Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

12.

JEDINI STANAR NA ADRESI

 

Nebo je bilo kričavo modro, kao kutija praška za rublje. Lovrinački su se križevi bijeljeli na oštrom jesenskom suncu, a bura je i dalje oštro puhala prebirući po resama vijenaca koji su pucketali kao zastave. Miroslav je polako, s noge na nogu, hodao iza lijesa, limene glazbe i svećenika držeći ispod ruke uplakanu Vjerinu majku. Šljunak je bio suh i neprilično škripao dok je povorka zamicala k novom dijelu groblja, još neokruženom čempresima.

Osjećao je premorenost svim tim godinama bezizgledne borbe, ali i nedefiniranu tupost, kao da mu je u prsima prazan i mlohavi mjehur koji se naglo napuhao. U mrtvačnici je, nesabran i već otupljenih osjetila, istrpio povorku znanaca u mimohodu žalovanja. Otrpio je i pogled na kovčeg: prvog se susreta s lijesom ponajviše bojao, kao što se dijete boji injekcije, ali ga je otrpio. Hodajući stazom, računao je da su udarci prošli, da šokova više nema mnogo i da ostaje samo mrtva, bljutava, ravnomjerno raspoređena tuga. Ona još nije bila na redu: o njoj je samo mislio.

Gledao je ispred sebe grobljansku glazbu koja je rutinski cviljela, raspelo i sanduk u kojemu je bilo ono što je bila Vjera. U njemu je kuljalo i kupilo se, kao pred oluju. Nije bio samo tužan, ili umoran, ili očajan. Gledao je kričavo nebo, slušao je šljunak i svakim korakom sve više postajao svjestan osjećaja koji ga je prožimao jače od svih ostalih: poniženja. Glavom mu se vrzmalo beskrajno čekanje u bezbrojnim čekaonicama. Mislio je na stotine uputnica, moljakanja, plavih koverti i potezanja veza. Mislio je na sve postelje koje su promijenili. Mislio je i na svoje novinske šefove, i političke šefove, i sve šefove, i na koncu na doktora Matića. Dok je mislio na sve njih i na tih šest godina rata koji su on i Vjera odratovali u bolničkim hodnicima, osjećao je samo i jedino strašno i potpuno poniženje. Ono mu se prsima gomilalo kao stratokumulusi pred neveru, i ako je želio da to sve završi i da Vjeru konačno pokriju zemljom i ukrasnim šljunkom, to nije bilo zato da bol mine, već da se može, sam i skriven, predati strašnom gnjevu. Pucao je od tog potpunog i bijedničkog poniženja, i čeznuo je za tim da sve to vrati i nekom saspe u zube.

Izdržao je taj dan, sprovod, lijes koji se spušta u jamu. Preživio je i žalovanja. Preostalo je samo izdržati večer i tješitelje koji su mu pomagali ubiti vrijeme i zaboraviti što prije. Sjeo je u nečiji auto, zadnje je sjedalo mirisalo na dječje papice, i nakon nekoliko minuta bio je pred vlastitom kućom.

Krug od dvadeset njegovih bližnjih završio je u njegovu stanu, u Tolstojevoj. Elvira je sjedila nepomično strahujući od bilo kakve aluzije i plašeći se da se ne doima odveć domaćinski. Lidija je bila sabrana i praktična kao uvijek. Prihvatila se domaćinskog posla, skuhala veliku tursku kavu za petnaestak osoba koju su pili iz zdjelica i čaša jer šalica nije bilo dovoljno. Pronašla je u baru travaricu i konjak i prebrisala čaše.

Oko osam navečer karmine su se prorijedile. Zelinić je bio još tu, oči su mu se krijesile od malo više travarice. Poticao je razgovor i pokušavao osokoliti Miroslava. Elvira nije znala bi li pošla kući. Lidija se pak uhvatila posla: skuhala mu je goveđu juhu iz vrećice, pustila je da se ohladi i sjela paleći cigaretu. Tomljenović je ukočeno šutio, kao na sastanku koji je otprve osuđen na neuspjeh. Galjer je sjedio pokušavajući ne slušati Zelinića: čudio se tome kako malo ljudi poznaje koji mu nisu ni rodbina ni novinske kolege.

