Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

15.

SMRAD VLAŽNE CELULOZE

 

Nije ih kroz staklo mogao dobro vidjeti. Stegnuo je rukav kabanice šakom i potom zapešćem prebrisao masnu prašinu s prozora. Sad ih je vidio bolje, ali mu je rukav balonera bio musav, zamašćen i crn. Krovni svjetlarnik očito odavno nitko nije oprao.

Vidio ih je, ali ih nije mogao čuti. Time nije, međutim, gubio ništa. Mala je cijelo vrijeme šutjela. Nije progovorila ni riječi ni one noći, ni tijekom nekoliko tjedana u Šešeljevoj garaži, a nije bila govorljivija ni sada. Krešo joj je davao jesti. Rasprostro je stol, podijelio sadržaj gamele u dva duboka tanjura, donio na stol čaše, salvete, čak i karafinu sa solju, paprom, octom i maslinovim uljem. Mala je jela slasno kao i kod babe, a Krešo ju je stalno nudio i jeo nervozno i malo. Slave nije jasno vidio što im je Ljubina žena donijela za jelo, ali je to izgledalo kao punjene paprike ili polpete u umaku.

Pred Ljubinu je kuću Slave stigao bez jasnog plana što dalje činiti. Ušao je u dvor — niz pučkih baroknih kuća sa zajedničkim dvorištem i dvorišnim ulazom — i odmah mu je sinulo.

Gornji je kat bio upravo onakav kakva mu ga je Šešelj opisao: na nj se penjalo balaturom, uskim stepeništem koje je počinjalo od Ljubinih vrata. Postojala je samo jedna stvar koju mu Šešelj nije rekao. Ljubo, ili tko je već stanovao gore, nije odviše mario za zaštitu spomenika i konzervatorske zabrane dogradnji u starim četvrtima. Gore, na kosini krova, netko je sagradio pravi mali ljetni raj jedva zamjetan s ulice. Jedna voda krova bila je izdubljena i na njoj napravljena lođa s biljkama penjačicama i setom vrtnih ležaljki koje su sad ležale sklopljene u kutu. Druga strana krova bila je većim dijelom ostakljena: arhitekt je uklonio nekoliko kvadrata kupa kanalica i napravio veliki svjetlarnik točno iznad stola, koji je potkovlje činio svijetlim i prostranim.

Slave je znao da to više nije za njegove godine, ali nije mogao birati. Uspeo se uz stepenice, nogom se zakačio visoko uz oluk i snažno povukao na krov. Kad je rukavom prebrisao staklenu plohu i povirio unutra, ponajviše ga je iznenadio interijer. Bio je arhitektonski dizajniran, prekićen i odveć uredan. Nekoliko je puta dolazio Ljubi kući i to nije izgledalo tako. Ljubo je imao jednostavan ukus, volio je stari pučki namještaj, dičio se time što još uvijek ima kameno pilo, a ne metalni sudoper, a u njegovoj je kući čovjek mogao naći smotak novina s glavama tek očišćene ribe na stolu, davno zametnute novine u podstavi kauča ili masni rezervni dio pente na stoliću uz telefon. Ljubo je imao ribarski, macho ukus i Slavi nije izgledao kao čovjek u čijoj kući svaka ploča na štednjaku ima patchwork pokrov u svojoj boji.

Mala je dovršavala jelo i slasno mazala tanjur kruhom, ne govoreći ni riječi. Krešo je ustao, odnio tanjure nekamo izvan Slavina vidokruga i zakratko nestao. „Pere ih“, zaključi Slave. Osjeti potom kako mu po kosi, ali i po staklu padaju sitne, raspršene kapljice. Prvo je pomislio da je kiša, ili da jugo baca slane kapi iz luke, ali vrijeme je bilo suho i burno. Okrenuo se i vidio kolica s peračima kako se penju uz ulicu. Za kolicima su išli čistači sa šmrkovima sapirući mlazom musave ostatke višetjednih kiša s ulica.

Krešo se u međuvremenu vratio uz stol. Odnio je karafinu, ali je ostavio čaše. Ustao je, namjestio klupicu točno ispod ruba svjetlarnika kroz koji je Slave virio i popeo se na nju. Lica im nisu bila udaljena više od trideset centimetara.

Postojalo je nešto što Slave nije mogao znati. Nije mogao znati da se ispod svjetlarnika, na mjestu gdje krov postaje niži nalazi polica, i na njoj kolekcija biranih vina Ljubina brata. Nije mogao znati da su Krešu zasvrbjeli palci i da je odlučio zlouporabiti gostoprimstvo bar što se te male sitnice tiče. Popeo se na stolicu, posegnuo rukom kaneći dohvatiti bocu Postupa, očito staru ako je suditi po nemušto dizajniranoj, staroj etiketi s magarčićem sapetim teretom.

