Osim Barića vidio je još tri prikaze. Nije ih mogao razlikovati, ali je znao tko su. Iza Slave nezgrapno je i zadihano hodao Gojo, golem i opterećen protutenkovskim bacačem. Iza njega hodao je sitni Vinko Širinić, a na koncu povorke Luka, Slavin brat. Krešo zastane kako bi pričekali Luku koji je na repu kolone brisao tragove prolaženja. Vraćao je gromače na mjesto, busenjem zaklanjao živi kamen i druge pouzdane oslonce, a potom pažljivo gazio u stope prethodećih.

Krajobraz je bio posvuda prokleto isti. Iste jajolike čuke s malo graba i hrasta pri vrhu, prošarane suhozidima, kamenjem i dračama. Kreši uopće nije bilo jasno gdje se nalazi. Sva stabla i gomile koji su mu se činili tako očitim orijentirima izgledali su sad tako užasno isto. Premoren nespavanjem u nekoliko je navrata vidio ispred sebe podignute ili raskriljene ruke da bi potom shvatio kako je riječ o stablima. I po danu mu se ovaj kraj činio kao ružna Božja šala u kojoj je osuda živjeti. Činio mu se bezvodnim, bezdušnim, izopačenim, napravljenim kao za porugu svijetu, ljudima ili čak Bogu, kao neki zlobni dar bez svrhe. Pod to strašno tlo on je položio mine. A ono je sada, usred lipanjske noći, pustilo duge i crne sjene da mu pomrsi posao.

Krešo je računao da vjerojatno još nije ni ponoć. Spretno se podupre i nagazi na jednu živu kamenu ploču koja se činila čvrstim osloncem. I tada se dogodilo.

Tekući kristal bio je opružen u četiri štapića: 11.11. pisalo je na digitalnom satu, i Marko Gazde nije bio previše sretan zbog tog saznanja. Mislio je da je više: do kraja dežurstva ostao mu je gotovo puni sat. Još će pedesetak minuta sjediti uz motorolu i poljski telefon u odnekud ukradenom naslonjaču, u jednoj od očuvanijih kuća stolovskih sela. Za pedesetak minuta probudit će službujućeg, ponuditi ga podgrijanim čajem i posjesti ga u naslonjač, a sam će se uvući u vreću za spavanje u bivšoj dječjoj sobi. Noć je bila tako mirna da bi čovjek načas zaboravio da je rat. Vani rata nije bilo, samo crna hercegovačka noć. Rat je bio u sobi. Gazde ga je mogao vidjeti gdje god da je bacio pogled. Vidio ga je na svom stolu, gdje su uz križaljku i svezak vestern romana ležali poljski telefon, sa žicama razvučenima po kršu, motorola i u plastiku umetnut popis šifri. Vidio ga je i po cijeloj sobi: povješane maskirne vjetrovke, gajbe ručnih bombi pod krevetom, kalašnjikovi prislonjeni uza zid i nepomična usnula tijela vojnika u vrećama za spavanje. Pa ipak — ovo je bila kuća, a vani je bilo ništa. Ovdje je imao zapaljenu vatru, desetlitreni lonac čaja i mirnu noć u sobi koja je nekad bila nečija konoba ili možda ponajprije sušnica za pršute: u prilog drugoj tezi govorili su pocrnjeli zidovi od hrapava betona.

Marko je za dvadesetak minuta kanio probuditi malog Sešelja čiji je red bio da ostatak noći diže slušalicu. Neće mu imati mnogošta prenijeti. Noć je bila uzorno mirna. Artiljerija je prestala razmjenjivati vatru negdje pred mrak i probudit će se iza doručka. Sa čuka se nitko nije javljao i nije ni trebao: negdje oko četiri ujutro Šešelj će probuditi smjenu koja će se uputiti na čuke. Na tri vrška koja je držao njihov vod stići će za dva, dva i pol sata. Nisu se javljali ni Barić i Krešo, i bolje da nisu. Isključili su zbog vlastite sigurnosti uređaje veze negdje oko sedam navečer kad su prošli prve hrvatske linije. Oko osam ili osam i pol bili su ispred njihovih rovova; ako su ih prošli neopazice, kako je bilo planirano, oko devet su bili na Crvenome brijegu gdje je ukopan njihov tenk; ispalili su u njega sve što imaju izbliza i uništili ga dok u njemu nema nikog — i nek im je sada Bog na pomoći: za to kako će natrag kroz njihove linije nije moglo biti plana. Natrag mogu biti možda oko jedan, ako se provuku.