Zelinić se uskoro oprostio. Elvira je gledala Miroslava u panici, ne znajući treba li otići ili pak on želi da ostanu načas nasamo. Lidija se, naprotiv, još nije spremala kući, pripravna da bude tu do kraja, ako što bude trebalo. Dok je u kuhinji u juhu stavljala sitnu tjesteninu, Galjer je tiho rekao Elviri: „Čujemo se sutra.“ Shvatila je poruku: ustala je, pozdravila s kuhinjskih vrata ženu s kojom se pred koji dan u sasvim drugim okolnostima upoznala, kimnula Galjeru i otišla.

Lidija ga je pitala želi li odmah jesti. Odmahnuo je niječno. Nakon kratke tišine ju je zazvao.

— Bila si u pravu.

— S čim u vezi?

— U vezi s Tišmom. Bila si sasvim u pravu.

— Misliš, pogodila sam zašto se skanjuješ?

— Ne. Bila si moralno u pravu. Kockao sam, i izgubio. A nisam se ni trebao kockati.

— To sada više nije važno.

— Misliš da se ne može popraviti?

— Gotovo je. Više nije važno, vjeruj mi — odvrati ona.

Galjer ju je gledao smrknuto. Očekivao je drukčiji odgovor i nije sasvim razumio zašto ona misli kako misli i kako može biti posve sigurna da popravka nema.

Otišla je oko devet i pol. Proveo je mnoge mjesece sam u stanu dok je ona ležala po različitim bolnicama. Ali prvi je put bio sam, jedini stanar na toj adresi, i to ga je zeblo. Kanio je podgrijati juhu i jesti, ali se sjetio da mora prije toga telefonirati. Nazvao je Kokija i dogovorio susret. Sve je bilo sukladno dogovoru: pištolj, streljivo, lisičine i ručnu bombu mogao je dobiti još iste večeri.

 

* * *

 

One večeri, u autu, Šešelj još nije bio siguran u svoju odluku. Tijekom sljedećeg jutra predomišljao se još desetak puta. Kada je poslije podne zazvonio telefon i kad je čuo Krešin glas, osjetio je da ga obliva ugoda: po tome je znao da je razriješio dvojbe.

 

Malu je uzeo predvečer. Čekao je pogodan tren kad baba nije bila tu jer je želio izbjeći neizbježna pitanja. Bez suvišnih riječi otvorio je garažu, uzeo malu za ruku i izveo je iz dvorišta. Oštrim se hodom zaputio prema gradu, sjetivši se negdje oko kmanske autobusne stanice da je zaboravio pritvoriti natrag vrata garaže.

Krešo je odlučio ne napuštati Varoš tijekom tog posljednjeg dana. Ako bilo što procuri ili mu zaprijeti pogibelj, tamo se osjećao sigurnim. Ne samo zato što je vjerovao u Ljubinu diskreciju. Varoš mu se naprosto činio sjajnim mjestom za onoga koji se krije: koliko god to bilo glupo, labirint uskih i zapletenih uličica ulijevao mu je osjećaj neuhvatljivosti i skrovitosti. Tijekom čitavog dana malo je izlazio. Isprva je izbjegavao susret s Ljubinom obitelji jer se nije želio upletati u daljnje laži. Onda mu je dogulilo biti u četiri zida. Malo se motao po dvoru i najbližim kaletama. U vrijeme ručka je otišao kupiti kruha i mortadele u neki minimarket nedaleko od svojega skrovišta. Provrtio se malo velovaroškim labirintom, zakrenuo za nekoliko uglova i sa zadovoljstvom ustvrdio da ga smiruje da je tu.

Šešelju je rekao da s malom bude u devet navečer kod Svetog Nikole. Odlučio je, za svaki slučaj, doći točno u devet, čak minutu ili dvije nakon toga. Ispostavilo se da se bez razloga bojao: Šešelj je bio tamo, sam s malom. Čekao je već gotovo pola sata.

