Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

6.

VIJESTI IZ BORIKA

 

Galjer je u redakciju stigao oko jedanaest. Osjećao se tako da bi najradije bio otišao kući, legao u zamračenu sobu i prekrio se dekom preko glave. U bolnici je bilo neizvjesno i ružno koliko je i mislio da će biti. Umjesto okrepe, ovdje ga je čekao radni dan.

U bolnici su bili zagonetni i smrknuti. Nalazi markera od prošlog tjedna stigli su jučer i nisu bili povoljni: činilo se da Vjera ima nanovo tumor. Jutrošnji rendgen nije pokazao ništa izvjesno. Tijekom jutra, Vjeru su punktirali i nalaz citologa trebao je biti gotov ubrzo. Liječnik je bio mršav i ozbiljan primarijus koji se zvao Pasinović i kojeg se Galjer sjećao iz osnovne škole kao učenika starijih razreda u vrijeme kad je sam bio osnovnoškolski pačić. Pasinović se nije istrčavao u procjenama, oprezno važući prognoze, ali su Vjeru hospitalizirali. Poslali su je na prijemnu portu, napravili su potrebnu papirologiju, presvukla se u ogrtač i pohranila odjeću u boks, a potom su je sestre u kolicima odgurale na odjel u boriku. Tamo Miroslav nije smio do popodne kad će joj vjerojatno odnijeti naranče i četkicu za zube i sa zebnjom sjediti uz krevet: uostalom, ništa se izvjesno do tada neće ni znati.

Galjer je sjeo za svoj stol i poželio da može bar pola sata ostati tako, sjedeći, kao kip. Ali nije mogao: prelistao je poštu i pročitao poruke napisane na papiriću. „Tražio te Tomljenović“, rekao mu je Bruno, mladi honorarac s lenonicama. „Rekao je da vidiš što je to s cigaretnom aferom.“

— Što je to cigaretna afera? — Lidija je upravo u taj čas ušla na vrata, rumena od hladnoće i zadihana od uspinjanja stubištem.

— Ma, klasika. Šleperi Camela prošli granicu neocarinjeni kao tranzit za Bosnu, i završili po splitskim i makarskim trgovinama. Ja ću to uzet — Bruno razjasni. — Ej, usput: zvao te i neki Koki.

— Reci mu da me nema ako opet zove — odvrati Galjer. Koki je bio posljednja osoba koja mu je jutros trebala. Bilo je upravo nevjerojatno da misli kako će ga on vaditi iz svake neprilike, a samo zato jer mu je davno prodao polovni auto, i to loš.

Galjer je vidio kako ga Lidija upitno gleda. Nije mu se pričalo o tome kako je bilo u bolnici, osobito ne pred nekim trećim. Na neodređen upit odgovorio je još neodređenije i promijenio temu.

— Što ima s tim umorstvom? — zapitao je nakon nekoliko trenutaka, listajući jutarnje izdanje i agencijske vijesti.

— Sad dolazim s mjesta zločina. Susjedi uglavnom šute, nisu ga previše voljeli. Čini se da su čuli pucanje i viku. Teorija o pljački teško da drži vodu. U kući je policija našla brdo novca koji nitko pošteno nije ni potražio. To mi je rekao jedan mali iz ophodnje.

— Što kaže policija službeno?

— Ništa, naravno. Nepoznati počinitelji, u interesu istrage, i to. Poslat će agencijama i dnevnim listovima službeni dopis tijekom jutra.

— I jesu — prekine Bruno — evo ga ovdje.

Lidija je raskopala torbu, izvadila notes i diktafon. Galjer ju je gledao kako uzima olovku i otvara list za bilješke prije nego što će pročitati priopćenje. Rijetka pedanterija, pomisli: rođena je za pravnicu, ne za novinara.

Čitala je s pomnjom i potom digla pogled. — Ovdje nešto nije u redu.

— Što?

— A što je s malom?

— Kojom malom?

— Kćeri. Ubijeni je imao kćer.

— Znači, nađeno je dvoje mrtvih?

— Ne, u tome i jest stvar. Male nema. Svi su mi susjedi spominjali tu malu. Taj Tišma je živio s malom kćerkom koju nitko živ nije vidio od dana uoči ubojstva.

— A mater?