Gazde se upravo rastezao na stolici kad je iz daljine začuo slab i tup prasak. Bio je dalek i zvučao je kao pucanje gume u gradu u daljoj ulici. Ustane i izađe pred kuću u želji da osluhne bolje: vani je, međutim, vladala tišina.

Razmišljao je bi li odmah budio Šešelja, ali nije želio da ga podređeni i mlađi vojnik zatekne u bezrazložnoj usplahirenosti. Odlučio je priskočiti telefonu i zazvati položaje da dozna nisu li oni što čuli. Upravo je kanio zavrtjeti ručicu telefona, kad je on zazvonio. „Jedinica Brku“, vikao je s jedinice izviđač, mršavi Musliman koji je u njegovu vodu odnedavna i čije zapetljano ime nije zapamtio. Gazdi je ovo malo štreberstvo bilo smiješno: Brk jest njegovo šifrirano ime, ali se žičani poljski telefon ne može prisluškivati.

— Čuo si i ti?

— Da, malo niže od nas, na padini. Može biti da je lisica nagazila na minu.

— Pazi dobro, baci oko jesu li tvoji budni. Javljaj se.

Prije nego što je spustio slušalicu Marko je začuo nov prasak, možda ne bliži, ali puno jači. Glas s one strane u hipu se promijenio.

— Bliže je, bliže. I puno jače. Čovječe, koje sranje! Ovo je sto metara od nas. Daj uzbunu.

Marko hitro probudi Šešelja i nekolicinu najbližih. Nisu ni navukli čizme, čuo je bežičnom vezom ono što nije nikako želio čuti.

Krešo će još mnogo puta do kraja života vrtjeti film te noći. Premda je znao da se u diverzijama sranja događaju, nije ni jednog časa pomislio da će tu noć pamtiti čitav život i da će ona u neku ruku biti najvažnije i najpresudnije što će mu se u životu dogoditi. Nikakvi loši predosjećaji, osma čula, predznaci: u akciju se te večeri uputio blago razdragan, kao da mu je adrenalin oživio krvotok onako kako to radi vino. Da je i mislio da će biti sranja, jamačno bi ga pesimizam pustio brzo, jer je ta noć, koja je završila loše, bila počela tako glatko. Otkad su isključili vezu pa sve dok nisu došli do Crvenog brijega, Krešo, Gojo, Širinić i Barići prošli su kao u priči. Bilo je suho, dan je duljio i do kuća gdje je bio crnogorski položaj stigli su u tri četvrt sata. Kroz linije su prošli kao po korzu: između dva široko postavljena zaklona, brzo i čisto. Noću su se provlačili kroz davno spaljeno bošnjačko selo i popeli se na brdo. Jedini je problem bio što tamo više nije bilo tenka. T-84, koji je cijelo jutro mijenjao mjesto i sipao granate, vraćao se s večeri u veliki ukop, uvijek na isto mjesto. Večeras su ga otišli probušiti, a njega nije bilo.

Sranje je tu počelo i dalje se gomilalo valjajući se kao lavina u crtiću. U povratku je Širinić upao gležnjem u rupu i istegnuo potkoljenicu. Jedva se vukao uzbrdo. Do časa kad je sve otišlo loše unepovrat, već su bili iznervirani do neba. Bariću se već na podnožju činilo da Krešo pliva, da ne može naći prosjeku koju je ostavio. Ovaj mu je to nakon šezdesetak metara i priznao. „Usred sranja smo. Nemam pojma di smo. Morat ćemo dalje kao kroz minsko polje. Ovo je pizdarija i to velika“, rekao mu je okrenuvši se. Slavino je lice odavalo da bi ga najradije ubio.