Slave to nije mogao znati. Ugledavši Krešinu glavu koja mu se kroz staklo unosi u lice, za trenutak pomisli da je primijećen. Ustukne prema natrag, i u tom času izgubi oslonac. Bio je u mokasinama ravnih potplata, krov je bio masan i vlažan i Slave osjeti kako klizi prema dolje, u ambis. Zgrabi rukom rub prozora, a jedan napukli crijep pukne i odvali se dolje, na balaturu. Slave se uz napor uspne natrag k prozoru i ugleda Krešino lice kako sabrano gleda u njegovu pravcu. Uznemiren treskom Krešo je pozorno piljio kroz prljavi prozor, nastojeći nazreti izvor buke. Na koncu raskrili otvor na svjetlarniku i proviri van: pogledi su im se susreli na nepunih pola metra. Bio je otkriven.

Krešo hitro zatvori prozorčić i skoči sa stolice. Nešto je doviknuo maloj, koja je skočila, zgrabila jaknu bačenu preko kauča i jurnula prema vratima. Slave je nekoliko časaka dvojio ne bi li se naprosto pustio niz crjepove i otkotrljao dolje, pred vrata, njima ravno pred nos. No, sa svojim se godinama i težinom mogao, međutim, lako polomiti. Zato napregne mišiće, osovi se klečeći na hrbat krova i skoči na lođu na suprotnoj strani hrpta. Istoga je časa shvatio da je pogriješio: kuća je s te strane bila hermetički zatvorena roletama u punoj visini. Bio je u slijepom rukavcu, a s druge je strane čuo nepravilan bat Krešine štake niz stepenice.

Na ulici je bio za tri ili četiri minute. Teškom se mukom s terase uspio ponovno popeti na krov, polako se niz kosinu spustiti do zabata i skočiti na balaturu. Nakon skoka osjetio je oštar bol u skočnom zglobu, koji se pojačavao. Istrčao je na ulicu kližući mokasinama po vlažnom kamenu, ali nije više vidio nikog.

 

* * *

 

Policijska se akcija tijekom noći razvila, mreža je bila postavljena i tražene su osobe jedna za drugom u nju upadale. Barbir nije mogao biti sasvim nezadovoljan, premda je znao da glavni posao još nije učinjen, jer oteta djevojčica još nije bila pronađena i na sigurnome. Od prvog od počinitelja nije mogao dobiti izjavu jer su ga njegovi tijekom upada u kuću — držao je ishitreno — upucali i ranili. Zato je drugi, sin vlasnika kuće, sve izbrbljao u pet minuta. Ispričao im je kako je odveo malu nekom bivšem gardistu koji radi za obitelj. Rekao je kako nije htio surađivati u otmici, ali je na to bio prisiljen, odao im je da je Jakus — onaj ranjeni — ubio oca Tišmu, odao im sve koji su te noći bili na Sirobuji i ispričao o ulozi liječnika Matića i njegovoj otmici.

Čim je spomenuto Matićevo ime, policajci iz Barbirove pratnje u panici su izmijenili pogled sa šefom, a potom s Rubešom. Pučki pravobranitelj kriomice je izišao na verandu i nazvao nekog mobitelom. Razgovor je bio dug, a Rubeša je uglavnom šutio i slušao.

Barbir je odmah nakon saslušanja poslao ljude Popićevima kući. Na vrata su zvonili oko dva i četvrt, ali im je sestra otvorila odmah, kao da je poslijepodne. Bila je odjevena. Nisu ništa saznali: kazala im je da nema pojma gdje joj je brat, a na upit zna li što o djevojčici Mili Tišmi nasmijala se i pokazala novinarsku iskaznicu. Nije mislila da su se sjetili njezinog imena ispod članaka, ali su svejedno žurno otišli: press-dokumenti su još uvijek kod policije izazivali blagu, ali potpunu nelagodu.

Joško je Barić Barbiru pao sam u šake. Pojavio se na Kmanu dvadesetak minuta nakon upada prošavši pokraj ophodnje i ne primjetivši je. Parkirao je renault u dvorištu Šešeljevih i bio uhićen čim je izišao iz vozila. Barbir ga je već imao na popisu koji mu je otkucao Šešelj.

Preostalo je još uhititi dvojicu, ako Šešelj nije lagao. I pronaći malu, naravno: Barbir je osjećao smireni užitak koji osjeća profesionalac kad stvari teku glatko i prema predviđanju. Trebalo je razmrsiti samo još jednu dvojbu. Bio je svjestan da ljude mora poslati i Matiću. Ali nije to htio učiniti bez prethodnih konzultacija: u njegovu položaju, nije se bi htio natovariti još i politički gaf. Pristupio je Rubeši na verandi i rekao mu da mora znati što će s liječnikom. Rubeša je kratko razmišljao, a onda odgovorio: „Ispitaj ga, ali bez privođenja i hapšenja. Savjetovat ćemo se sa Zagrebom.“

„To sam mogao i mislit“, prošlo je Barbiru kroz glavu. Ali nije rekao ništa: ušao je u kuću i momcima dao upute.