— U Švicarskoj je, ili tako nešto. Ne žive skupa već desetak godina. Susjedi su mi rekli da je malu sud dao njemu jer je ona bila alkoholičarka, a on je imovinski dobro stajao. Da stvar bude gora, ona ne može uć’ u Hrvatsku. Ubijeni je bio Kninjanin, a ona Srpkinja iz Bosne, iz Grahova, nema nikakve hrvatske papire.

— Jebo te, sve znaju — upadne Bruno — to je sirobujski Internet.

— Sve znaju osim gdje je mala. A policija o njoj ne piše ni riječi. Umorstvo da, ali ni spomena o otmici, nestanku, ni riječi o ukućanima. Izgleda da je riječ o krasnom primjeru površnosti.

— Ili šutnje zbog interesa istrage — odvrati Miroslav podižući slušalicu telefona koji je zvonio. No odmah zašuti. „Halo“ s druge strane bilo je dovoljno: prepoznao je Kokijev glas. Bez riječi preda slušalicu Brunu i rukama mu pokaže kako nije tu. Bruno to i reče sugovorniku, glasom punim službene ljubaznosti i sitne zloće.

— Možeš li popodne do policije vidit što je s tom malom? To je za nas jaka stvar, ta otmica.

— Ako je moguće, rade ne bih popodne. Brat mi konačno dolazi iz toplica busom u tri. Sutra ću.

— O.K. Mi danas prešućujemo malu: ne smijemo se zatrčavat.

Galjer je pogledao na sat. Bilo je 12.25. Jedva je čekao jedan i pol: u bolnici su mu rekli da će tada znati nešto više jer će liječnik pročitati rendgenski snimak i nalaz krvi. Uzeo je hrpu tekstova i počeo ih redigirati, mehanički, odsutno i bez mnogo razmišljanja. Pribrao se pri dnu prve stranice. Bio je to Brunov tekst o cigaretama. Momak je bio simpatičan i pismen, ali ni ovaj put nije ništa shvatio. Galjer je isprve shvatio što stoji iza priče o cigaretama. Vlasnika je očito netko zeznuo i on mu želi pokvariti posao novinskom aferom. Zato Tomljenović toliko važnosti daje jednom švercerskom skandalu. Bruno to očito nije shvatio, ali Miroslav odluči da mu to neće reći: zašto bi mladom čovjeku svijet ogadio više nego što treba.

U jedan i deset više nije mogao izdržati. Izvukao je iz lisnice papirić s brojem i nazvao odjel. Sestra ga je prebacila i čas nakon toga čuo je glas mršavog liječnika. Nalazi su bili pročitani.

Čitav taj dan i ne samo taj dan Galjer je vagao svaku riječ, svaki izraz ili sklop tog razgovora. Liječnik je bio pristojan, uvijen, i nije se žurio kao što se liječnici obično žure. Nije zapravo Galjeru kazao ništa. Okolišao je, rekao da treba tek vidjeti, da će vrijeme i priroda učiniti svoje, da nalazi nisu potpuno određeni. U prvom trenu njegovo okolišanje i neodređenost Galjeru su se činili beznadno i očito rječitima. U tom prvom mahu bio je siguran da ga liječnik nastoji pošledjeti jako, jako loših vijesti. Kasnije, tijekom poslijepodneva i idućih dana, prevrtao je i premotavao tu svoju prosudbu kao kovanicu u ruci, pokušavajući vratiti intonaciju i vibraciju liječnikovih rečenica i rasuditi nanovo je li doista takvo zlo. U prvom trenu sumnje nije bilo: Galjer je zaklopio slušalicu kao da ga je pregazio valjak. Nije više mogao sjediti uz stol i rukopise. Ustao je i krenuo niz hodnik dok ga je Lidija pratila pogledom. Razgovarat će sa Zelinićem.