A tada je počeo užas. Krešo je, možda sto metara ispod hrpta, zagazio na jedan živi kamen. Noga mu je kliznula naprijed i petom je zgnječio paštetu, malu antimagnetsku minu koju je sam postavio mjesec dana prije, jamačno zadovoljan svojom lukavošću. Nitko osim Kreše nije mogao znati koliko to boli. Zaurlao je dok je osjećao krv koja je prskala naokolo, po kamenju i po njegovu licu. Bio je svjestan boli, pribran: vidio je kako ga ostali podižu i prikupljaju. Nije to bila agonija: možda je urlao, paničario ili bio poluzaslijepljen krvlju i zemljom, ali je dobro znao što se dogodilo. Peta na paštetu — znači, ostat će živ ako ne iskrvari, ali je noga otišla bar od potkoljenice nadolje kao kod one škvadre koju je znao vidjeti u gradu u trenirkama kako čekaju pred uredima za socijalnu skrb. Osjećao je kako ga šlampavo previjaju i dižu na šatorsko krilo.

Ono što nije vidio bilo je da je Širinić, šepav i najsitniji, krenuo naprijed prvi. Luka i Gojo su ga na šatorskom krilu nosili za njim, a Slave je uzeo sve oružje. Krv je liptala i sad više nije bilo vremena za pipanje po kamenju. Širinić je ponavljao „u pičku materinu, u pičku materinu“ kao navijen. Činilo se da pojma nema kuda hoda. Luka ga je zgrabio za zatiljak i gurnuo u smjer. Ovaj je još ponavljao „u pičku materinu“ dok su hodali poprijeko, do hrpta gdje su znali da je položaj Jedan. Vukli su se pravocrtno i što brže, bez osvrtanja i orijentira, kao da je na vrhu čuke kraj svih problema. A prije vrha puklo je još jednom.

Širinić je srljao naprijed vukući nogu. Nakon tridesetak metara nogom je povukao još jednu Krešinu sjajnu lukavštinu, poteznu minu vezanu za nisku granu graba. Tanka nit, povučena nogom, aktivirala je metalnu minu veličine konzerve graška. Ova je, gonjena potiskom, odskočila i s visine prsiju eksplodirala rasipajući zrakom tisuće i tisuće bezobličnih željeznih piljaka. Već u idućem trenu Širinićevo malo tijelo primilo ih je na stotine, po glavi, prsima, rukama i utrobi. Tridesetak metara udaljen i niže postavljen, Luka, koji je sprijeda nosio krilo, bio je dovoljno visoko da mu jedan veći geler raznese čelo. Srušio se s platnom, a preko njega je pao Krešo koji je blijedio od beskrvice i čija je noga visjela samljevena poput prnja, a izgledala kao kuhano meso koje se raspalo po vlaknima. Gojo ga pusti.

Barića je u tom času zanimao samo njegov brat. Prevrnuo je Krešu čija je bivša noga gnjecavo plivala u čizmi i zgrabio bratovo tijelo koje se činilo čisto i intaktno poput svetačkih trupala što ne trunu već mirišu iz raka. Velika crvena točka na čelu se širila. Slave je jecao: Luka je bio mrtav na mjestu.

Gojo se pokušao sabrati i uzeo motorolu.

Od onog časa kad je Marko Gazde čuo Gojin glas i vijesti iz etera pa do završetka cjelonoćnog sranja prošla su otprilike četiri sata. Kad je čuo kako stvari stoje, Gazde je prestao buditi vojsku: više usplahirenih guštera nije mu u ovom času trebalo. No, svi su bili budni u par minuta. Navlačenje čizama, zveket željeza i lupanje vrata probudilo bi svakog. Uzeo je šest ljudi i s njima se dao u posao koji je mogao spasiti — ako već ne dva života, onda bar treći: Kreše, koji je gubio krv negdje na padini Jedinice.