 

Najgore što bi se moglo dogoditi, mislila je Dora, bilo bi da ga dovede kući i da tamo zateknu njene roditelje. Dovoljno bi im teško objasnila već i samu činjenicu da je lutala do kasnih sati vani. Kad bi vidjeli da je sa sobom dovela tipa poludjeli bi. Još bi gore bilo kad bi ga vidjeli kako izgleda i kako je odjeven, da ne govorimo kad bi znali da tipa traži murja, i to zbog — ako ne laže — prilično krvave stvari.

Ipak, sve joj se to skupa sve više sviđalo. Osjećala se kao da je padobranom upala u Bonnie i Clyde. Pomagala je romantičnom gangsteru kojeg mori grižnja savjesti da ga ne uhvate oni koji nisu bolji od njega. Kad mu je tamo, s pivom u ruci ispred pokretne gostionice, ponudila utočište za jednu noć, prvog se časa lecnula i zažalila zbog ponude. I nijednom poslije toga. Nekako je osjećala, po nekoj vibri koju nije znala definirati, da taj tip spada u NAS a ne u NJIH, premda nije znala odrediti tko su to bili MI, a tko ONI. To se nije moglo odrediti, to se moglo samo oćutjeti.

Starci su, srećom, na selu ostali cijeli vikend. Stan je bio kakvim ga je ostavila. Svjetlo u kuhinji je gorjelo, mirisalo je na jetricu na slatko-kiselo koju je podgrijala za ručak i na smeće koje već dva dana nije bacila. Nije imala piva. Nalila mu je vlahovac u čašicu i pružila mu je preko stola. „Spavat ćeš ovdje, na kauču“, rekla mu je pokazavši trosjed prekriven dekicom u dnevnoj sobi. Istog se trena s ulaznih vrata začula vika i oštro, neumoljivo kucanje.

 

* * *

 

Slave je pogledao lijevo, a potom desno osluškujući tihu velovarošku noć. Bili su kasni sati i na ulicama odavno nije bilo nikog. Varoš je spavao osvijetljen samo slabašnom rasvjetom žarulja u secesijskim fenjerima. Samo je magla nedostajala da prizor izgleda kao iz kakvog srednjoeuropskog horrora ili viktorijanskog Londona u vrijeme Jacka Rasparača: Slave o tome, međutim, nije mislio niti je takve filmove gledao.

Poljevači su prošli prije kakvih desetak minuta i labirint uličica bio je vlažan, caklio se i presijavao pod difuznim svjetlom. Tako svjetlucave kale su se činile još zamršenijima, ionako apsurdnog i zapletenog tlocrta sad su se doimale kao vražbina i zamka. Slave je shvatio da mu ne vrijedi stajati. Nasumce je odabrao gornji smjer, dalje od grada i napučenog centra. Oštro je krenuo desetak koraka i potom nanovo stao i slušao. Znao je što želi čuti. Taj zvuk nije mogao zamijeniti ni sa jednim drugim: zvuk plastične štake koja pri svakom drugom koraku udara u tlo umjesto noge.

Opet je birao ulicu nasumce. Skrenuo je lijevo, prošao kroz jedan dvor, nanovo zaokrenuo ispod zasvođenog prolaza i zastao. Ni četvrt sekunde nakon što se utišao bat njegovih nogu, začuo je neki drugi bat, korake koji su zastali onog časa kad i njegovi. Oni su bili tu, negdje blizu, ali nije znao gdje.

Znao je približno gdje se nalazi. Iza proširenja uličica je zakretala naglo ulijevo, nailazila na desetak stuba i onda na novi mali trg. Mogli su otići samo tamo. Trg je bio nepravilan i omeđen visokim pučkim kućama iz devetnaestog stoljeća, a u sredini se nalazila barokna crkva bez krova, srušena još u prošlome ratu, iz čijeg su svoda i prozora izlazile paprat, kupine i grane divlje smokve.

Ne uhvati li ih tamo, spustit će se na obalu, među ljude koji čekaju noćne autobuse, i neće im moći ništa. Znao je, međutim, da će oni čekati, čekati da on krene prvi i zaguši zvuk batom svojih koraka. Čekaju ga vjerojatno dolje, kod crkve.

Privio se uza zid i polako se počeo spuštati niz zavojite stube. Kad je izbio na trg, začudilo ga je što je tako osvijetljen. Očito friško obnovljeni kandelabar kupao je čitavu pjacetu u bijelom svjetlu tako da je mistično odudarala od okolnog polumraka. Stao je točno na sredinu proširenja među kućama, zastao i kružio pogledom. Znao je da mu više ne mogu pobjeći. Ako su se sakrili tu negdje, dostići će ih čak i da pokušaju pobjeći. Ostanu li skriveni, pronaći će ih ma gdje se pritajili.