Zelinića je pronašao u redu pred aparatom za kavu. Kao i obično, bio je odjeven predobro za ofucanog redakcijskog rutinera: košulja s tankim prugicama, crvene naramenice i odijelo od tamnijeg tvida prije bi pristajali kakvom brokeru nego starom reporteru presvučenom cinizmom i znalcem svake ljudske kloake. Zelinić je kao i Tomljenović bio iznimka — gospodin u novinarstvu. Ali gospodin koji je to mrzio biti: psovao je, pio s gemišterima po lokalima oko redakcije, bio bučan, neumjestan i podrugljiv. Kod kuće je pak bio čovjek metafizike: jedrio je i slušao baroknu glazbu. U poslu je bio pirana u kadi. Desetljećima je pratio zdravstvo u Novom dobu i ono što je postigao bilo je da vjerojatno ni svoje dijete ne bi mogao poslati na operaciju krajnika. Bio je prgav, žestoko se okomljavao na liječničke greške, a četiri semestra medicine učinila su da može parirati liječnicima koji su obično novinarima ulijevali na uho svoju verziju. Liječnici su mu pripisivali zlobu nesvršenog studenta, a urednici su zazirali od skandala koje je proizvodio, premda Zelinića nitko nije dobio na sudu. Zelinić je bio posljednji čovjek od kojega bi itko mogao tražiti da poteže medicinske veze: no, i čovjek koji je Miroslavu mogao izložiti kako stvari stoje.

Zelinić je kao i obično bio neumjestan. Dok je čitao Vjerin nalaz, obgrlio je Galjera kao birtijskog pobratima. Lice mu se, međutim, učas smrklo i zadobilo izraz iskrene neugode kakav Miroslav kod njega nije poznavao. „Uđi“, rekao je pred staklenom pregradom svoje sobe. Ušli su.

— Čuj, ovo nije dobro, to kužiš i sam. Ja ne znam što Pasinović misli, ali ja bih ovo tukao oštro. Ona je sad u boriku?

— Jest.

— To ne valja. Rat je, bolnica je puna ranjenika, tehnika im je deficitarna i u rasulu. Oni tamo ne mogu s onim što imaju izaći na kraj s ovom stvari. Kobaltna bomba im rikava, fali im kreveta, pustit će je doma prerano. Ako mene pitaš, tamo je gotova.

— Onda, što? Da tražim vezu za Zagreb?

— Ne nužno. Po meni je rješenje da je prebaciš u Novu bolnicu na Supavlu. Tamo imaju odličnu malu onkologiju. Izvrsno su opremljeni. Šef odjela im je onaj Matić. Preko političkih veza našao je donatore iz Kalifornije i nabavio fantastičnu opremu, zbilja rade jako dobro. Samo, problem je što imaju jako malo kreveta i iz borika uzimaju samo po vezi ili neke specifične slučajeve. Ja mislim da Vjeri život ovisi o tome da je uzmu tamo na liječenje: da umre, u boriku ne bi ni opazili do ujutro.

— Može li se razgovarat s nekim tamo?

— Matić, Matić i Matić. On tamo drži sve konce. Po meni, on to može napravit, ali teško netko drugi.

— Je li kovertaš?

Zelinić se sarkastično nasmiješi: — Priča se.

Galjer uzdahnu duboko, iz dna prsiju. Stvarno se, istinski i uvijek nanovo čudio kako je to moguće da baš sve naokolo tako smrdi po truleži, smrdi da se osjeća do neba?

Ali nije pitao naglas. Znao je Zelinića: uvijek je uživao kad bi i drugi došli na njegovo.

 

* * *

 

Čak i oni koji su u njega stalno navraćali, morali bi priznati da je Porsche loš kafić. Bio je — ako ništa drugo — na lošem mjestu: u industrijskoj zoni, kraj izlazne petlje prema Solinu. Interijer je bio tako tipična smjesa nakinđurenosti i ne prevelikog troška. Sve što je moglo biti ornamentirano cvjetnim tapecirungom, bilo je. Drvena oprema bila je bar u četiri manirističke boje, od ružičaste do električno zelene. Mesing i žućkasti kamen suvišno bi bilo i spominjati. Nad šankom su visjele rojte umjetnog cvijeća, a zidovi su bili ukrašeni panteonom dalmatinskog mačizma. Bilo je tu nekoliko uokvirenih slika Porscheovih automobila (koji su velikodušno dali birtiji ime i logotip). Tu su bile i uokvirene fotografije formule 1, ali i dvije slike rotweilera bivšeg vlasnika, kalendar s Hajdukovim prvotimcima, navijački šal s potpisima igrača iz osamdesetih i uokvireni autogram Miše Kovača.