Krešo je mjesto sastanka birao pomno. Htio je da bude blizu velovaroških padina. One su mu ovdje bile nadohvat ruke: male pučke kućice s kamenim pločastim krovovima mogle su se vidjeti pod njima, na obroncima koji su se spuštali prema gradu. Htio je i javno mjesto, gdje ga ne mogu potegnuti nožem, ili pucati. Trebalo mu je, ipak, dovoljno nenapučeno mjesto, kojeg se Šešelj ne bi prepao. Šljunčani vidikovac pred Sv. Nikolom bio je takav. Pala je već večer, šetači sa psima već su se poodavno prorijedili, i mogao je smetati samo ponekom odveć romantičnom paru koji neće ni znati da služi svrsi — da prizor ima četiri svjedočeća oka.

 

Sve je bilo gotovo u tri minute. Mala je, kao i sve to vrijeme, šutjela. Ni njih dvojica nisu mnogo govorili. Šešelj je sjedio na naslonu klupe s nogama na sjedalu i gledao vedri noćni jug: sportsku lučicu, staro groblje, kasino na sustipanskoj punti, modri kanal i iza njega prvi niz otoka. Krešo je, bojažljivo, sjeo na istu klupu, na isti način. Šešelj je maloj pustio desnu ruku, a Krešo uhvatio lijevu. Čekao je još četiri, pet sekundi. Onda je Šešelj ustao i krenuo šetnicom nizbrdo, prema gradu. Kod zvonika s preslicom se okrenuo i rekao rečenicu koju kao da je dugo smišljao.

— Krešo…

— Da?

— Ako nas sad zajebeš, onda si nas dvaput izdao.

 

* * *

 

Vrata su bila velika i sigurna, s bočnim šipkama koje su se zabijale u okvir kad su zaključana i s dvostrukom bravom. Galjer je, stojeći na otiraču, pogledao na sat: jedanaest je već bilo prošlo. Razmišljao je što bi bilo kad mu naprosto ne bi otvorili vrata, kasnom i nezvanom gostu. Ne bi mogao provaliti, čak ni s pištoljem. Naprosto bi morao pucati kroz vrata naslijepo.

Natpis na vratima bio je mjeden, masivan i u obliku školjke, ne previše ukusan. Slično je bilo i sa zvonom. Ipak, natpis s imenom stanara nije bio nakićen titulama. Tek jednostavno — Matić. Miroslav pritisne prstom i začuje dugo i bučno zvono negdje u dubini iza vrata.

Bojao se ove faze. Bilo ga je strah da će do tog časa sve ići glatko, da će ga držati odlučnost i pravedni gnjev, a da će pred vratima klonuti, shvatiti da nije Rambo, osvetnik, čovjek od akcije, i da će se okrenuti kući. Ništa od toga. Osjećao se jednako ljutitim i jednako odlučnim sada kao i svake sekunde tijekom cijele Božje večeri. Ni jednog trenutka, ni za miligram, nije se dvojio. Da jest, znao je, ne bi bio tu, ili bi se okrenuo u ovom času, dok je u stanu tulilo noćno zvono.

S Kokijem se našao pola sata nakon telefonskog razgovora, u nekoj mutnoj pizzeriji blizu nove crkve na Visokoj. Htio ga je pljusnuti kad je vidio da mu je stvari koje je tražio donio u papirnatoj vrećici, kao da je riječ o luku. Popio je vekju prije nego što je Koki, kao i obično kasneći, došao. Odbio je drugo piće. Platio mu je u novčanicama od dvjesto maraka, onim istima koje je onda pripremio za liječnika: nije bio siguran, ali mu se činilo da je čak i omotnica bila ista. Vratio se autom kući, ostavio ga na uobičajenom mjestu i potom se pješice zaputio k Matićevoj kući.