Pogledom je napokon došao do crkvice. Premda je bila stara, razvaljena krova i zjapećih prozora, kamen joj je bio bjelji nego onaj okolnih zgrada. Kroz prozore i vrata nazirao je unutra samo crni gustiš, paprati, kupine i stablo pelegrinke. Promotrio je bolje i onda vidio ono što je tražio. Djevojčicino lice, napola u sjeni i tugaljiva pogleda, vidjelo se uz kameni dovratak. Gledala je kroz vrata, netremice i mirno kao rendgenom, baš kao one večeri kad ju je prvi put vidio iza odškrinutih vrata Tišmine spavaće sobe. Prizor je najednom obasjalo još jedno svjetlo. U oknu ruševine zablistao je oganj šibice koji se približavao nečijem licu, a onda je zasjao žar cigarete. Krešo je nervozno povukao dva dima, a onda bacio načeti duhan na pod i zgnječio ga zdravom nogom. Potom je istupio korak iz ruševine i pokazao se na svjetlu trga. Bili su oči u oči, prvi put nakon lipnja i onog što se tada dogodilo.

 

* * *

 

Oko tri u noći policija je upala u Dorin stan i lišila slobode Goju i djevojku, čija uloga u umorstvu i otmici Barbiru u tom trenutku još nije bila jasna. Barbir je intuiciji mogao zahvaliti što je dao redarstvenicima da zapisu Gojine podatke prije nego što ga je ispred kuće Šešeljevih pustio da ode držeći da je ubogi luđak ili alkoholičar. Nepunih pet minuta nakon toga imao je kompletno Šešeljevo priznanje sa svim imenima i adresama. Kad je uporedio ime, naložio je policajcima da nađu bjegunca, koji očito nije mogao biti daleko, ali da ga ne hapse. Bio je uvjeren da će ga pretposljednji počinitelj na slobodi odvesti do posljednjega, a vjerojatno i do otete male. Policajci su mu dojavili da se Gojo neko vrijeme klatario po kvartu, a potom u birtiji našao sa suučesnicom koja ga je odvela kući. Barbir im je naložio da još malo čekaju, a onda negdje oko tri presjekao stvar i naredio da hapse. Gojo se, izvijestili su, nije opirao, ali mala jest tako da su je trojica jedva utrpali u maricu.

 

Liječnik Matić u tom je času već bio u krevetu. Nepun sat prije toga otključao je vrata vlastita stana i oslobodio suprugu, kćer i psa iz kupaonice. Kanio je isključiti telefon u stanu, ali se sjetio da ga je otmičar ionako smrvio. Mobitelom je nazvao nekoliko brojeva u Zagrebu i Splitu i izložio situaciju. Zvao je i svog čovjeka na policiji, i od njega doznao najviše. Rekao mu je da će policija sutra doći k njemu po izjavu, i neka im složi priču koja kako-tako drži vodu. Matiću je kazao kako će se vjerojatno izvući, kako će se sve što se njega tiče moći zataškati, ali da se dečkima ne može pomoći.

Matić je telefon sklopio s olakšanjem. Presvukao se, dugo i s ugodom tuširao pod mlakim mlazom i legao, još uvijek pomalo zabrinut. Ustao je nakon četvrt sata kako bi skuhao topli oblog ženi, koju je oko opet počelo boljeti. Kad je smlačio kamilicu, otpio je gutljaj s vrha i u istome se času sjetio da je otmičar još uvijek dolje na parkiralištu, gdje ga je zaboravio i ostavio svezana lisičinama za retrovizor.

 

Galjer je ošamučen udarcem ničice ležao gotovo sat. Trebalo mu je kad se probudio nekoliko časaka da se pribere i shvati gdje je. Glava mu je postrance bila natečena od udarca i boljela ga je, uostalom kao i rebra i čeljust. S mukom se pokušao izviti i ustati i tada je spazio da je lisičinama vezan za retrovizor opela.

Snažno je povukao lanac hoteći se osloboditi. Nije bilo uspjeha: peteljka retrovizora bila je debela i čvrsta, a prošireni dio sa zrcalom savitljiv i mobilan. Na Miroslavov pokušaj da ga iščupa, retrovizor bi se privio. Galjer je pokušao još nekoliko puta, a onda odustao. Zdvojno se osvrnuo oko sebe motreći ne vidi li ga tko, a onda pokušao još jednom, iz sve snage. Retrovizor se samo zaklatio.

Miroslav sjedne smalaksao od svih zbivanja te noći i osjeti kako mu se krv penje u lice tjerana novim glupim i mučnim poniženjem.

 

* * *

 

— Dočekao si, znači — reče Krešo nakon što je odlučio da neće paliti novu cigaretu. Gledao je Slavu mirno i bez prezira. Djevojčica je bila korak iza njega, ali se nije skrivala iza njegovih leđa ili mu se vješala o skute kako bi se moglo očekivati.

— Dočekao — što?

— Osvetu za onu noć. Sve se poklopilo: imaš mene, imaš pištolj, imaš motiv. Sve što si mjesecima htio.

Barić je šutio i napravio je grimasu nijekanja, kao da želi reći „nije baš tako“. Ali nije ništa rekao.

— Nju — pokaže Krešo na malu — nju pusti. Ona s tim nema veze. To je naš problem, moj i tvoj.

— Ne mogu, Krešo. Znaš da ne mogu — odvrati pomirljivo Slave, kao da je o tome mnogo puta razmišljao. — Idemo — progovori opet, i pokaže im prstom uz stube.