Ljudi koji su dolazili u Porsche nisu bili kvartovska ekipa. Nisu dolazili ni zato što je tu bilo dobro. Ionako su pili samo Ožujsko pivo, votku ili pelinkovac, i po tome se birtije nisu razlikovale. Osim primjerenih cijena, u Porsche je stalne goste nanio uglavnom slučaj ili znanci. Ljubo, vlasnik, bio je plećat i kuštrav četrdesetogodišnjak, otočanin. Isprva se u kafiću skupljala njegova generacija, uglavnom stariji nogometni navijači i škverani. U njega je tako počeo dolaziti Gazde. Doveo je još drugih iz škvera, a kad je počeo rat i kad se škver naoružao, birtija je postala kafić vojske — stjecište rezervista pred kojim bi stajao bus prije nego što bi se išlo na teren i u kojemu bi se zapijao sretan povratak.

Večer prije i poslije terena 99. bojna bi bila dobrim dijelom tamo. Ali ne u sredini tjedna odmora i ne u jedanaest ujutro. U taj sat u Porscheu bi sjedio tek pokoji gemišter koji je prerano došao na podnevnu kavu.

Ovog je jutra, međutim, jedan odjeljak bio pun. Ljubo, koji je nizak i plećat jedva virio iza aparata za pistaccio na šanku, poznavao je većinu onih koji su šuškali u krajnjem odjeljku. Dobar ih je dio i sinoć bio ovdje i toga se Ljubo nije s veseljem sjetio jer su napravili i malo krša. Gojo je bio sinoć — iako miran, kao obično. Također i Jakus, i Joško Barić. Brat mu je bio sinoć ovdje i gadno se napio, tako da je Ljubo zaključio kako ga nema jer očito nije u formi za jutarnju kavu.

Nisu mnogo govorili, i očito su bili zlovoljni. Jakus se najviše nervirao i prevrtao pepeljeru u ruci. Vrata su se otvorila, i u kafić je ušao Šešelj. Izgledalo je kao da su ga čekali: živo su reagirali kad je ušao. Šešelj je sjeo u kaputu i pitao gdje je Slave. „Neće doć“, odgovorio je Joško, a Šešelj nije davao do znanja da očekuje daljnja objašnjenja.

Znao je da se Slavi ne sviđa kako su se stvari razvile, no išlo mu je na živce što se duri i bavi diobom krivnje. Dijelom je i on, mislio je Šešelj, sve to zakuhao.

Šešelj je ukratko ispripovjedio, pazeći da razgovara ispod glasa, svoj telefonski razgovor s Matićem od prije nekih sat vremena. Ni sam nije znao je li ono što je dogovorio s Matićem dobra ili loša vijest. Dobra — zato što im je pristao pomoći i što se stvar, kako on misli, može zakopati. Loša, jer — Šešelj nije znao kako stoji stvar s ostalima — ali je on tek razgovarajući s Matićem razabrao u kakvu su složenu zapravo sranju.

Šešelj je rođaka prvi put zvao ujutro, prije nego što se ovaj zaputio u kliniku. Ispričao mu je što se dogodilo i ovaj je to primio mirno. Nije dvojio hoće li mu pomoći. Volio je i Šešelja i njegove i gajio prema njima neku vrstu pokroviteljske naklonosti. Dobar dio Šešeljevih frendova, pa i onih u zajedničkoj nevolji, poznavao je i jednako pokroviteljski simpatizirao kao stariji mangup mlađe. Upoznao ih je davno, za jednog kvartovskog vjenčanja kad je radije sjeo za rođakov stol nego pio mineralnu sa starcima koji su ga neštedimice molili zdravstvene usluge. Pir se pretvorio u dobar momački tulum i liječnik je Šešeljevu ekipu otada upamtio, pozdravljao u gradu i izdaleka simpatizirao. Nije bilo, rekao je Šešelju, sporno želi li što napraviti, nego hoće li moći. Matić je ipak vjerovao da će moći: poznavao je neke ljude na policiji, gdje je, kao i svagdje, bilo puno onih koji su mu dugovali usluge. Šešelj je po svemu mogao biti zadovoljan tonom i sadržajem razgovora. Ali nije, jer se grizao zbog vlastite neiskrenosti: Šešelj se liječniku bojao reći za malu.