Pješice mu je trebalo dvadeset minuta. Matić je stanovao u razmjerno elitnoj trokatnici na ne tako elitnoj gradskoj lokaciji. Nevelike modernističke niskokatnice dobrih stanova izmjenjivale su se s nejednako uređenim parkovima, stubištima i nerazlupanom uličnom rasvjetom. U toj su se četvrti stubišta obično zaključavala, tako da je Miroslav pričekao da netko od stanara bude u prolazu. Malo nakon jedanaest to je i dočekao: neka je klinka, možda srednjoškolka, izvela psa u noćnu šetnju.

Iz stana se i dalje čulo zujanje zvona, a potom i koraci u predsoblju. Vrata se odškrinu. Kroz uzak otvor Miroslava je začuđeno gledala žena četrdesetih godina, s plavo obojenim zapuštenim pramenovima, odjevena u trenirku i s mokrim oblogom preko oka. Provirila je nepovjerljivo.

Izgledalo je kao da je Galjer nakratko zaboravio što tu radi. Trgnuo se i u pola njezine upitne rečenice usplahireno izvadio pištolj. „Otvaraj!“ promrsi nastojeći zvučati zapovjedno. Žena je trenutak krzmala, on ponovi naredbu oštrijim tonom, a ona skine kračun, raskrili vrata i stane se natraške povlačiti k dnu hodnika.

Miroslav uđe za njom i zatvori vrata. Hodnik nije odavao raskošan stan: bio je uzak i pun zidnih ormara. Na vratima nužnika bio je obješen mjedeni dječačić koji piša, valjda kupljen na istome mjestu gdje i školjka za ime i zvonce. Žena je samoinicijativno podigla ruke i panično gledala u Galjera pokušavajući nešto reći. Iza nje se na vratima dnevne sobe pojavi liječnik.

I u kućnom je ogrtaču izgledao dostojanstveno. Takav, u višnjevocrvenom šlafroku s obrubom, činio se mlađim nego u strogom odijelu. Bio je uredno obrijan, počešljan i još uvijek je imao kravatu.

— Vedrana, skloni se — reče Matić pokroviteljski. Vedrana upitno pogleda uljeza. Galjer joj kimnu da se makne.

— Što hoćete? Nemamo mnogo novca u kući.

— Hoću tebe.

— Mene?

— Obucite se. Ići ćemo u šetnju.

Predsoblje je imalo rasvjetu s potenciometrom i bilo diskretno osvijetljeno, kao za ljubavni sastanak. U takvom polusvjetlu Matić je škiljio u stranca na vratima sve dok mu se lice najednom nije promijenilo. Po sitnom trzaju čela ili bljesku u očima Galjer je shvatio da ga se liječnik sjetio.

— Znam tko ste.

— To nije ni od kakva značaja.

— Ništa nisam mogao učiniti. Učinio sam najviše što sam mogao. Došli ste kasno, bila je u terminalnom stadiju.

— Znam da ste učinili sve što ste mogli. Čak i ono što se ne bi smjelo. Zato sam tu.

— O čemu govorite? — Miroslavu se čuđenje činilo iskrenim.

— Dosta priče. Obuci cipele i ogrtač, žurno.

Držao je liječnika na oku dok je ovaj navlačio mokasinke i ogrtao se kišnom kabanicom. Kako je izgubio suprugu iz vida, provirio je u kuhinju i provjerio ne pokušava li ona doći do noža, ili telefona. Bila je, međutim, mirna. Držala se rukom za povoj na oku i ustravljeno sjedila na velikom crvenom kauču koji je Miroslava podsjećao na nacrtane ženske usne u stripu.

— Ovo je jedini telefon? — upita Galjer držeći u ruci bežični aparat. Ona kimne glavom, a on aparat baci na pod i zgnječi ga nogom. — Mobitel nosimo s nama — doda okrenuvši se liječniku — i ključeve auta. A vama savjetujem da ne zovete pomoć. Vašem bi suprugu policija mogla biti neugodniji gost od mene.