Išli su polako: mala, pa Krešo koji se vukao potpomognut štakom, i na koncu Slave sa zastavinom devetkom u džepu balonera. Gledao je kako Krešo sporo hoda i nije se mogao načuditi koliko mu je vremena trebalo da ih dostigne i uhvati. Popeli su se na vrh Varoša, do asfalta. Barić otključa golf, naloži maloj da sjedne na stražnje sjedalo, sjedne uz nju i dobaci ključeve Kreši. — Vozi.

Krešo ga zbunjeno pogleda.

— Šta gledaš. Možeš i ti vozit. Automatik je.

— Kamo?

Vrata su bila zatvorena. Dizelaš je mirno brujao u praznom hodu: Krešo je upalio motor i čekao odgovor. Slave je međutim šutio.

Znao je što mora reći. Morao mu je reći da vozi u Drnišku ulicu, pred kuću doktora Matića. Kasnili su već više od sat za dogovorenim vremenom, i otmičar je jamačno već kipio od bijesa ili neizvjesnosti. Morao mu je kazati da ih odveze tamo, predati malu i osloboditi liječnika. Ali nije to želio. Želio je da se sve to riješi jednom zauvijek.

— Vozi na Karepovac, na smetište — odgovori na koncu. Dovraga i liječnik, pomisli. Njegova mu je koža zaista bila posljednje zbog čega bi se brinuo. Obavit će ono što je možda odavno trebalo i konačno zaklopiti tu priču.

Krešo ga pozorno promotri u retrovizoru, ali skrene pogled kad su im se oči susrele. Znao je što to znači i nije htio da mu Slave u očima vidi strah. Ljude se ne vodi noću na deponij otpada da bi se vodila konverzacija. On će ih, znao je, ubiti.

Vozio je polako. Na sjevernom izlazu desni je kolnik bio pregrađen zbog radova, rijetki su automobili vozili u jednoj traci, a svijetleći čunjevi koji su ograđivali gradilište sjetno su treperili. Skrenuo je lijevo prema Dujmovači i pokraj benzinske crpke i vojnog skladišta pitao kuda dalje. „Nisam nikad bio na deponiju“, nadoda, i to nije bila laž.

Nakon nepunog kilometra još su jednom skrenuli, ovaj put na usku lokalnu cestu. S desna im je ostao niz vulkanizerskih i limarskih radionica s dvorištima punim željezne krame, a potom i bivša vojarna, sada prazna i polupanih stakala. Uz ogradu je krajem oka stigao vidjeti tek praznu stražarnicu i gomilu starih, isprevrtanih strunjača i madraca. S vremena bi na vrijeme bacio pogled u retrovizor, da vidi Slavu. Nije imao bogzna što vidjeti: ovaj je netremice gledao cestu i vodio ga kratkim uputama.

Krešo je ionako znao da su na pravome putu. Oko toga nije moglo biti greške. Kako su se približavali smetištu, kuće su se rijedile, ustupajući mjesto sitnom žbunju, dračama i žutoj travi. Uz cestu je bilo sve više krame i smeća: starih štednjaka, vrata hladnjaka, smrskanih karoserija automobila. Vjetar je razbacivao smeće s deponija, pa je pejsaž bio posut bijelim plastičnim vrećicama, papirom, kartonskom ambalažom i vlažnim novinama. Jedino što se čulo bila je jednolična i agresivna buka koju Krešo isprva nije identificirao. Kad je ugledao deponij, razabrao je što čuje: graktanje. Premda je smetište bilo udaljeno četiri ili pet kilometara od mora, nad njim su kružili neprebrojivi galebovi razbuđeni prvim znacima svitanja i primamljeni trulim ostacima hrane. Ptice — one su bile prve koje su kod Kreše pobudile jezu. Nije ovo bilo mjesto na kakvom bi želio skončati.

Karepovac je izgledao sablasno. Do šezdesetih i sedamdesetih ovaj je deponij bio naprosto rupa dovoljno udaljena od prvih kuća, u koju se bacalo smeće dok se ne sagradi palionica ili smisli štogod drugo. Ništa drugo, međutim, nisu smislili. Tijekom desetljeća okolinu je napučila divlja gradnja i prve su se kuće počele sablasno približavati jami. A jama je uskoro bila napunjena i prestala biti jamom. Gomila smeća rasla je svake godine nekoliko metara i uskoro postala pravom planinom koja se penjala stotinjak metara uvis nadvisujući okolni pejsaž. Da bi se ublažila rugoba i da smeće ne bi letjelo nošeno vjetrom, komunalci su brdo dosipavali zemljom s raznih gradilišta tunela ili podzemnih garaža. Kamioni su se penjali na brijeg i smeće kipali odozgo, tako da je vrh deponija bio poravnat i iz daljine izgledao poput ugaslog vulkana.