Marko je volio zapovijedati. U brodogradilištu je bio cjevarski poslovođa i volio je pokroviteljski šefovati djeci što su dolazila da bi postali meštri. Kad se škver 1991. naoružao i razmjenjivao paljbu usred grada sa susjednom ratnom lukom, nametnuo se tjelesnom veličinom i pribranom samouvjerenošću: ponašao se kao da ne postoji neka velika razlika između razvođenja cijevi kroz brod hladnjaču i opsjedanja vojne baze. Kad je počeo rat Marko nije o ratovanju znao ni najosnovnije stvari. Imao je međutim ono što mnogi drugi nisu: unosio je među podređene strahovit mir i uklanjao paniku kao pincetom. O tome sada nije moglo biti ni govora: Marko je znao kako stoje stvari i silno se bojao na što će ova noć izići.

Do čuke je pješice po mraku brzim hodom trebalo najmanje sat i pol. Dok ga dovuku ususret sanitetskom džipu, Krešo će sigurno iskrvariti. Mogao bi poslati dečke s čuke da ga izvuku: oni bi do njega stigli u petnaestak minuta. Ali, nije osjećao moralno pravo poslati drito u minsko polje čak ni ona dva-tri iskusnija koja je te noći imao na Jedinici. Morao je Goji povjerovati na riječ da je Krešo dobro vezan i da ne curi: ali, znao je da ne može biti tako. Nitko ne može lako dobro zaviti nogu samljevenu minom: bar ne nitko od njih tamo i usred noći. Čini se da je mogao samo još jedno. Zijo, tako se zvao onaj Bosanac, Zijo.

— Možeš li?

— Mogu.

— Koga uzimaš?

— Nikoga. Tamo su drugi za nosit. I’ću sam.

— Ne juri, idi mirno. Neće on umrit u minut.

— Ne brini se ti ništa.

Gazde se osjeti načas kao dijete. Nije navikao da ga ovako uljuljkuju i lažu mu da je sve u redu. On je to obično radio drugima.

— Ka’ćete vi ovamo?

— Idemo odmah. Ja sam tamo za sat, sat i po. Možda i manje: Šešelj će dočekat gliser, pa za nama. Vjerojatno će me skupit po putu.

Gazde osjeti da bez pravog razloga vjeruje Bosancu. Bilo je gore možda i ljudi iskusnijih od njega, ekipe iz ’91. Ali nitko od njih nikad nije bio u minskom polju. Marko je u tom času pomislio kako se gore, na travi, ionako računaju samo živci: a Zijo je djelovao staloženo.

Negdje na pola puta Gazdu i njegovih nekoliko ljudi dostigao je gliser. Po knjizi šifri „gliser“ je bio naziv za bolnička kola, i Gazde nije bio jedini kojemu će ta imenica zadugo još biti vezana uz najružnije asocijacije. Osjetio se gotovo polaskanim kad je vidio da su poslali gotovo novo vozilo, poklon malteških vitezova iz nekog njemačkog grada s puno ü i ö. Uz vozača unutra su bili dva bolničara i Šešelj, koji je čučao u stražnjem dijelu. Marko opazi da su bolničari mladi i zaplašeni. Jedan, plav i s lenonicama, virio je u noć kroz okno vozila. Drugi, crn, čupav i nizak, sjedio je u dnu auta i netremice gledao u ventil za kisik. Nisu mnogo govorili. Crni je samo — dvaput — zapitao: „Gadno je taj gore, a?“ Bojali su se krvi, smrvljena mesa i gadljivih rana, pomisli Marko. Ali — znao je — bojali su se i za sebe. Bilo ih je strah fronte, prve linije, mina, diverzija: život na liniji pješaku postane običan, pozadincu on je uvijek zona sumraka, mjesto neželjene pustolovine.

Do Jedinice im je trebalo nešto više od sata. Kad su stigli, laknulo mu je. Krešo je bio tamo. Ležao je doduše polumrtav, suho je pištao u polusvijesti i iznuren bolovima, ali nije više krvario.