Matić je lijeno i sporo navlačio cipele, kao da kupuje vrijeme ili čeka pomoć. Miroslav je mirno stajao u hodniku netremice ga nadzirući kad je s ulaznih vrata čuo buku i prčkanje ključevima po bravi. Potom se čulo čudno dahtanje, a onda koraci u hodniku. U stan je ušla djevojka sa psom, ona ista koju je Miroslav susreo na stubišnim vratima. Usmjeri pištolj k njoj: djevojka ustuknu, a pas počne razulareno režati.

Opazio je ključ u vratima kupaonice i dosjetio se improviziranog rješenja. — Unutra. Obje — naloži i pištoljem pokaže na kupaonicu.

— Zrinka. poslušaj — staloženo naredi Matić. Tek tada obje žene udu u kupaonicu: „I sad im je veći autoritet od mene“, gotovo ljubomorno pomisli Miroslav dok ih je zaključavao s vanjske strane. Brava je bila čvrsta i činilo mu se da može izdržati obijanje iznutra. Ipak, odluči ne riskirati.

Otvori ponovno kupaonicu, izvuče par lisičina i sveže dvjema ženama ruke oko odvodne cijevi slivnika. „Zlu ne trebalo“, pomisli, šutne psa preko praga kupaonice unutra, zaključa vrata i baci ključ na pod u predsoblju. — Idemo — kimne liječniku i uputi ga prema vratima.

Nisu išli liftom. Spuštali su se polako, Galjer je pištolj držao uz tijelo i pazio na razmak. — Idemo k parkiralištu.

— Što želite od mene? — Matić je započeo razgovor kad su izišli na zrak.

— Još uvijek ne razumiješ?

— Učinio sam što je bilo u mojoj moći. Čovječe, od raka se umire.

— Krivo. Nisam ovdje zbog tvoje profesije, nego moje. Crne kronike, ne medicine.

Galjer zaključi da je čas da otvori karte. Uzme drugi par lisičina i obavije ih liječniku oko ruke, pa škljocne. — Odsad smo nerazdvojni — dometnu kao da želi biti duhovit. Istog mu se časa, međutim, ta duhovitost učini nepriličnom.

Naselje je bilo novo, iz osamdesetih, iz vremena kad se već mislilo na parkiralištu prostor. Nekoliko je susjednih zgrada imalo zajednički etažni parking. Jednim je dijelom bio ukopan u brdo, a s niže je strane prizemni nivo bio ograđen željeznom rešetkom u punoj visini. Miroslav promotri ima li neželjenih svjedoka. Bilo je mirno. Ispred ulaza u garažu nalazio se grozd od četiri telefonske govornice. Znao je da je slabost njegova plana i u tome da telefoni mogu biti neispravni. Valjda će, špekulirao je, bar jedan od četiri raditi. Zlu ne trebalo, upotrijebit će liječnikov mobitel. Ta mu se mogućnost nadavala u nuždi, ali mu se nije osobito sviđala: u eteru, računao je pomalo paranoično Miroslav, čuje i onaj koji ne bi trebao. Ono što nije dolazilo u obzir bilo je telefoniranje iz kuće: tamo su se morali zadržati što kraće i nestati bez traga. Parkiralište je bilo blizu, a mračno i skrovito. Iz njega se mogao nadzirati izlaz, a sami nisu mogli biti viđeni. Napokon, nije im se moglo prići s leđa.

— Vidim da ti još nije jasno zašto si tu — progovori napokon Galjer.

— Evo zašto: mijenjam tebe za Milu Tišmu. Ili nju živu, ili njezino tijelo, ili mjesto gdje je skriveno.

— Za koga?

„Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da mu ime ništa ne znači“, pomisli Galjer i nanovo oćuti kako ga ispunja bijes. Nije ni ime zapamtio.

— Za djevojčicu. Kćer onoga tipa kojeg su tvoj rođak i njegovi frendovi ubili. Za nju te mijenjam. Ako želiš ostati živ, moraju je dovesti ovamo do jutra. Ili mi reći gdje je tijelo.

— Ne znam o čemu je riječ.

Sad je znao da sere. Prepoznao je blef. — Znaš. Jako si dobro znao od mene iznuditi šutnju. Sad je moj red za ucjenjivanje.