Sada, kad su se približili, Kreši je Karepovac izgledao kao utvrda zla iz nekog stripa ili romana mača i magije. Bio je viši nego što je mislio: dizao se uvis puno više nego ijedan okolni brijeg. Kad mu je Slave naložio da zaustavi auto i kad su izišli, zapahnuo ga je neizreciv smrad trule organske tvari, vlažne celuloze i gareži. Prvi put osjeti pravi strah, čist i opipljiv. Naokolo su uz jezivu buku kružile tisuće galebova koji su se bjelasali u jutarnjem polumraku i tukli za sadržaj potrganih vrećica za kuhinjsko smeće. Krešo je pomno gledao neće li vidjeti marodere, zombije koji kopaju po smeću tragajući za utrživim dragocjenostima. Nije ih bilo. Slave neće imati neželjenih svjedoka.

Vodio ih je još stotinjak metara kroz naslagano smeće. Kreši se činilo da idu nasumce, bez jasnog odredišta. A onda su došli na rub ponora. Krešo je prvo krenuo štakom naprijed, a onda ustuknuo, jer se više nije imao o što poduprijeti. Oštra padina visoka nekoliko desetaka metara prostirala se pod njima. Krešo shvati da čitavo vrijeme hodaju po planini smeća pomiješanog sa zemljom i šutom. Više nisu imali kamo. A nisu ni trebali: Slave je dobro promotrio mjesto, i, činilo se, bio zadovoljan. Naložio im je da stanu. Krešo nanovo osjeti val straha, grč u želucu kao da će povraćati. Prigne se naprijed uz stenjanje, a glavom mu je kao bubnjanje prolazila samo jedna rečenica: je li to to, je li to kraj?

Šutjeli su neko vrijeme, a Slave je prevrtao pištolj po ruci. Napokon ščepa malu za lakat, snažno je privuče sebi i obori na tlo uz rub provalije. Otkočio je oružje.

— Ne. Ne nju.

Rekavši to, Krešo istupi naprijed, prema Slavi, natjeravši ga da ustukne korak i cijev okrene prema njemu. Želudac mu se još uvijek grčio i stezao, a znojio se hladno kao da uranja u vodu. — Zašto nju? Ubij prvo mene.

— Umukni, budalo.

— Ako ćeš me ubiti, ubij me prvog. Da ne moram gledat kako ubijaš dijete. Ne želim to gledat. Zbog mene smo ionako tu, ne zbog nje.

— Umukni.

— Neću. Ne želim to gledat.

Slave uzdahne i odvrati, jedva čujno „Koja si ti budala“.

Nakon kratke stanke, opet progovori — Hoćeš li čuti istinu?

— Hoću.

— Misliš da smo ovdje zbog tebe? Krivo. To nije istina. Istina je da me za tebe boli kurac. Ovdje sam zbog nje — pokaže na malu — i samo zbog nje. Vidjela je što se nije smjelo i ne mogu je pustiti. Samo zato smo ovdje. Trebao sam je ubit davno, još onu večer, ali nisam bio jak. Sad moram: preveć se toga izleglo, previše je vidjela.

— A ja? — Kreši se probudi sitna, izdajnička nada da bi mogao biti pošteđen — Ja ne znam previše?

— Koja si ti budala. Koja budala — ponovi Slave, opet kao da više govori za sebe. — Ti zbilja misliš da sam te ovdje doveo da osvetim Luku?

— Nisi?

— Koja si ti budala.

— Ti misliš da bih te ubio? — progovori Slave, nakon kratke šutnje — To misliš jer ništa ne razumiješ. Ništa. Bili smo ljuti na tebe, ja pogotovo, jer si uprskao stvar one noći na Stolovima. Jasno ti je da mi nije bilo svejedno. Ali ti si naš. Naša si krv, ne kao ova četnikuša. Bio si u našem rovu. Prije bih ti dao krv nego ti je prolio. Nećemo valjda jedni protiv drugih — to ti je i one večeri Jakus rekao, nije li? Ali ti si se baš morao umiješati. Upleo si se sam i zato si sad ovdje.

Slave je opet zašutio, mala je i dalje zgurena čučala na podu, a Krešo je čekao. Posljednji se put presavije i kroz usta izbaci malo sline, žuči i sluzi. Nije imao što povraćati. Strah ga je cijelim putem rezao u utrobi, ali sada više ne: osjećao se smalaksalo, kao da mu je potpuno svejedno što će biti dalje. Činilo mu se da bi se mogao baciti dolje, niz planinu smeća, potpuno ravnodušno i bez krzmanja. Slave na koncu opet progovori:

— Ne vjeruješ da te ne želim ubiti? Evo ti dokaza. Pustit ću te. Sad ću, iz ovih stopa, ubit malu, jer to moram. Tebe ću pustit, pustit ću te istog časa, ako se samo zakuneš da ćeš šutjeti. Ne želim ti nauditi. Zakuni se na nešto do čega ti je stalo, okreni se i ne gledaj. Ja ću obaviti što moram, sjesti u auto i više se nikad nećemo vidjeti. Kupit ćeš svoj posrani život, i to jeftino.