Bližila se zora. Svjetlo s Lisca i dalje je obasjavalo dolinu, vrhove, plavi obzor, i tamo iza veliki Velež. Svjetlo gorućeg brda miješalo se pomalo s prvim crvenilom zore, osvjetljavajući brdo ispresijecano rovovima kao božičnu štalicu. Duga noć je išla kraju. Spustili su, polako i oprezno, ranjenika do ceste. Bolničari su se u džipu uhvatili posla. Onog časa kad su doveli bolesnika, plavi i crni kao da su se pribrali. Marko im je morao priznati da su spretni: podvezali su Kreši nogu, uvili je u valjda sto kila pasica i pukli mu anestetik. Treskajući se na makadamu prema Hutovu, Krešo je polako izgubio svijest, ispustio bol kroz prste i više nije znao ništa.

Putujući prema Hutovu i Splitu gdje će natrag dobiti život, a izgubiti nogu, Krešo nije znao ništa od onog što ostavlja.

Na putu do sela Gazde je malo mislio: morila ga je strašna, mrtva nesanica i usporavala mu noge i mozak. Osim užasne želje za snom osjećao je samo još uvijek nejasnu prazninu gubitka: Širinića nije dobro poznavao i nije mu bio najdraži, ali Luku je znao dugo, još iz škvera, i njegova smrt polako ga je počinjala peći. No, pekla ga je i vlastita pozlijeđena čast: izgubio je pod svojim zapovijedanjem dva, možda tri čovjeka bez sukoba, bez bitke, samo i jedino pogreškom svojeg čovjeka. Stidio se i nije volio taj novi osjećaj.

Ono što Krešo, uspavan lijekovima negdje na makadamu do Hutova, nije mogao znati, jest da će padina Jedinice uzeti još žrtava. Gazde je naložio novoj smjeni da ujutro s prvim svjetlom ode po tijela. Od toga nije bilo ništa: tek što je svanulo, ranije nego inače, počele su tutnjati cijevi s brda prema Stocu i Veležu: kosina na kojoj su ležali Širinić i Luka prštala je od minobacačkih eksplozija. Trećeg dana ujutro dva Šibenčanina ušla su u polje da dovuku tijela: jedan se nije vratio, pogođen u vrat metkom 7,9 standardnog snajpera. Oni prijeko jamačno su shvatili što se dogodilo te noći i poslali su snajperiste koji su cijelog dana pucali na svakog tko bi i privirio na padinu brda. Po čitav dan frcali bi snajperski meci koji bi se primirili kad bi se ljudi na Jedinici uvukli u rovove. Tijela — sada tri — izvučena su tek treće noći, po mraku, noći uoči jutra kad je vod ukrcan u tri niska austrijska Pinzgauer kamiona i odveden kući, u Split. Sa smjenom se čekalo da bi 99. bojna mogla doći kući sa svojim truplima. Ništa od toga Krešo, sad već bez noge u bolnici, nije mogao znati.

Nije mogao znati ni ono najvažnije. One iste noći kad je Gazde doveo svoje ljude i preživjele natrag u stolovsko selo gdje su spavali, Slave Barić je pobjesnio. Nakon što je neko vrijeme jecao poput ozlijeđene životinje i jednostavno šutio, planuo je u hipu najdubljom mržnjom. Urlao je, prijeteći nakazi koja mu je ubila brata i odvela ih u minsko polje. „Kurva, ufurana kurva!“ urlao je Barić i bacao čizme i čuturu o zid. Ostali su ga držali dok se derao, urlao na kurvu napušenu i prijetio da će mu jebat mater i ubit Boga. Marko ga je primirivao i govorio kako Krešo nije kriv, iako je znao da nije sasvim tako. On je svoju ekipu odveo u minsko polje. Tri su mrtva, a on nije i s tim će Krešo morati živjeti baš kao i sa svojom nogom do koljena.

Krešo nije znao da ga od te večeri jedna osoba mrzi. Ne kao oni prijeko: ne načelno, općenito, kao neprijatelja, ne kao vojnika, ne kao nešto skupno, nego kao njega. Od te će noći živjeti i s tom rijetkom povlasticom.