Liječnik je šutio zamišljen, kao da odvaguje što mu je činiti. Na koncu je zaključio da se više ne isplati blefirati.

— Što moram napraviti?

— Tu je govornica, evo ti telefonska kartica. Zovi rođake i naloži im da se s malom nacrtaju ovdje, čim uzmognu. Najbolje već za sat. Ako je živa, naravno. Ako nije, onda je plan malo drukčiji.

— Živa je — prekine Matić. Silno je želio da je tako. Pitao se, međutim, je li mu Šešelj rekao cijelu istinu.

Polako je okretao brojčanik. Na tihom i pustom parkiralištu signal iz slušalice ječao je poput megafona. Zvonilo je dugo, jako dugo, bez odgovora. Nervozno je lupkao po plastičnom kućištu kabine: shvaćao je da je mali Šešelj negdje po birtijama, ali gdje je, zaboga, baba?

Odvagnuvši, shvatio je da je mogla biti bilo gdje: u dvorištu gdje se telefon ne čuje, u garaži, kod susjeda, grogirana od tableta za san. Pustio je da zazvoni još jednom i onda položio slušalicu na ležište.

— Nema ih — rekao je.

— Ništa zato. Zvat ćeš ovaj broj i tražiti Slavu Barića. Znaš tko je on, naravno?

— Znam — odgovori Matić, premda je to tek dijelom bila istina: ako je ikog od Šešeljevih poznavao površno, to je bio Barić. Uzeo je papirić s brojem i nanovo birao.

 

* * *

 

— Idiote.

Nije to rekao bijesno, uz dernjavu, onako kako to Slave obično zna. Zgrabio ga je za grlo, pritisnuo mu dlanom vrat o zid i stezao ga tako da se Šešelj počeo gušiti. Ali nije urlao kako Barić obično urla. Samo je, kad je olabavio stisak, ponovio:

— Idiote. Ubio si vlastita rođaka.

Šešelj je još uvijek hvatao zraka. Pažljivo je gledao čas baku, čas Slavu, strahujući neće li provala bijesa ponovno buknuti. Ali nije. Slave je ovaj put čini se bio previše potučen novošću da bi uopće bacao stvari, urlao i prijetio. Doimao se kao košarkaški trener koji gubi s dvadeset razlike, a malo je do kraja.

Šešelj nije sve to skupa zamislio ovako. Vraćajući se od Sv. Nikole kući, išao je laka srca, primiren i zadovoljan da su se riješili nedaće koja mu je stanovala u garaži. Namjeravao je prvo kazati babi, pripremiti je, uvjeriti da je tako bilo najbolje. A onda, kad ona već bude uz njega, da zajedno odluku i dovršeni čin obznane ostalima, i to ne prije jutra.

Ako je doista bio Juda, onda mu je Bog kaznu poslao najekspresnijom poštom. Kad je stigao kući, već je s vrata ugledao Slavu. Čudio se što radi kasno navečer u njegovoj kući, uz babu koja ga ne može vidjeti ni tiskanog. Rekli su mu da je Matić otet i da ga otmičar hoće mijenjati za malu. Kad im je rekao da male više nema, umjesto praiskonskog Slavinog bijesa na njega se izručilo samo Slavino zdvajanje: činio mu se slomljen i bezidejan i Šešelj se toga prepao više nego opasnog, bijesnog Barića.

 