Slave opet otkoči devetku i rukom djevojčicu privije tlu. Krešo je znao da čeka njegov odgovor, ali mu ga nije mogao dati. Mogao je naprosto reći „O.K., u redu“. Slave bi ga, to je znao, pustio. Ali, istom kad bi to kazao, Slave bi pritisnuo okidač. Cijev je bila prislonjena uz glavu djevojčice, iz nje bi šiknuo metak i smrskao joj lubanju i mozak. Krešo je u ratu vidio svašta; crijeva koja se vuku po tlu, krvarenja iz trbuha, amputirane udove, tijela izbušena gelerima, na koncu — i svoju smrskanu nogu, ali nikad nije vidio glavu smrvljenu metkom u sljepoočnicu. Zamišljao je kako to mora izgledati: kolobar krvi iznad oka, zamašćena kosa i sluzavi tekući mozak. Sad će to moći vidjeti, samo treba reći riječ. I onda će otići kući, živ.

— Ne — reče na koncu. Ma što god bilo, znao je da to ne može podnijeti.

— Što: ne?

— Ne dajem ti riječ. Ubiješ li je, morat ćeš i mene. Ako nas moraš ubit, molim te, ubij me prvoga, da ne moram gledat. Toliko te smijem moliti.

Slave okrene pištolj prema njemu. Krešo je opet osjetio val grčenja u želucu. Ni Slave se nije doimao slavno: Krešo je, prije nego što je zatvorio oči, primijetio da mu ruke sitno drhte. A onda je zaklopio kapke, iščekujući tutanj blizu glave, mrak i ono što bude potom.

Nije znao koliko je vremena prošlo tako: činilo mu se — pola minute, možda čak minuta. Nije se čulo ništa, ni hitac ni galebovi ni Slave. Otvorio je nanovo oči i ugledao Slavu, poluokrenutog, zdvojno podignutih ruku, kako koluta očima prema nebu, kao da kudi djecu koja su načinila silan svinjac dok nikog nije bilo tu. Okretao se i teturao kao da će se stropoštati ili kao daje pijan. Opet se okrenuo k njemu i odmahnuo bez riječi rukom kao da ga je Krešo u nečem sitnom razočarao. Spremio je pištolj, okrenuo se i jednako se teturavo počeo spuštati niz gomilu, k autu.

Mala je još uvijek čučala privijena kako ju je Slave ostavio, bez riječi. Krešo ustane i pogleda nadolje. Slave se u dugom svijetlom baloneru i mokasinama nespretno spuštao niz planinu šuta, papira i kabastog otpada. Krešo je osjećao da mu se sa svakim njegovim korakom krv vraća u udove i pod kožu. To što je živ najednom mu se pričinjalo nečim poput tjelesne ugode, i u tom mu se trenu činilo da su sve loše stvari koje su se događale došle svom klimaksu, da će se život okrenuti kao sunce na ravnodnevnici i polako se vratiti u dobre dane, kao u priči o sedam mršavih i sedam debelih krava.

Slave se udaljavao niz brdo i postajao sve manji. Na koncu je došao do auta, zastao i osvrnuo se još jednom kao da krzma ne bi li se vratio. Ali toga se Krešo nije bojao. Ovo je bio kraj, konačni kraj loših dana, Krešo je to najednom znao tako čvrsto kao da se to da opipati. Slave na koncu uđe u auto i upali ga. Dugi blijedožuti farovi koji su promicali dolje, niz dolinu smeća, rastjerujući galebove — to je bilo posljednje što je Krešo vidio.

 

* * *

 

Do jutra je sve bilo gotovo.

Dok se razdanjivalo Krešo i mala su se pješice dokopali ceste. Stopirali su i nakon pola sata zaustavili kamion nekog privatnika koji je vozio devet kubika morskog pijeska negdje prema Omišu. Nije htio ulaziti u grad: ostavio ih je kod novog groblja, gdje su uzeli gradski autobus i na kolodvoru bili četvrt sata prije tršćanskog autobusa. Krešo je maloj tutnuo u ruke putovnicu, kartu i osamsto maraka i još jednom je pitao zna li kamo mora ići. Potvrdila je. To je bilo vjerojatno jedino što je od nje čuo tijekom tih deset sati.

Slavu je policija uhvatila kad se već uvelike razdanilo. Bio je premoren i osjećao se duševno skršenim. Upravljajući golfom od deponija prema Splitu bar se triput predomislio i kanio vratiti i dovršiti posao. Svaki put je odustajao. Dvojio je hoće li otići kući Šešeljevih, lagati kako nije pronašao Krešu i malu ili će naprosto ići doma i staviti glavu pod jastuk. Želio je ovo drugo. Prišavši kući, ugledao je, međutim, pred dvorišnim ulazom tamnog pasata s mobilnim telefonom i sve mu je bilo jasno. Bio je uvjeren da je liječnik ili ubijen ili je sam ubio otmičara i da je policija, kako god bilo, neizravno došla do njih. Načas je razmišljao što bi, sjedeći u zaustavljenom golfu. Gadila mu se pomisao da ode k Šešeljevima, što je uostalom moglo biti i opasno. Na koncu je parkirao auto pokraj izloga Tjednog marketinga i ušao u Porsche. Kafić je bio tek otvoren, laštio se od čistoće u svim mesinganim preljevima, a cura iz jutarnje smjene bez pardona je zijevala ne pokrivajući usta rukom. Policija je ušla nakon desetak minuta, dok se espresso-aparat još grijao uz šištanje. Bilo ih je troje. Auto su parkirali na kolniku pred kafićem, ušli su unutra, odmah ga legitimirali i vezali lisičinama. Slavi je čim su ušli bilo jasno da su došli po njega i da su bili sigurni da će biti tu. To mu naprosto više nije bilo važno.