Doktor mu se brzo javio, oko devet i pol. Našao se na kavi sa svojim skrivenim suradnikom i ispričao Šešelju sažeto razgovor. Veza, koju nije htio otkriti, rekla je da može učiniti da policija mulja i odugovlači: ekipi tamo, koliko je shvatio, to neće teško pasti s obzirom na to tko je bio ubijeni. Samo — uvjet je da mediji ne nagaze stvar. Bude li tisak od toga napravio aferu s puno buke, kao onda kad je ubijena obitelj onog mesara na Sljemenu ili onog umirovljenog časnika u Gospiću, onda će vjerojatno Zagreb požurivati. Tada će policija morati dovršiti stvar ili će im poslati povjerenika iz Zagreba. Drugi uvjet, rekao je čovjek iz MUP-a, jest da ne bude više leševa.

Policajac je prvi Matiću rekao da je u igri i kćerka. Matić je pitao Šešelja zna li što o tome, a kad mu je ovaj priznao da je mala u garaži njegove strine, Matić je prasnuo takvom provalom gnjeva da se Šešelj odučio od toga da mu ikad više laže ili mulja. Liječnik mu je, dakako, rekao neka paze na malu i da su gotovi utekne li ili bude li ubijena. „To je već kompliciranije“, rekao je „i moram vidjeti što mogu.“

Što se tiska tiče, dodao je Matić, on misli da može nešto učiniti preko poznatih tamo. Vjerovao je da može izmoliti Tomljenovića za pomoć: urednik Novog doba kartao je remi s pola njegove klinike.

Dok je prijateljima izlagao razgovor s Matićem i stanje stvari, Šešeljevo je lice ponovno iskazivalo onu zlokobnu zrelost koju često imaju premladi ratni veterani. Na fronti, u škripcu, stekao je autoritativnost, nešto zrelosti u pogledu i držanju. Tamo, na bojištu, nije bio superheroj, ali je bio odrješit, spretan i pouzdan i onom koji bi ga poznavao samo s bojišta doimao bi se silno zrelim: u ratu je bio kao napravljen za nj. No, ta zrelost se raspadala kao krinka kad bi Šešelja odvukli u civilne teme, civilni prostor, civilni život. Tada bi razotkrio svoju pravu prirodu blago razmaženog gastarbajterskog sina, koji život poznaje kao prigradska Marija Antoaneta. Šešelj je bio dijete.

A sada, dok je ekipi u Porscheu izlagao jutrošnje razgovore, imao je tu zrelu usredotočenost veterana. Takvog ga se nisu navikli viđati u birtiji.

Reakcija trojice sukrivaca bila je nalik na njegovu. Nisu bili načistu je li sada stvari stoje bolje nego što su im se činile ujutro uz kavu Šešeljeve babe. Grop loših stvari u koji su se upleli pomalo im je u glavi postajao jasnijim i strašnijim. S druge strane, Šešelj im je dao nešto što do sada nisu imali: makar kakvo-takvo rame za plakanje. Imali su se za što uhvatiti, ili su to bar zakratko vjerovali.

O tome je svaki napose razmišljao dok su išli svaki svojoj kući kroz industrijsku zonu. Gojo i Jakus posljednji su se razišli. Hodali su šutke uz dugi zid ranžirnog kolodvora minutu ili dvije. Onda su zastali na raskršću kaneći se pozdraviti i razići. „Onda“, reče napokon Gojo, „sad bar znamo da nam je netko od pomoći.“ Jakus je dugo gledao u pod. „Sada bar znamo“, rekao je konačno, „da bar jedan policajac zna da smo mi ubojice.“

Nakon što su se razišli Gojo je dugo hodao ugibajući se da se zaštiti od vjetra koji mu je bacao prah u oči. Šetnja mu nije bila ugodna. Požurio je ugledavši autobus na postaji. Kad se približio, vidio je da je bus prazan, a sva su mu četiri žmigavca bila upaljena. Vrata su bila otvorena, motor ugašen, a vozača nije bilo. Gojo poželi ući, sjesti u dno autobusa, i tu biti dugo, sve dok vjetar ne stane. Ali nije učinio tako: uputio se kući gdje su ga čekale strašne stvari, strašne poput onoga sinoć.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.