A Slave je Barić večer prije liječnikova poziva proveo onako kako mu se zaista sviđalo. Tog je poslijepodneva u brigadnoj administraciji predao zahtjev za demobilizaciju, i rekli su mu da s obzirom na zasluge i staž ne bi smjelo biti problema. Nakon toga ćate je častio pivom u krčmi kod ratne luke. Sjeo je potom u volkswagen golf, promuvao se po gradu i došao kući pred kraj Dnevnika. Politika je — na njegovo zadovoljstvo — bila prošla. Sjeo je sa ženom i materom i odgledao ostalo: dovršen je neki vodovod, govorili su o sivoj ekonomiji, o stanju u Bosni i o nekoj operi u Zagrebu. Poslije je večerao. Bio je gladan od vrzmanja po gradu tako da se s uživanjem bacio na blitvu s maslinovim uljem, kuhana jaja i ovčji sir. Tijekom večere Joško je ušao u kuću po produžni kabel i lampu: smračilo se, a nešto je radio oko auta. Slave je potom sjeo gledati utakmicu. Milan je pomeo neke Škote 3:0, a Boban je namjestio jedan gol. Nakon utakmice gledao je kratke izvještaje s drugih utakmica po svijetu: puna gledališta, vraški dobar nogomet, neku mirnu sreću daleku od onog što je bilo oko njega. Lagano je pio nerazvodnjeni crnjak iz točionice i mislio kako mu je dobar dan dobro završio. Onda je zazvonio telefon.

Bio mu je odmah do ruke, uz naslonjač, kraj daljinskog upravljača, tako da je podigao slušalicu nakon prvog zvona. Začudio se kad se Matić predstavio. Nisu nijednom razgovarali od onoga davnog kvartovskog pira. Otkad se dogodila ova frka s Tišmom, liječnik je komunicirao s njima samo preko Šešelja, i Slave je ponajmanje očekivao njegov izravni poziv. Bez riječi je slušao liječnika koji mu je izložio što se događa. Lijevom je rukom stišavao ton TV aparata, a lice mu je tamnjelo od zlovolje.

Matić mu je ukratko izložio da je otet i da otmičar hoće živu ili mrtvu trgovčevu kćer. Naložio je neka je dovedu: „Ne igrajte se. Toliko mi dugujete“, napomenuo je liječnik. Pitao je za koliko mogu dovesti malu. Slave je pogledao sat: bilo je deset do ponoć. „U dva. Dajte mi vremena“, odgovori. Čuo je kako Matić nekome prenosi dogovoreni termin. Nepoznati je očito odobrio: liječnik mu se nanovo obratio i dao mu adresu. „Zora je krajnji rok.“ Nadodao je: „Shvatite ovo ozbiljno, ljudi. Pištolj mi je pod rebrima, nemojte se zajebavat.“

Odloživši telefon na naslonjač, Slave je počeo razmišljati. Tražio je rok od dva sata zato što je htio imati dovoljno vremena da smisli kakvo drugo, bolje rješenje. Nije mu se ispuštalo malu iz ruke, a nije mogao ništa drugo nego raditi na dva kolosijeka: pripremati razmjenu i smišljati štogod bolje.

Joška je našao u dvorištu, pod svjetlom automehaničarske lampe uštekane kroz prozor u utičnicu. S njim je bio i Jakus: oba su bila u kombinezonima i zamašćenih ruku i obraza. Tijekom popodneva raskopali su Joškov stari renault 5 i još nisu bili gotovi s poslom.

Nekoliko minuta kasnije Slave je bio u svom golfu i čekao da se motor ugrije. Slušao je kako dizelaš bruji u baritonu poput teretnog broda i gledao cementni zid osvijetljen farovima. Ubacio je u rikverc i uputio se k Šešeljevima.

Momcima je podijelio zadatke. Poslao ih je prvo kućama po nešto kratkih cijevi. Oružje im je moglo trebati, ali ne kalašnjikovi: trebalo im je nešto malo, što se dade sakriti u jaknu ili nogavicu. Potom je otišao Šešeljevima i tamo probudio babu lupanjem na vrata. Baba je otišla u garažu po malu. Vratila se za tren i rekla da je nema. Joško i Jakus banuli su na vrata koju minutu potom, a odmah za njima i Šešelj, sam. Situacija je ubrzo postala jasna, a loše su se vijesti nagomilale jedna na drugu.

 

Na koncu je progovorio Slave. Rekao je da nemaju puno vremena, da će morati podijeliti zadatke, da će se razići svaki sa svojom zadaćom i da ti poslovi moraju biti obavljeni pouzdano, potpuno i točno. Posjednuti oko stola, ostali su slušali, a Slavi je mozak radio kao vekerica, kao motor koji pouzdano prede u leru i kojeg čeka uspon.