Vijest da je posljednji osumnjičeni uhićen Barbir je saznao radio vezom, vozeći se ujutro kući. Rekli su mu da su ga pronašli u birtiji gdje je obično pio i da se nije opirao. Posao je tako u neku ruku priveden kraju, pomislio je. Ali nije zbog toga osjećao osobitu radost: bio je odveć neispavan da bi mu išta godilo taštini. Dovoljno se mučio ispitujući ostale cijelu noć. Zapletali su se, lagali nevješto i bili jadni. Uz očaj su postajali svjesni da Barbir naprosto već sve zna jer mu je Šešelj sve otkucao, izmotavali su se i durili. Najgore mu je bilo s onom crvenokosom. Pjenila se kao u pravednom gnjevu i gotovo ga fizički napala. Dao je da je zatvore vezanu i odlučio da će pričekati dok se ne primiri. Nakon svega toga osjećao je sažalno-prijekornu muku. Očekivao je pred sobom zlikovce, a ljudi koje su mu doveli činili su mu se prije kao jadni idioti u nevolji koja ih je prerasla. To je bilo ono što je u policijskom poslu mrzio.

Nije znao kako se sutra postaviti kad na red dođe liječnik Matić. Neki će se ljudi naprosto uvijek izvući — na tu se istinu već navikao i nije mu bilo ni na kraj pameti da zamrsi sebi život kako bi iskamčio jednu iznimku.

 

Lidija je čitala posljednje stranice knjige koju je tog tjedna otvorila. Knjiga je bila pompozna, tužna i slavna, a pijani konzul se na koncu izvrgnuo u junaka pripravnog na žrtvu. Glavom su joj promicale slike paragvajskih pampasa kad je pred vratima začula prčkanje ključeva i potom bravu kako se otvara. Laknulo joj je: to je bio Krešo, živ i kako-tako čitav. Prekorio ju je što je probdjela cijelu noć, kazao joj da je sve u redu i sjeo. Skuhala je tursku kavu i ispričala mu o Jakusovu posjetu. On joj je ispričao sve po redu, uključujući i noćnu potjeru po Varošu. Ali ne i to da ih je Slave uhvatio, vodio na smetište i poštedio. Nije ju želio suočiti s tim koliko je bio blizu smrti. Zamišljao je policiju kako kuca na vrata i priopćava joj da joj je brat pronađen na Karepovcu prostrijeljene glave. Prošle su ga srsi. Otpio je malo vrele kave, pogledao je i ponovno konstatirao kako je Lidija sjajna ženska i kako je sve drukčije zato što je ona tu.

 

Kad se pomalo počelo daniti, Miroslav je još uvijek sjedio na podu natkritog parkirališta, ogrnut balonerom koji je od prevrtanja po tlu bio već potpuno musav i ruke vezane lisičinama za retrovizor vedre. Bio je nakratko zaspao polusjedeći s rukom obješenom nagore. Probudila ga je jutarnje hladnoća i pobojao se da ne uhvati upalu pluća. Nitko nije dolazio. Miroslav se sjeti da je sutra nedjelja i da nikom ne treba auto rano ujutro. Noge su mu trnule tako da se jedva osovio na njih. Pokuša se još jednom osloboditi. Naglo je povukao retrovizor opirući se nogom o bočna vrata. Vrata su se ulubila, a retrovizor je stajao čvrsto. Pokuša još jednom, iz sve snage.

Uspio je. Zajedno s iščupanim retrovizorom padne natrag i udari glavom u nešto metalno. Vectra se zaljuljala, a alarm joj se istog trena aktivirao. Galjer osjeti kako ga boli iznad sljepoočnice i kako mu tanki mlaz krvi curi niz obraz. Blatobran auta iza njegovih leđa bio je poprskan njegovom sukrvicom.

Matićev je auto i dalje zavijao, a četiri su žmigavca složno bljeskala osvjetljavajući polutamu garaže. Miroslavu se činilo da će mu puknuti uši. Razbuđeni zavijanjem, okolni su se stanari budili i svjetla su se na susjednim zgradama palila jedno za drugim.

Galjer obriše krv i poželi da može zgromiti auto jednom rukom i prekinuti buku koja ga je bola u mozak. Gledao je svjetla u novogradnjama kako se pale jedno za drugim i ponovno osjeti strašan i bezgraničan stid.

 

 

listopad 1996.-listopad 1997.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.