— Ono što pouzdano znamo to je da on misli malu vodit na noćašnji bus za Trst. Tamo mu ne možemo ništa, bit će previše ljudi. Moramo zato njega i malu pronaći prije. Zato jedan od nas treba ići k njemu doma. To ćeš ti — okrenuo se Jakusu.

— Misliš da će biti doma?

— Vjerojatno neće: tolika budala nije. Zato ćeš vjerojatno ići bez veze. Probaj makar od sestre saznat di je. Nastoj stići do Porschea prije zatvaranja. Tamo će te čekat Šešelj.

Šešelj živne iz tupe odsutnosti, kao da je iznenađen što je i on uključen u sve to.

— Da si Krešo i da ne smiješ spavati kući, kod koga bi prenoćio?

Šešelj se zamisli: — Kod rodbine?

— Recimo da je nema?

— Kod prijatelja?

— Kojeg?

— Mi smo mu bili posljednji prijatelji — umiješa se Jakus.

— Očito nismo. Kad si mu predavao malu, gdje ste se sastali?

— Kod Sv. Nikole.

— Sv. Nikole? Znači, Varoš. Ili Meje? Tko bi Kreši blizak mogao stanovati tamo?

— Ja znam — javi se Joško nakon kratke tišine. — Ljubo stanuje tamo.

— Ljubo — s olakšanjem ponovi Barić — onda ćeš ići Ljubi. Pritajit ćeš se dok ne vidiš ili njega ili malu — naravno, ako su uopće tamo. Ali te ne smiju vidjeti i ne smiješ poduzimati ništa. Ono što trebaš napraviti, to je dojaviti mi da si ga vidio. Tko je još ostao besposlen?

— Ja — javi se Joško.

— Ići ćeš liječniku doma. Tamo nitko ne odgovara na telefon, ali još uvijek mislim da bi morali bit tamo. Matić ima obitelj, a otmičar ih nije mogao sve potrpat sa sobom.

Osim toga, mjesto dogovora je tamo blizu. Zato je moguće da su oni u Matića doma. Zvoni, ako su unutra, upadaj i pucaj. Jesi li u stanju ubit tog tipa, koji god da je?

— Da — odgovori Joško, iako mu se činilo da je rekao neistinu.

— To i napravi. Pazi na Matića i familiju. Ali, najvažnije je da poklopiš tog tipa, ma tko god bio. On nije samo otmičar nego i svjedok koji zna sve. Ja ću — okrenuo se babi ne krijući sarkazam u glasu — s vašim dopuštenjem ostati ovdje. Sa mnom su govorili na telefon i vjerojatno će htjeti ponovno.

Razišli su se nekoliko minuta prije ponoći, tiho i žustro kao da idu u ratnu akciju. Čulo se škljocanje oružja, meki bat tenisica po dvorištu, i turiranje vozila. Nakon nekoliko minuta, kuća Šešeljevih ostala je u tišini.

Slave je ostao sjediti, jedini uz prostrani kuhinjski stol. Lice mu je i nadalje odavalo napetu pažnju. Još jednom je prevrtao svaku fazu i svaku mogućnost odvagujući nije li što zaboravio. Baba ga je kratko vrijeme nesmiljeno gledala. Ustuknula je pred autoritetom. Slave je bio odgovoran za sve što se dogodilo, što bi joj unuk mogao u zatvor i što bi joj nećak mogao završiti u odlagalištu otpada s metkom u potiljku. Oko toga nije imala dvojbi. Sada, kad je zagustilo, vidjela je međutim da je Slave jedini koji u svemu skupa umije vući konce. Htjela ili ne, znala je da o njemu ovisi hoće li sve to skupa završiti nešto manje loše. Dobro, to je baba već odavno znala, dobro nikako ne može završiti.

— Idiot — još jednom ponovi Slave, kad su svi otišli, više za sebe i da prekine tišinu. Baba nije odgovarala. Na koncu se prenula iz misli i ustala. — Idem — rekla je — vrata od garaže ostala su otvorena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.